Foto:Katolički tjednik
Pitanje je zapravo retoričko u državi u kojoj dominiraju: osvjedočeni (dvostruki) druker koji hrvatskog branitelja nonšalantno proglašava poglavicom kukavica, bivša dozivačica JNA koja i danas strahuje što će kazati Beograd, a dežurnoj feministici srce krvari kad vidi koliko mladih ide na misu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
U dnevnom tisku što, evo, izlazi u „Nepokorenom gradu“, danima se raspredalo o dva koncerta u Imotskome te potom i onome u Dugopolju. Nije, dakako, bilo niti spomena o glazbi – nego o Marku Perkoviću Thompsonu čiji je povratak na glazbenu scenu prenerazio notorne ljevičare (u Hrvata…) lijepo raspoređene po hrvatskim medijima. Tako, naime, lijepo da se nerijetko valja zapitati izlaze li pojedine tiskovine (i portali) u Čačku ili Zagrebu. A tu su još i televizije…
Tko (nam) to iskače iz paštete?!
Na jednoj, onoj po svemu sljednici Yutela, N1, dakako, redoviti je gost doktor opće prakse Žarko Puhovski koji – osim što zna otkud odjedanput ovoljetne uistinu paklene vrućine – zna i sve drugo pod kapom nebeskom. Kako onda ne bi znao sve i o Hrvatima i Hrvatskoj, kao takvima. Zna, jasno, Yutel-ovska sljedba kako dr. Žarko diše, pa ga onda i propituju o „slučaju Imotski“. I, nema dvojbe nikakve, doktor je za Marka – spreman. „Thompson je poglavica svih hrvatskih kukavica, i to je domobranski sindrom koji se dogodio, ne ustaški. Što kaže domobran? Ustaše su malo pretjerale, ali treba ih razumjeti, pa ipak su to naši dečki“, analizira Puhovski, hvaleći pritom oštru reakciju Zorana Milanovića te kritizirajući sve ostale: Andreja Plenkovića, Dragana Primorca, Mariju Selak Raspudić, SDP (čak!) što, eto, nisu skoknuli do Imotskoga i isključili Thompsonov razglas, kao što su Bandić & comp. učinili na dočeku srebrenih Vatrenih 2018. na Trgu bana Jelačića kako se ne bi (preglasno) čula Lijepa li si. Hrvatska, naime, himna izglasovana – definitivno tada! – na neformalnom zagrebačkom referendumu potaknutom hrvatskim nogometnim svjetskim viceprvacima koji su je pjevali prije svake utakmice i iz Moskve poručili Thompsonu kako ga žele vidjeti i čuti na Trgu.
Neće – u ovakvoj (medijskoj) Hrvatskoj – Puhovskog ubiti prejaka riječ. Zadržimo se, ipak, na njegovoj tezi o „poglavici hrvatskih kukavica“. Tko je, zapravo, ta dežurna sveznalica koja sad već desetljećima svakodnevno iskače iz paštete? I s kojim to „mandatom“?
Instinkt špiclova
Aktualni je hrvatski predsjednik višekratno o njemu govorio biranim riječima. „Udbaški druker, gradio je karijeru kad su drugi završili u zatvoru, a sad prodaje moral“, opisao ga je Milanović, ne zaboravljajući pritom i da je 2009. išao na Haaški sud svjedočiti protiv hrvatske države. I to po načelu: Mogu li ja? Nitko ga, naime, nije tjerao, nije mu prijetila zatvorska kazna ukoliko se ne odazove – naprosto, u Puhovskom je proradio instinkt drukera/špiclova, pa je skoknuo do prijateljske Nizozemske denuncirati domovinu.
Pravdajući se za svoju sramnu ulogu u progonu hrvatskih proljećara, „poglavica heroja“, kazao je kako je morao, jer su mu prijetili utamničenjem. Kod laganja je, uz sve ino, nezgodno i to što uvijek ima makar jedan svjedok koji će ga raskrinkati. Tako je govoreći o tome dobu, predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak konstatirao kako je svjedočenje Puhovskog u Haagu, baš uostalom kao i ono iz ’72., moralni fijasko. No, taj je proljećar govorio i o ljudima koji su u olovna vremena pokazali kako nisu kukavice.
„Mnogi su sudjelovali u tom montiranom procesu i bili vrlo korektni – primjerice Zdravko Tomac i Slobodan Lang. Oni nisu dobili nikakve etikete drukera, dapače. Nije bio grijeh što je netko sudjelovao u montiranom procesu, nego kako se u tom procesu ponašao“, pojasnio je Čičak.
I kad se – a nužno je! – vraćamo u prošlost, važno je podsjetiti i na neke Milanovićeve epizode, posebice što ga se poneki od aktualnih kandidata za predsjednika SDP-a danas odriču jer je (biva) otišao suviše udesno. Nije to, u biti, ni bilo tako davno. Štoviše, slijedom aktualnoga ozračja kada se ljevičari, medijski i svi drugi, na zadnje noge dižu na svaku majicu zagasitih boja, čini se kao da je bilo jučer. Ipak, bilo je to 2016. kada je tadašnji hrvatski premijer, drug Zoki, ispalio baš kao kakav Boško Buha, Titin mali (ali i hrabri) bombaš: „Onaj tko žali za ljudima ide u Tezno i na neka druga mjesta, a kome je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića ide u Bleiburg.“
Dida moj…
Nekoliko godina kasnije u predsjedničkoj kampanji Milanović će se pak odjedanput sjetiti kako mu je djed bio ustaša te nas tako natjerati da se zapitamo: Zašto onda nikad nije – kao što Ivica Račan jest – otišao na Bleiburg pokloniti se nevinim žrtvama Brozovih monstruoznih osvetnika?! Kad već svih ovih godina komemorira partizane i nekritički obilazi mjesta tzv. ustanka. Pred novim smo, evo, predsjedničkim izborima te ćemo gotovo sigurno biti u prigodi svjedočiti do kud će ovoga puta sezati memorija toga nekadašnjega Titina gardista. Ova je država – podsjećati se, takve su okolnosti, naprosto mora! – nastala nakon Tuđmanova poziva 1990-ih ustaškoj i partizanskoj djeci i unucima da stanu pod isti stijeg. To je bilo presudno za pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu. A kakve su to, kad ih evo spominjemo, okolnosti? Pa, takve slijedom kojih je i nastala Thompsonova (i Nene Ninčevićeva) Ako ne znaš šta je bilo.
Rečeni Puhovski zasigurno zna što je bilo, ali tome poglavici drukera ta povijesna istina ne odgovara. Istaknuto je njegovo (pa i medijsko) mjesto u tome plemenu koje je 1990-ih ostalo bez domovine – od Vardara pa do Triglava – a nikako se na novu naviknuti. I ako je, a jest (!), taj zagrebački doktor svega i svačega poglavica spomenutoga plemena, onda je svakako prva skvo – Jelena Lovrić, nekadašnja crvena barunica hrvatskog novinarstva. Kao skvo posebna kova, Lovrićka je i uvijek – budna. „Tjedan ustašluka u Imotskome, gdje je u dva navrata, na dva koncerta s notornim Markom Perkovićem Thomposnom u glavnoj ulozi, tisuće uglavnom mladih ljudi paradiralo u crnom i pjesmom slavilo ustaške zločince, ozbiljan je razlog za alarm“, upozorava ta, prema podatcima lista Komunist, predratna članica Centralnog komiteta SK-a Hrvatske.
Što (više) čeka JNA?!
I sve to pod krinkom kako, eto, Hrvatska – ovakvim koncertima – daje Srbima argument da tvrde, kao što to radi Aleksandar Vučić (koji, zanimljivo, za drugaricu Jelu nije notoran), da nema razlike između sadašnje Hrvatske i nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Priznaje, doduše, u svome komentaru u Nacionalu kako (ipak..) Hrvatska nije – ustaška, ali joj je eto važno što će Srbi kazati. To je neka vrsta (psihološkog) tika, (za)ostalog iz prošlih vremena bivše (?) Lovrićkine domovine kad se doista (samo) čekalo što će doći iz Beograda. Partijske smjernice, direktive…
Konačno, Miroslav Lazanski, redakcijski kolega te zakašnjele progoniteljice ustaša iz predratnoga zagrebačkog Danas-a, pišući u svibnju 1991., uoči donošenja odluke o samostalnosti Hrvatske, citira što mu je tada kazala Lovrićka: „Kad će već jednom ta tvoja JNA izvršiti puč i sve ovo ode dođavola, pa i mi?!“
Nakon čega je uistinu važno – zbog, ponavljam, okolnosti! – podsjetiti na Hrvatsku toga vremena. Na čelu SK-a Hrvatske je Srbin Slavko Stojčević, a najmoćniji su hrvatski političari 1980-ih Srbi poput Dušana Dragosavca i Milutina Baltića, uz kolaboraciju notornih komunista boljševičke, zapravo, provenijencije poput Mike Špiljka i Stipe Šuvara. Usprkos svemu, u Memorandumu SANU-a iz 1986. stoji kako „izuzimajući period NDH Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi kao danas“. Nema, dakle, te Hrvatske koja može Beogradu, Srbima općenito, biti dobra, pa je zato gotovo bizarno inzistirati, kao što to radi Lovrić(ka), da Hrvatima – i danas! – tamo daleko određuju što će slušati i – pjevati. Da im, eto, nekadašnji ađutant vojvode Voje bude „muzički urednik“…
Rado, bela Rado…
Ali – Srbima srpsko! Problem je, razlog, štoviše, za alarm što su sve glasniji oni koji se nikako ne mogu naviknuti da je Sava potekla uzvodno. Vječito su, naime, nostalgično zagledani u vremena koja je definitivno u povijesnu ropotarnicu otpuhala Oluja. Za njih je, parafrazirajmo pokojnoga (Lovrićkina) KOS-ovca Lazu, u svibnju ’92. sve uistinu otišlo – dođavola. A tek ’95.?!
Uz već rečeni tandem Puhovski & Lovrić, ilustrativna je (notorna!) Rada Borić koja je, a da se hrvatska javnost nije baš naročito skandalizirala, 10. srpnja na okruglom stolu u Hrvatskom saboru svjedočila kako joj je nužan kardiolog kada nedjeljom u svome kvartu vidi koliko mladih ljudi ide u crkvu. Trebaju li se Hrvati – što li o tomu misli ex-dozivačica JNA?! – i zbog toga ispričavati Beogradu?
I nakon svega kada u pjesmi Ako ne znaš šta je bilo Thompson pita: „Je l’ moguće da ste zaspali na straži“, to je zapravo retoričko pitanje u državi u kojoj dominiraju: osvjedočeni (dvostruki) druker koji nonšalantno hrvatskog branitelja proglašava poglavicom kukavica, bivša dozivačica JNA koja i danas strahuje što će kazati Beograd, a dežurnu feministicu plaši što mladi nedjeljom idu na misu.
Zabrinjavajuće je to što je tako godinama. Na što me je podsjetio i Thompsonov veličanstveni koncert u Dugopolju na komu je šibenski biskup u miru Ante Ivas izgovorio riječi svoje pjesme Maranatha, što ju je Marko uvrstio u svoj album Ora et labora iz 2013.
„Neka prođe vrijeme zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika, i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga iz Naroda moga… Maranatha, dođi Gospodine u zemlju Hrvata…“
Eto, takav je ustašluk u Hrvata. Da izvinu braća Srbi…