Sredinom travnja 1945. godine, i probojem Srijemskog fronta, završne operacije oslobođenja Jugoslavije od fašizma u punom su jeku. Do žitelja županjske Posavine dolaze svakakve vijesti i teško je reći što je istina a što propaganda. Zvukovi borbe i hektični pokreti svih mogućih vojnih jedinica unose strah i nemir u pučanstvo. Njemačka vojska povlači se bezglavo, a većina domobrana bacila je oružje i skriva se po stanovima, tavanima i šumama čekajući da se situacija primiri. Članovi HOS-a, većina, povlači se sa ostatkom Ustaške vojske prema Austriji i Bleiburgu…
Međutim, Veliki broj iskusnih ratnika ne želi bježati iz Hrvatske nego pružiti otpor partizanima koji su u nadiranju vršili razna zlodjela.
Među stanovništvom se munjevitom brzinom proširio glas kako se u bosanskoj Posavini okuplja vojska koja će pružiti otpor i pokušati zadržati jedinice NOVJ i po cijenu života.
Sa probijenih položaja Srijemskog fronta, iz Posavskih sela, ali i sa drugih strana Hrvatske i Bosne, pohitali su domoljubi na posljednju bitku.
Okupili su se u mjestu Odžak u bosanskoj Posavini. Krvava bitka trajala je od 19. Travnja do 25. Svibnja 1945.
No dobro, baš tako jednostavno nije bilo. Idemo redom.
Dugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi “kao ljutu guju pod kamenom” zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, točnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar.
Nakon oslobođanja Sarajeva 6.travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji. Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata.
Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.
Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopće imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama. Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvana Vlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije točno utvrđeno što je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, točnije zadnje velike bitke na europskom tlu nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati. Na zapadnoj strani Odžačke općine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.
Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenske armije. Bitka je također poznata i kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije.
Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:
“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.
Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.
Što je predhodilo bitci? Za razumijevanje događaja moramo sagledati i shvatiti cijelu situaciju. O tome i Wikipedia piše :
Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i Srbima odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: “U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej.”
No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili “domaći” ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a u selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.
Neposredno prije bitke cijela Posavska dolina bila je tada jedno od sigurnijih i mirnijih mjesta u NDH, pa će Petar Rajkovačić, po usmenoj predaji, poručiti i samomu Poglavniku Paveliću da, ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo dođe u Odžak. Rajkovačić, inače, poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo čeličnu stegu, za čije je nepoštivanje slijedila kazna smrti. Nije podnosio laž, kukavičko i podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. Nitko mu nije smio reći “neću” ili “ne mogu”. U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: “U borbi se ubija. Ako to ne učiniš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kad su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrđa i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima”.
Zanimljivo je da su se Petrovi vojnici međusobno oslovljavali s Baja, pa je tako poslije rata i Petar spominjan kao Baja Petar Rajkovačić.
Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se prilično dobro organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj “Zvonimirovoj liniji”, ali Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati Jugoslavensku armiju i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuče na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, već ih je zanimala jedino opstojnost države Hrvatske. Odluku o nepovlačenju je obrazložio Petrov brat Ivo riječima: “Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva”.
Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inženjerijski stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, streljiva i hrane. Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano.
Branitelji nisu imali čak ni vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi (rođen 10. ožujka 1916.). Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac).
Odnos snaga pred početak bitke bio je nesrazmjerno veliki. Na strani NOVJ nalazi se nešto oko 20 000 boraca kojima se suočava oko 2000 dobro naoružanih i ukopanih iskusnih ratnika. Na strani NOVJ je brojna artiljerija, avijacija i oklop.
Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić.
Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Tjedan dana ranije, 27. divizija, 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomoć 2. armije i 57. divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovjedao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.
Početak bitke
Acija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila “Opkoli i odmah uništi!” Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, “očistiti teren i uništiti svu bandu”. Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu (danas Posavska Mahala). Zapovijed je bila da 16. muslimanska izvrši što jači pitisak na branitelje i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25. divizije. Vidjevši da se ustaše ne misle predati, štab 25. divizije zapovijedio je 16. muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglašivši: “to je naređenje Tita, generalštaba i štaba 2. armije”.
U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rođendana vrhovnog komadanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: do Titovog rođendana, Odžak mora pasti!
Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4. bataljona 16. brigade Matija Tunjić (nekoliko dana kasnije ubijen je i Miloš Trišić, komandant 19. brčanske brigade). U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje.
Marko Marić iz Dobrinje, jedan od preživjelih svjedoka kaže: “Jutarnji napadi nekako već postanu dosadni, stoga se naši bojovnici odluče ne samo za obranu već i za kontanapad… Kad smo krenuli za partizanima i kad su nas uočili dali su se u bijeg, ali su iz pozadine osuli strahovitu vatru iz bacača po nama. Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka i da ćemo ući u sam Odžak, ali su se prevarili. Kad su vidjeli da naša potjera nije šala, dali su se u još jači bijeg”.
O ovakvom razvoju situacije govori i Ahmed Đonlagić koji gledajući situaciju s partiznske strane svjedoči o istom.
Josip Broz Tito 30. travnja upozorava štab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost “ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i bezbednost”.
Početak najžešćih sukoba
Zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i “čišćenja”. Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u “srce” neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane “klinove” u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi svi su četnički vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje “narodnoj vojsci” tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima.
Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić, svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kad bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, hvataj žive!
Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice se neće pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne.
O tome partizani pišu: Borbe od 19. do 28. aprila bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede (26. Srpska i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, među njima Spaso Mičić, zapovjednik 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno… osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.»
Dne 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana- “ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi”.
Tih dana Ivo Rajkovačić, Petrov stariji brat, za vrijeme obilaska položaja s još dvojicom časnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević) upada u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pada pokošen strojničkom vatrom.
Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaške Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela zapovjednik 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu sljedećeg sadržaja: “On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka”. Stevan Kovačević dalje izvještava: “Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešta nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt”. Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: “Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve”.
Dolazak avijacije i konačan pad grada
Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju.
Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. “Nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se naši jurišni avioni i počeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postave… U noći od 22. na 23. 5. ustaše su izvršile četiri uzastopna juriša… U praskozorje 23. 5. vrše još jedan protivjuriš, u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i sam Rajkovačić…Tokom cijelog dana avijacija je bombardirala…Dan je produžen u noć; nastavljaju se žestoke borbe, često prsa o prsa, bombama i noževima…”
Birčanska i Romanijska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo.
Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda oslobođen je i posljednji dio hrvatskog teritorija. Nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi.
Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zatekli u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu zapovjednika Stevu Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnogi ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju nanijela velike žrtve partizanima, a ostale natjerala u paničan bijeg. To što se dogodilo elitnoj 14. brigadi i njenom zapovjedniku, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA (dobio čin generala pred odlazak u mirovinu), Stevi Kovačeviću nije mu bilo bilo zaboravljeno i oprošteno od strane komunističkog vodstva.
Odlazak u šumu
No ni nakon bitke otpor nije prestao: u šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada će ih izdati jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić također se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom. Obolio je od tifusa i vratio se kući gdje se je potajno liječio. Izdajom je uhvaćen, 1947. osuđen na smrt i pogubljen u Tuzli. Obitelj nikada nije dobila pokojnikovo tijelo. Kakva je bila sudbina Petra Baje Rajkovačića nije posve sigurno. Pretpostavlja se da je bio u skupini koja je probila partizanski obruč. Postoje dvije verzije o događajima nakon proboja. Najvjerodostojnija govori o njegovom oproštaju s preživjlim suborcima i samoubojstvu, druga verzija govori da je uspio prebjeći u inozemstvo te da ja navodno viđen u Španjolskoj, godinama nakon rata.
Partizanska osveta
Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča u Vlaškoj Maloj, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske “slobode” na području posavske regije. Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila (naročito muškaraca iznad 15 godina), a opljačkano je sve što se opljačkati dalo. Dvjestotinjak boraca Garevačke bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu štalu seljaka Pere Burića. Tu su nekoliko dana gladovali i žeđali, da bi potom bili odvedeni u šumu Garevac i tamo jedan po jedan poubijani. U gradu su ostale same udovice, a muškaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Pećniku ostalo 360 udovica. Svi sudionici (Hrvati) s prostora Odžaka koji su pohađali Višu gimnaziju u Gradačcu neposredno poslije rata, bili su bez oca. Prema matičnim knjigama odžačkih župa, tada je poginulo oko 2.500 ljudi. Partizanski gubitci se računaju na nekoliko puta više, a samo “prvoboraca” poginulo je 1100.
Svjedoci Vremena
IVO BARIŠIĆ, iz Donjeg Svilaja
Rođen sam 16.09.1929. godine. Prvo što sam upamtio bio je dolazak 38. puka stare vojske koji je htio preći Savu na našoj skeli. Vodeći ljudi u selu: knez, tabornik, trgovac i parok izašli su na skelu. Tražili su da se prvo prevezu oficiri. Kad su oficiri došli bliže kraja, naredili su im da odlože oružje jer su opkoliti. Poslije njih prevezli su vojsku i svi su odložili oružje. Vojska je krenula kud tko. U to vrijeme naišao je njemački avion i bacio četiri bombe, ali nitko nije stradao. Nakon par dana naišli su iz pravca Vrbovca tri ili četiri tenka. Došli su do crkve i pošli prema G. Svilaju. Mi nismo znali čiji su ten¬kovi: njemački ili srpski? Slučajno smo saznali jer se kod crkve pokvario je¬dan tenk, pa se jedan naš čovjek koji je u vojsci bio tenkista privukao do pokva¬renog tenka. Tu je čuo kako razgovaraju srpski i odmah rekao narodu da bježi i narod se razbježao. Međutim, u G. Svilaju nisu znali da su srpski tenkovi, pa su izašli kraj puta i tada su ubili mnogo naših ljudi mitraljezima. Na Uskrs te godine došli su Nijemci, pokupili su oružje što smo razoružali. Bili su kratko vrijeme i otišli iz Svilaja.
Ubrzo su se počeli pojavljivati četnici u Vučijaku ko¬jima je komadant bio Branko Kovačević iz D. Bubice. Tu su bili Novogradci i naši Miletići iz Svilaja. Silazili su povremeno i plaćkali po selima. Kod nas su oplaćkali Matu Kopačevića i dobro ga istukli, zatim Matu Grgića. U našem selu opljačkali su te dvije kuće, a čuo sam da su plaćkali i u drugim selima. Tada se pojavio Petar Rajkovača. On nije služio vojsku. Pričaju daje Turcima prodao 35. metara pšenice da kupi sebi oružje. Bio je ljut i tvrdoglav čovjek. Sjećam se kad su prošli kroz naše selo u konjskim kolima, pucali su i nosili hrvatsku zastavu. Njih je kroz naše selo vozio Mato Andrijanić. Skupljao je ustaše i počeo četnicima praviti zasjede. Otada većina naših ljudi kada bi doš-la na odsustvo nije se vraćala nazad u vojsku, već je ostajala braniti svoje ku¬će. Godine 1943. ujesen su četnici u Novom Gradu optuživali Svilajce da su ubili nekog njihovog čovjeka iz Novog Grada, što nije bilo istina i oni su napa¬li naše selo iz Novog Grada. Tada su u selu ubili jedanaest ljudi, poginuli su: Pravdići, Kopačevići, Matanovići i drugi. Tada je poginuo i jedan vojnik, nama nepoznat. Skoro svi ti ljudi su bili bez oružja, stari ljudi. Naš tabornik bio je Juro Ravnjak, kao što je u Potočanima bio Ivan Čalušić, u Vl. Maloj i Prnja¬voru Petar Rajkovača. Nije bilo jedinstvene komande, već se branilo selo po selo. Ako nekome treba pomoć, onda dođu drugi da pomognu. Poslije ovoga napada na Svilaj, naši su zajednički napali Novi Grad, kad su bili došli Četni¬ci iz Vučijaka i tada su svi četnici ponovno pobjegli u Vučijak.
Na cijelom pod¬ručju nije bilo nijednog četnika. Svi ti četnici 1945. godine su postali parti¬zani. Godine 1944. kod nas se u Svilaju nije ništa posebno događalo, ali sam čuo da su se borbe vodile u Garevcu, Modriči i Pećniku. Kod nas se prvo nešto dogodilo na Jurjevo 1945. Tada je Svilaj bio pun naše vojske. Htjeli su se po¬vući za Austriju. Međutim, brzo je pala odluka da ne idu, već da ostanu brani¬ti svoje kuće. Nakon dva dana navalili su partizani sa Kadra na naše selo i naši ljudi su se povukli prema Vl. Maloj. Bila je to 18. srbijanska divizija. Zauzeli su naš kanal do ispod Vrbovca. Tada su pokupili nekoliko starih ljudi iz Svilaju i odveli u Brusnicu, gdje su ih pobili. Taj put sam ja ostao u selu i nisam bježao. Tada se bolovao tifus. Mene su povalili u krevet i naredili kad naiđu partizani, jauči. Pri kraju su naišla dva Srbijanca i pitaju mamu ima li šta pojesti. Mama im je dala jaja i slanine. Kruha nije bilo. Nije se moglo samljeti. Naši su opet zajednički pošli osloboditi Svilaj. Ivan Rajkovača sa svojom mladom satnijom prošao je na Kadar i spriječio povratak prema Brusnici. Pe¬tar Rajkovača i Ivan Čalušić sa svojim momcima su potjerali prema Kadru. Tada se je 18. srbijanska povlačila prema našim poljima i Ritovima. Kod kuča Vucića su zarobili pet velikih topova. Svaki top su vozila po četiri konja. Topo¬vi su zatečeni neispravni. Partizani su se povlačili prema Grabi vodi i natjera¬li na Savu. Ostalo je živih ovih naših domaćih četnika, jer su znali plivati. Ne¬što se sakrilo po selu i šumama. Srbijanci su mahom izginuli ili se utopili. Znam sigurno daje preplivao Tomica Miletić, naš komšija iz Svilaja. Tada smo se za¬jedno sa našom vojskom povukli iz Svilaja. Sa marvom i kolima došli smo u Vl. Malu. Kod kuće su ostali samo stariji. Bilo je sila naroda. Putem ne možeš proći. Bili smo prvo kod kuća Majstorovića, pa smo odatle kod Beljana. I danju i noću se neprestano pucalo. Kod Beljana smo bili negdje oko nedjelju dana. Nakon toga smo se vratili u Svilaj, gdje je bila 16. muslimanska. Svilaj se nije branio, samo se branila Vl. Mala.
Dok sam bio u Vl. Maloj i kada su partizani ušli u Svilaj, onda su se mnogi ljudi predali. Svi ljudi koji su bili obični i nisu ubijali, mahom su bili stariji, ali je bilo i vojnika. Koliko je ljudi ubijeno na Savi, ali znam daje pjevana pjesma: “77 ustaša poginulo gdje je skela naša”. Prvo su bili zatvarani u Ninkovića štali. Te ljude su mahom pobili domaći četnici-partizani. Među njima je bio i Simo Miletić koga je spasio Petar Rajkova¬ča da ga ne ubiju i odveo ga svojoj kući. Spasio mu glavu. Taj Simo je ubio naše ljude još u štali Ninkovića. Sjećam se da je još bio glavni za ubijanje neki Ljubo Muškić iz Novog Grada, te Jove Stanovića sin. Kad je pala Vl. Mala. Ljudi su bježali na sve strane. Koga su god odmah uhvatili, bio je odmah ubijen, samo ako je Hrvat. Negdje oko 150 ljudi se probilo iz obruča i ostali su po šu¬mama u Vučijaku. Oni su povremeno dolazili u selo. Uzimali su hranu i vraćali se nazad na Kočijaš.
Svilaj, 15. 05.1992. Ivo Barišić
Fra Grga Vilić, “Vrijeme stradanja”
Moj bratić Petar zvani Baja
„Ide čeza našega viteza, gorskog tića, Petra Rajkovčića.“
Moj bratić, Petar Rajkovačić 1941. godine imao je samo 21 godinu. Iako vrlo mlad bio je jako priznat među svojim vršnjacima kao i među starijim ljudima našega kraja. U to teško vrijeme ljudi su se često sastajali, sijelili i razgovarali. Ja kao dječačić sjedio sam po strani, slušao te priče, upijao svaku riječ i pamtio. Naše ljude a posebno moga bratića strašno su srdile priče o upadima četnika, njihovim pljačkama i ubojstvima. To se događalo uglavnom na perifernim dijelovima odžačke općine, na Boroti, Kulaševom Brdu, Kadru, Ninošu… Ubojstva i pljačke obitelji Ivanković, Topolovac, Barbarić, Cvitković, Ivke Bjelčeve i drugih, digli su temperaturu do usijanja. Četnici su se toliko osilili, da su počeli silaziti i u unutarnjost općine, pa je čak njihov komandant Zdravko Kovačevoć, rodom iz Podnovlja, koji je sa svojim odredom bio stacioniran na Vučijaku, poručivao obiteljima, kojeg će dana doći i otjerati kravu ili volove! Vlast i vojska uglednog domaćina Zdenka Odića činila je koliko je mogla. Zdenko Odić je imao dosta ljudi oko sebe ali na brze i iznenedne upade od strane četnika reagiranje je bilo sporo i prekasno. Situacija je bila teška i krajnje opasna i zbog toga što se najveći broj sposobnih posavskih momaka i ljudi u to vrijeme nalazi na frontovima oko Šida i u drugim dijelovima Hrvatske i Europe. Koliko je meni poznato, prvi jači okršaj s udruženim snagama četnika i partizana, Baja je imao sredinom desetog mjeseca 1942. godine. Jedne listopadske večeri 1942. godine seosku stražu u Bijelim Barama držali su Mato Jakić-Buka i Pejo Kikić, probrani bojovnici i do kraja odani Petru. Ipak, jaka i dobro naoružana partizansko-četnička koalicija, nakon kraće borbe, uspjela je uhvatiti stražu i prvo što su pitali, bilo je: „gdje je Petar Rajkovačić? Odmah za tim branitelji (Bijele Bare) su se brzo snašli i otpočeli borbu. U najvećem jeku i žestini borbe, mene je moja baba poslala po Baju Petra. Baba mi je kazala kud moram poći, do Bajinog skloništa. Došavši tamo trčkarao sam okolo, dok se najednom ispred mene nije prepriječila nečija noga. Kada sam pao od straha sam viknuo: „Baja, to sam ja, mali Anto!“. Ispričao sam mu što se dešava i sve što mi je baba zapovjedila. On je u taj čas okupio bojovnike i pod punim naoružanjem krenuli su u smijeru Bijelih Bara. Meni je rekao da se ne mrdam odavde dok se on ne vrati. Od siline udara uljezi su se razbježali ostavljajući iza sebe mrtve i ranjene. Sutradan smo među poginulim četnicima prepoznali i nekog Ignju iz Podnovlja. Od toga dana narod se osjećao sigurnije pa su po selima pjevali:
„Dok je čela zuknula po zraku,
Baja skupi Hrvate po mraku.“
Narednih dana okupio je oko sebe braću i bratiće, te Matana- Matu Marinovića iz Prnjavora, Iliju Katića kao i povjerljive ljude iz svih općinskih sela. Ljudima je uvijek govorio kratko i jasno. Izrekao je i ove riječi: „Ovdje će se rat završiti!“ Pogibijom Zdenka Odića 1943. godine na Crvenim zemljama, stanje se zapetljava i pogoršava. Bilo je jasno. Obrana treba čvrste i odlučne ljude. Odluka je pala da to bude Nijemac Rudika Šnur, koji će usko surađivati sa Baja Petrom. Ubrzo cijela je odžačka općina bila slobodna i pod kontrolom branitelja. Uspostavlja se 39. domobranska bojna, u čiju je slavu narod pjevao:
« Zakukala sinja kukavica,
oko naših seljačkih kućica.
To bi četrdeset treće,
zaplakala i majka i dijete.
Javiše se četnici prokleti
gdje pođoše našu djecu klati,
i stare majke ubijati.
Na to jednom treba na put stati.
Osnova se triest i deveta bojna
Rajkovčića vojska dragovoljna.“
Po kazivanju Ante Rajkovačića – Baje iz Bijelih Bara
Literatura:
Literatura:
- Vukosavljević, Mladen; Karasijević, Drago: 53. SREDNJOBOSANSKA NOU DIVIZIJA. Izdato 1969. u Sarajevu.
- Đonlagić, Ahmet; Kazazović, Ćamil: ŠESNAESTA MUSLIMANSKA NOU BRIGADA. Izdato 1981. u Sarajevu.
- Ðonlagić, Ahmet: 27. ISTOČNOBOSANSKA DIVIZIJA. Izdato 1983. u Bevoogradu.
- Samardžija, Stevo: 14. SREDNJOBOSANSKA NOU BRIGADA. Izdato 1983. u Banja Luci.
- izvor-zupanjac.net