Julienne Bušić napisala je tekst po objavi vijesti o prvostupanjskoj presudi suda u Sisku gdje je izgubila tužbu protiv povjesničara Hrvoja Klasića:
Prvi put sam završila na sudu u Hrvatskoj (geografski, ali ne doslovno, jer je to još bilo u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji) prije gotovo 54 godine, na Dan Republike, 29. studenog 1970. Bacala sam “neprijateljske” letke s Nebodera na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Jelačića, i tako prekršila članak 116. jugoslavenskog kaznenog zakona, za što je bila predviđena kazna do dvanaest godina zatvora.
Ali umiješala se moćna američka vlada da mi pomogne kao američkoj državljanki pa je kazna na kraju bila simbolična: već odležanih mjesec dana i zabrana ulaska u Jugoslaviju na tri godine.
Drugi put došla sam na sud nedavno, nakon što sam podnijela tužbu protiv Hrvoja Klasića jer je u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” izjavio kako je Zvonko Bušić “zatvoren zato što su ga proglasili teroristom” u SAD-u. Budući da samo pravosudni sustav može nekoga “proglasiti” i poslati u zatvor, i budući da ni on ni ja nismo bili osuđeni zbog “terorizma”, nego zbog “zračnog piratstva“, kao što je jasno navedeno u optužnici, odlučila sam ga tužiti.
Tužba je bila jednostavna i jasna: je li on lažno i javno iznio tu tvrdnju ili nije? Nije se radilo o njegovu “mišljenju” o zračnom piratstvu, niti o tuđim “mišljenjima”. Mišljenja su nebitna – kako glase činjenice? Činjenice su bile navedene u američkoj optužnici, a optuženi smo za kršenje Zakona protiv otmica zrakoplova iz 1974. godine (49 USC 1472), a ne za “terorizam”.
Štoviše, nije uopće bila navedena riječ “terorizam”, a optužbe za “terorizam” javile su se tek mnogo kasnije, što je sutkinja Devčić-Merzel dobro znala.
Ipak, ta sutkinja – nazovimo je “Šefica”, što je uloga u kojoj je očito uživala – nakon dvije godine razmatranja nije uspjela shvatiti da je jedini element tužbe bio utvrditi za što smo točno bili osuđeni. Umjesto toga, iznijela je dugi niz negativnih “mišljenja” koja su o nama imali dužnosnici, novinari i jedan sudac koji nije igrao izravnu ulogu u našem suđenju, pa čak i mišljenje bivšeg američkog predsjednika Geralda Forda, inače poznatog po svojim genijalnim “mišljenjima”.
Otprilike u isto vrijeme, 1976. godine, tijekom predsjedničkih izbora u SAD-u, predsjednik Ford tvrdio je da “ne postoji sovjetska dominacija nad istočnom Europom”. S druge strane, zanemarila je “mišljenja” hrvatskih i drugih dužnosnika koji su bili mnogo bolje upoznati sa slučajem, kao sudac s našeg suđenja John Bartels, koji je izjavio da nas “nije smatrao teroristima niti kriminalcima”.
Jedan bivši američki veleposlanik, tri kardinala, pa čak i putnici s otetog zrakoplova su imali dijametralno suprotna “mišljenja”. Smatrala je da su mišljenja nekih anonimnih novinara relevantnija od mišljenja suca koji nam je sudio.
Ukratko, presudila je protiv mene, o čemu je medije obavijestio Danijel Prerad, novinar i Klasićev prijatelj (što je očito, jer zašto bi inače u svojem članku Klasića zvao “Hrvoje”, a nas prezimenom Bušić?). Ja nikad ništa ne bacam. To nije nešto čime se ponosim, ali često imam velike koristi od toga – recimo, kad treba usporediti moje prvo iskustvo na hrvatskom sudu (tada u komunističkoj Jugoslaviji) s drugim hrvatskim sudom (neovisnim i demokratskim) 54 godine poslije.
Naime, sačuvala sam jedan članak koji je 1975. godine napisao Malcolm Browne, kolumnist New York Timesa, a taj je članak iznimno koristan za usporedbu. Pod naslovom “U političkim procesima u Jugoslaviji vidi se ruka policije”, Browne opisuje vlastito iskustvo svjedočenja na jednom takvom suđenju: “Nema porote. Ne vodi se doslovni zapisnik sudskog postupka”, te dodaje da takva praksa “zapanjuje” čovjeka sa Zapada.
Kad svjedok govori, “predsjedavajući sudac bilježi po vlastitom nahođenju, a daktilografu povremeno diktira svoju verziju svjedočenja”. Browne primjećuje da su “optuženici i njihovi odvjetnici često zgranuti onim što ulazi u zapisnik, zbog čega i prosvjeduju. No prigovori su obično uzaludni”. Osim toga, on ističe da predsjedavajući sudac također samovoljno odlučuje koje će dokaze prihvatiti i koji se svjedoci smiju pozvati. To sam i ja doživjela 1970. godine.
Sada je 2024. godina, uskoro će biti 2025., pa biste možda očekivali da je cijeli taj proces, koji je nekad slijedio željezna pravila komunističke ideologije i ograničenja tehnologije, danas drukčiji zbog demokratskog sustava, digitalne transformacije i umjetne inteligencije. Ali prevarili biste se.
Stenografski strojevi, koji postoje još od ranog 19. stoljeća, omogućuju sudskim zapisničarima da tijekom postupka bilježe svaku riječ, čime se osigurava da nema manipulacija ni krivih tumačenja na temelju osobne pristranosti i da pravda bude zadovoljena u eventualnim daljnjim sudskim postupcima. Danas je sve još jednostavnije zbog računalne transkripcije.
Ali ta vijest očito nije stigla do hrvatskih sudova. “Zašto sutkinja ponavlja ono što sam upravo rekla?”, pitala sam se na nedavnim sudskim ročištima. “Zbog nje sve traje dvaput duže.” Ja bih nešto rekla, a zatim bi sutkinja sažela moje riječi po vlastitom nahođenju. Naime, nisam očekivala da neće biti ni stenografa ni računalne transkripcije. Ali postojalo je samo ono što je Malcolm Browne opisao 1979. godine: sutkinja koja samovoljno odlučuje što ulazi u zapisnik i tajnica koja to tipka. Odajem priznanje svojoj odvjetnici, koja je zauzela principijelan stav i odbila potpisati tu prijevaru od sažetka.
Browne nije pisao o dostojanstvu suda, ali sjećam se da su 1970. godine odvjetnici, suci, pa čak i gledatelji bili odjeveni formalno i primjereno prigodi – muškarci u odijelima, a žene u poluformalnoj odjeći. U konačnici, bila je to državna ustanova, iako beznadno manjkava, ali svejedno su postojali određeni standardi. Danas nije tako.
Hrvoje Klasić, koji je zapravo bio prilično ugodan kao osoba, sve je shvatio ozbiljno i pojavio se u dotjeranoj i privlačnoj kombinaciji, očito dobro promišljenoj, u različitim nijansama žute, bež i boje senfa. Ja sam nosila ono što bi se moglo opisati kao šarena hipi-haljina (ipak sam dijete šezdesetih), koja svejedno nije bila jeftina, a prigodno sam čak i lakirala nokte na nogama.
Međutim, Klasićev precijenjeni odvjetnik Č. Prodanović (kojeg ću eufemistički i velikodušno opisati kao “krupnog čovjeka”), pojavio se na sudu u zgužvanoj košulji, barem jedan broj premalenoj, tako da ju nije mogao zakopčati do kraja, čime je uznemirujuće izložio svoj pupak pred mojom odvjetnicom, koja je sjedila nasuprot njemu. Kako je ustvrdila, to ju je znatno ometalo u savjesnom obavljanju dužnosti.
Je li to osnova za žalbu, pitam se? Pupčano ometanje pravosuđa?
Prodanović, taj bivši rezervni kadar Udbe i jugoslavenski komunistički državni tužitelj, koji je radio unutar sustava gdje se na montiranim procesima redovito slalo tisuće nevinih ljudi u zatvor radi mučenja i čak ubijanja, očito danas čvrsto vjeruje u demokraciju, i čak se u jednom trenutku upitao smatram li da je naš “čin” bio moralan.
Moji prijatelji znaju da ja nikada ne ostanem bez riječi, ali tada mi se to dogodilo. Kroz postupak se Šefičina pristranost vidjela na svakom koraku. Podsmjehivala se samo našoj strani, a kad se spomenuo svećenik koji me posavjetovao, to joj je izmamilo izraz koji inače imate samo kad vam pod nos gurnu truli krumpir ili pokvareno jaje.
Izgovarala je mišljenja koja opravdano može iznositi samo licencirani psiholog, ali Šefica, kao renesansna žena, bila je svakom loncu poklopac. Iz zapisnika je isključivala relevantne dijelove postupka, nije pripuštala svjedoke i ignorirala je ono najvažnije – da uopće nismo osuđeni za “terorizam”.
Drugim riječima, u 2024. godini, u neovisnoj i “demokratskoj” Hrvatskoj, ona se u svemu posve poklapala s izvješćem koje je Malcolm Browne napisao prije 54 godine o izopačenom i nemoralnom radu jugoslavenskog pravosuđa.
Kažu da samo glup čovjek ponovno radi istu stvar i očekuje drukčiji ishod. Ja nisam takav čovjek, pa izlazim iz ovog postupka, opraštam se od njega, želim mu sve najbolje, arrivederci, zbogom!
Kad bih ovo podigla na višu razinu, to bi značilo da prihvaćam legitimitet ovakvog suda, da surađujem s njim i da poštujem njegove “odluke”. Moja majka nije odgojila budalu.”
Maxportal/Foto:Akademija Art