VELIKI RAZGOVOR S HRVATSKIM KNJIŽEVNIKOM I ŽESTOKIM POLEMIČAROM
Davor Velnić: Sramota je što Papa i Kaptol ne uviđaju da svetosavlje nije kršćanstvo nego poganstvo, s takvima raspravljati o kršćanskome svetom nauku ili Stepinčevoj svetosti nije glupost, već neukost i neupućenost
Jednakost, čak i ova lažirana globalizacijom, uvreda je za ljudsko biće. Božje lice manifestira se čovjekom, a ne klonom! Psi su postali važniji od djece, majke hoće izgledati mlađe od kćeri i unuka, svi misle da im pripadaju i skupocjeni automobili i vikendice s bazenom i najbolje škole.
Nemiran duh koji je proputovao svijet u stalnoj i jamačno nikad završenoj potrazi za duhovnom i filozofskom istinom, svojevrsni intelektualni spoj genijalnog polemičara A. G. Matoša i eruditskog pisca Slobodana Novaka, naš je sugovornik Davor Velnić čije svako istupanje u hrvatskoj javnosti izaziva veliku znatiželju publike na kojim temama će ovaj put (z)gaziti političku korektnost koju ne podnosi kao niti domaće političke i društvene uhljebljene mlakonje. Velnić se u hrvatskoj književnosti pojavljuje krajem devedesetih godina 20. stoljeća zbirkom pripovijedaka Otoci i sjećanja (1998.), čijim je intrigantnim sadržajem, vještim načinom pripovijedanja i intelektualnom svježinom pridobio čitateljstvo, a književnim kritičarima dao nadu da se pojavio novi pisac vrijedan zanimanja izvan ukalupljenog akademskog teoretiziranja. Svojim je neprekidnim radom u narednih dvadesetak godina potvrdio svoju spisateljsku darovitost djelima u kojima prožima raznoliko i sadržajno životno iskustvo, načitanost lišenu lekcijskog spoznajnog ograničenja, filozofsku učenost proizašlu iz produhovljenog poimanja stvarnosti, nemilosrdnu polemičnu žestinu kojom slama društvene predrasude, povijesne zablude i političke utopije. Temeljito esejistički razotkriva iskonsku ljudsku narav čiji je razum sputan nagonima, a nije slobodan duhom.
PODGRIJANE OPSESIJE CARSKE KINE
U knjizi „Vrijeme mahnitog čovjeka“, zbirci Vaših vrsnih esejističkih tekstova, beskrupulozno kritički propitujete djelovanje povijesnih osoba, brojne filozofske i religijske čimbenike, ideološke misli i umjetnička dostignuća, dakle temelje dosadašnjeg društva zapadne civilizacije. No, ti se temelji jako tresu zadnjih nekoliko stoljeća, pa koliko su uopće bili čvrsti i od kojih su „materijala“ stvoreni da im je „modernizam“ toliko naštetio?
Dva stoljeća, ako za trenutak zanemarimo toliko hvaljeno francusko prosvjetiteljstvo. Točno od Francuske revolucije kad se pariška masa, a poslije cijela Francuska, zarazila s dva vrlo opasna pojma: slobodom i jednakošću. Riječima povjesničara tog povijesnog razdoblja, Augustina Cochina: Slobodan narod jakobinaca nije postojao i nikad neće postojati. Jer stvarni je narod masa, razularena rulja prepuštena samoj sebi, nagonima, sugestijama trenutka, bez kočnice, bez vođe, bez zakona, upravo onakav kakav se pokazao srpnja 1789. Divovsko čudovište koje je u pet godina što su uslijedile sijao strah po ostalim dijelovima Francuske i koje je u dušama onih koji su ga promatrali ostavio neizlječiv užas. Što se tiče ‘bratstva’, čuvenog revolucionarnog pokliča Liberte, Egalité, Fraternité – barem Hrvati dobro znaju koliko su „bratstvo i jedinstvo“ južnoslavenskih opsjena skupo platili i ne prestaju ga plaćati. U početku je spomenuti poklič francuskih revolucionara imao i četvrti pojam – ‘smrt’, koji je jednoznačno najavio što slijedi i u što će se Revolucija uskoro pretvoriti, pa je uklonjen, ali smrt je ostala nemilosrdni atribut nasilne jednakosti, lažnog bratstva i divinizirane slobode. Da bi se podaništvo pretvorilo u narod prigodno je izmišljena jedna tehnološki usavršena naprava egzekucije – giljotina – i masovna sječa glava je započela, dajući poslije svakoj revoluciji približan obrazac bezobzirne revolucionarne revnosti. Sila ponad čovjeka, transcendencija, ili kako god je religije imenovale i zazivale, zamijenjena je živim kumirima, tj. velikim vođama nacifašizma i komunizma te strankama i državnicima Slobodnog svijeta. U svom ateističkom pohodu na nebo tzv. revolucionari su povjerovali da ponad čovjeka i ljudskog razuma, mozga kako ga još danas zovu evolucionisti, nema ni sile ni autoriteta, i da je čovjek sam sebi gospodar – stoga nikome ne polaže računa, a život ionako završava kao strvina u utrobi grobnog crva. Eshatološko ništavilo alibi je svakom zločinu.
Tko su povijesne osobe koje su „prodrmale“ te temelje i ucrtale nove ideološke pravce koji nas usmjeravaju iz kršćanske u protukršćansku civilizaciju i zašto?
Nije toliko riječ o osobama koliko o pokretima koji su zlouporabili pojam jednakosti. S pravom bismo mogli prozvati ideologe nacifašizma i komunizma, sve krvnike redom od Europe i Azije do Afrike i Južne Amerike, da im ne spominjem imena, ali zašto preskočiti čuvene europske prosvjetitelje od kojih je sve počelo? Ili izuzeti filozofski materijalizam 19. stoljeća, ne samo Marxa koji je svoje umotvorine namijenio industrijskom radništvu Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, razvijenom građanskom društvu Europe, a njegovih su se radova dočepali razbojnici i sjecikese poput Staljina i Lenjina te ih prigrlili kao alibi za vlastito pomračenje u pogromu partijskih izdajica i krivovjernih revizionista, svih koji nisu njihovi istomišljenici. Marx nije predvidio da će biti zloporabljen. Nacifašizam je, isto tako, koristio filozofe i književnike izvan konteksta kako mu je to odgovaralo. Komunizam i nacifašizam su braća po prolivenoj tuđoj krvi, nešto poput demona i njegova dvojnika, još krvoločnijeg demona.
Možemo li u tim nastojanjima ustvari prepoznati onostrano, samo malobrojnima dokučivu esencijalnu borbu Dobra i Zla na eshatološkim religijskim i filozofskim postavkama?
Svi mi živimo vlastitu onostranost i to su naše najdublje i teško ispovijedive tajne bilo da ih smatramo praznovjerjem, prepoznajemo kao mistiku i nevidljivu zbilju ili ih prihvaćamo kao vjeru i vjernost sili čiju nazočnost neprestano osjećamo u ‘devetom krugu’ našeg najdubljeg i najsramotnijeg ja. Nema zla izvan čovjeka.
Koliko se Katolička crkva, posebice za pontifikata pape Franje „pokorila“ progresivistima, čije je djelovanje demonska suprotnost Kristovom Evanđelju, ali i zdravorazumskom ljudskom rasuđivanju?
Povijest papa je šarolika, bilo je nezamislivo svega, dobre knjige o tome su napisane i treba ih pročitati. Bez obzira na doktrinu o papinskoj nepogrešivost i pape su samo ljudi. Ni nakon agresije sovjetske Rusije na Ukrajinu papa Franjo još ne uviđa da u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nema sugovornika i da je s njom međukršćanski dijalog besmislen. Ruska pravoslavna crkva je za vrijeme SSSR-a istrijebljena u korijenu, a njena obnova nakon pada Berlinskog zida djelo je iste sovjetske obavještajne nomenklature kao i restauracija sovjetskog oligarhijskog kapitalizma na čelu s predsjednikom svih predsjednika, Putinom carskih ovlasti. Sličnu grešku čini i Kaptol kad ne uviđa da svetosavlje nije uopće kršćanstvo već poganska idolatrija i s takvom nema međukršćanskog dijaloga osim sramoćenja. S takvima raspravljati o kršćanskom svetom nauku ili Stepinčevoj svetosti nije glupost već sramotna neukost i neupućenost.
Kako je i na koji način Zapad nakon Drugoga svjetskog rata pretvoren u dekadentni društveni eksperiment čiji je izgledni svršetak u distopijskom digitalnom totalitarizmu?
Oba su svjetska rata zakuhala licemjernost europske politike i odsutnost osjećaja za stvarnost. Danas je to birokratiziranost i neučinkovitost EU sinekurista i njihovih lobista koji sami sebi postaju svrhom. Od Antante poražena i ponižena Njemačka nakon Prvoga svjetskog rata okotila je nacionalsocijalizam, dočim su roditelji Oktobra njemačka vojna obavještajna služba koja je htjela boljševičkom revolucijom osigurati istočnu bojišnicu. To je i uspjela Brestlitovskim mirom Sila osovine i boljševika u ožujku 1918. kad je Rusija izašla iz rata. Pregovori su započeli odmah po svršetku Oktobarske revolucije jer je to bila Lenjinova obveza prema svojim njemačkim mentorima. Dvaput su SAD svojim mesom i tehnologijom spašavale Europu od samouništenja i, istina je, stvorili danas na snazi Pax Americana. No, da se nisu umiješali u Drugi svjetski rat, Europa bi se danas pozdravljala s Heil Hitler i Živio Staljin, a crvene zastave sa svastikom i petokrakom visjele bi sa svakog prozora.
Kao ogledni primjer takve depresivne sutrašnjice navodi se kineski totalitarni model vladanja, pa budući da ste osamdesetih živjeli i radili u Kini te dobro poznajete taj mentalitet, kako Vi sagledavate složeno kinesko društvo i geopolitički utjecaj koji ima i imat će u ovom stoljeću?
Zar doista mislite da se masa i distopijska vizija svijeta ne podnose? Kad masa traži jednakost i pripadajuća prava, već je na pola puta do civilizacije mravinjaka. Distopija nije daleko, to su frenetična poklonstva Velikim vođama: masovne likvidacije i istinska vjera u tisućljetni Reich ili u komunizam budućnosti u kome će ljudi raditi koliko mogu i uzimati koliko trebaju?! Dokazano je da se čovjek, zaveden tlapnjom jednakosti, rado pretvara u insekta. Ne, Kina se ne smije olako uspoređivati s Europom i judeokršćanskom uljudbom. To je Carstvo koje u neprestanom kontinuitetu prijestolja, ali ne istog naroda i dinastija. I to traje već 2300 godina, a prije Carstva približna duhovno-mandarinska forma kraljevstva trajala je više od tisuću godina. Kineski jelovnici stariji su od nekih tekstova religijskih Objava Bliskog istoka. Europa je funkcionirala prevrtljivom koegzistencijom kraljevina, kneževina i republika, svježih nacionalnih država i od njih podosta starijih naroda. Na kineskom prijestolju izmjenjivali su se Kinezi (pleme Han, kako oni sebe zovu), Mongoli (dinastija Yuan) i Manđurci kao posljednja kineska carska dinastija Qing, i bez obzira na nacionalno podrijetlo njihovi su se carevi istom predanošću borili za prosperitet i proširenje Središnjeg carstva. Carstva, naime, nisu pod nadzorom proroka. Danas Zmajevim prijestoljem carskim ovlastima vlada Predsjednik i generalni sekretar u istoj osobi, a umjesto carskih mandarina partijski su sekretari odabrani metodologijom koja se nije promijenila posljednjih dvije tisuće godina. Nekad i danas, svi su u starom i novom Zabranjenom gradu uškopljenici.
Upravo se zahuktava stara politička i izgledna nova vojna kriza između Kine i Tajvana koju je „začinila“ američka „duboka država“ nedavnim „državničkim“ posjetom Nancy Pelosi tajvanskim političkim vođama. Možemo li na tom primjeru raščlaniti glavne geopolitičke „nesporazume“ koji su nastali htijenjem angloameričkih globalista da zadrže svjetsku prevlast unatoč višepolarne realnosti čiji su glavni predstavnici Kina i Rusija, uz ostale zemlje BRICS-a?
Ništa se posebno nije promijenilo već posljednjih pedesetak godina, odnosno od kad je 1972. Richard Nixon kao američki predsjednik službeno posjetio NR Kinu. U različitom intenzitetu napetost vlada od kad je NR Kina primljena u UN (umjesto Formoze, iliti Tajvana 1971.) i postala stalni član Vijeća sigurnosti, a Tajvan obeštećen na način da je od SAD-a dobio zajamčenu državnu suverenost i pristup visokoj tehnologiji. Nemojmo zaboraviti da danas Tajvan (TSMC i UMC) proizvodi 61 posto svjetskih čipova, Južna Koreja (Samsung) 17 posto, SAD (Global Foundries) 7 posto, a razvikana NR Kina (SMIC) 5 posto, dok svi ostali 10 posto. Tajvan je globalna velesila u elektroničkoj industriji. NR Kina od svog proglašenja 1949. govori o dva gospodarska sustava i jednoj državi, ali to su samo podgrijane opsesije carske Kine pojačane partijskom doktrinom neuništive komunističke revolucije i neprestanog teritorijalnog širenja. Sjetimo se okupacije Tibeta pedesetih godina prošlog stoljeća i državnog projekta imperijalnih apetita nazvanog ‘Kineski put svile’. Američki dogovor iz 1971./1972. bio je i ostao: vama članstvo u UN i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, što nije malo, a eventualni dogovor o Tajvanu ostaje na dugom štapu. Međutim, poteškoće mogu nastati na Spartly i Paracelskim otocima, u naravi pješčanim sprudovima Južnokineskog mora pogodnih za podizanje vojnih pomorskih baza.
izvor: kamenjar.com