Dr. Stjepan Razum, istaknuti je povjesničar u zagrebačkoj nadbiskupiji. U četvrtak 24. siječnja, ispred zagrebačke prvostolnice, održan je molitveno-komemorativni susret povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Stjepan Razum, osobno je sudjelovao na tom susretu, a nakon njega dao je pismenu izjavu za Hrvatski tjednik. Suprotno predrasudama dijela javnosti, ali u skladu s prezimenom i funkcijom na Kaptolu, dr. Razum je reagirao pomirljivim tonom i pomnim odabirom riječi. Ipak, neke su mu stvari zasmetale i to je jasno napisao, piše dnevno.hr.
„Na zapadnom pročelju južnoga tornja prvostolnice razapeto je platno s prigodnim dvojezičnim natpisom 50 ili 60 metara visoko, tako da prekriva veliki dio pročelja. Prema načinu postavljanja i prema riječima koje su izgovorene, izgleda da će to platno ostati na pročelju prvostolnice duže razdoblje. Bez obzira na dobronamjeran, komemorativan i sućutan razlog, vrlo je upitno razapinjanje toga platna. Nisam mjerodavan u tome, ali se pitam kao jedan u mnoštvu, je li prikladno da jedna crkva i to prvostolnica bude nosač bilo kakvoga platna, transparenta i natpisa, i to ponajprije zbog bogoslovnoga ili bogoslužnoga, a onda povijesno-umjetničkoga, graditeljskoga, a na kraju i turističkoga razloga. Riječ je o dostojanstvu hrama Božjega kojemu je svrha i uloga po posvećenju nedvosmisleno određena. Ako bi bilo tko pokušao opravdati razapinjanje toga platna na pročelju prvostolnice, eto opravdanja mnogim drugim udrugama, na primjer udruzi „Četrdeset dana za život“ koja promiče svetost čovjekova života, da svoje duboke kršćanske poruke izvjesi na pročelju prvostolnice. Tko bi ih smio odbiti?!“
Katolička Crkva u Hrvatskoj, preživjela je i teža vremena od današnjeg razdoblja, kada je neke civilne udruge, aktivisti, političari te dio medija identificiraju kao glavnog promicatelja tobožnjeg ustaštva, nacionalizma i netolerancije. Kaptol si ne može dopustiti ulaženje u razne javne rasprave. S druge strane, još manje može tolerirati unutarnje prijepore koji dopiru do javnosti. Po svemu sudeći, kardinal Josip Bozanić, popustio je pod određenim pritiskom Vatikana koji se prilagođava liberalnim pogledima pape Franje. Ali nijedan papa nije vječan, i veliko je pitanje radi li se o povijesnim promjenama stavova, ili prijelaznom razdoblju, svojevrsnom eksperimentu nakon kojeg će se Vatikan vratiti na prijašnje pozicije. U svemu tome, hrvatski kler mora razmišljati dugoročno. Pristajanjem na službene brojke, Bozanić je prihvatio jednostrano tumačenje povijesti, a pritom nije propustio ni da grijeh zločina prenese i na potomke ustaša. Stjepan Razum odbija ideju da hrvatski narod nosi veći teret prošlosti, od onoga koji mu pripada. Isto tako, ne pristaje na ponavljanje okruglih brojki žrtava i u svojoj izjavi piše i sljedeće:
„Kao povjesničar koji se jednim dijelom svojih mogućnosti bavim istraživanjem žrtava i jasenovačkom zbiljom i mitom, nikako ne mogu prihvatiti olako ponavljanje okruglih brojeva žrtava, koji nisu potkrijepljeni. Polazim od činjenice i vlastitoga uvjerenja da je svaka žrtva, osobito kad joj znademo ime i prezime, vrijedna našega poštovanja. Nije teškoća biti velikodušan u izricanju okruglih brojeva, ali ta velikodušnost, odnosno onaj višak iznad stvarnoga broja žrtava ide nekomu na leđa, nekoga to opterećuje, nekoga se zbog toga proziva i stalno mu se nameće krivnja. Takvim ponavljanjem povrijeđena je pravda, ne samo neka apstraktna, nego stvarnih ljudi i stvarnoga naroda. Pa kad bi nekome bilo i dokazao zločinstvo, dodavanjem drugih zločina, koje on nije počinio, činila bi mu se nepravda. A kome je to dopušteno činiti nepravdu, bilo kakvu?!“
Razum smatra da se nametanjem izmišljenih zločina, Hrvate želi učiniti bolesnima. On ne optužuje kardinala Bozanića, za širenje ili prihvaćanje poluistina i laži, već mu nudi priliku za šire tumačenje suvremene hrvatske povijesti. Dapače, glavna poanta obraćanja dr. Stjepana Razuma, zapravo je poruka kardinalu Bozaniću.
„Pozivam nadbiskupa da svojim autoritetom potakne i podupre istraživanje ratnoga logora Jasenovca kako bi konačno cijeli hrvatski narod spoznao istinu o tom mjestu i ratnom događanju u njemu.“ – napisao je Stjepan Razum.