Zagreb je jedan zanimljiv grad. U njemu su prisutne sve sfere političkog- ljevica-desnica-centar, no oni koji su najzastupljeniji su ljevičari koje danas okuplja politički tim ”Možemo” i SDP. Upravo su te političke opcije najviše sklone jugonostalgičarenju tvrdeći kako se onda bolje živjelo, kako je Tito bio dobar i pošten vladar, brinuo je o radnoj klasi i siromašnima. Svi smo za njim plakali kada je umro jer bez njega Jugoslavija nikad neće biti ista. Pridavala su mu se neograničena svojstva Božje naravi pod sloganima koji su masama ispirali mozgove iako se znalo u visokim političkim krugovima još od 1963. godine kako će se Jugoslavija raspasti te da je kao takva neodrživa socioekonomski, nacionalno jer sve više postoje pretežnje ocjepljenja Hrvata, Slovenaca i Makedonaca, ali i pretežnje Srba za stvaranjem Velike Srbije.
Zagreb su 50-ih godina naselile židovske i partizaanske obitelji kao i općenito jugoslavenske obitelji. Pogotovo je bio naseljen centar grada. Upravo iz tih razloga u Zagrebu je i dan danas prisutno jugonostalgičarenje gdje se vapije za čvrstim vođom, socijalizmom i jednom univerzalnom narodnosti- Jugoslaven. Svakako treba priznati da se u Jugoslaviji osjećala socijalna sigurnost koja se kasnije raspala jer je socioekonomija komunizma bila zapravo dugoročno neodrživa baš kao i socioekonomija SSSR-a jer su obje počivale na istim počelima krhkih planova.
Naši roditelji se sjećaju života u Jugoslaviji. Za njih je to bio život pun socijalne sigurnosti i pune zaposlenosti. Ako si bio obrazovan, sva su ti vrata bila otvorena. Sve su to priče za malu djecu… ”Vrata” su se otvarala kao i danas, po političkom ključu! Ne daj Bože da si dijete iz tzv. ”ustaške obitelji”, pritom obrazovan i tražiš posao, e teško da bi ga dobio u planu onog što bi htio. Politika je determinirala život u sustavu prepunog laži o socijalnoj sigurnosti koja se raspala, o bratstvu i jedinstvu koje nikad nije postojalo, a dokaz tome je krvavi domovinski rat u kojemu se očitovala sva bratska ljubav…
Jugoslavenstvo u gradu Zagrebu postalo je popularno za vrijeme gradonačelnika Milana Bandića kada se je slikao s bistom Tita, stavljao značku Tita na srce isl. i pritom izgovarao zagrebački ”KAJ”. Ono što je još zanimljivije je to da se to svidjelo samim purgerima te da im taj dio jugonostalgije poprilično odgovara. Samo mi nije jasno kako nekoliko dana nakon ”slikanja s Titom”, nosi svijeću u procesiji u Mariji Bistrici. Jugonostalgičarskom licemjerju nikad kraja.
Z.S.