Bogu dragome hvala!
Doživjeli smo još jednu noć za pamćenje. Još jedna pobjeda u nizu. Trijumf.
U maniri najboljih trilera što ih može izrežirati samo čarobna nogometna igra koja ne rijetko biva i mnogo više od „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, naši Vatreni su uz Božiju pomoć napravili još jedan korak ka samome vrhu, uvrstili se među najveće i naciju bacili u euforiju.
Opet se slavilo. Diljem Hrvatske, Herceg Bosne i dijaspore. Do ranih jutarnjih sati. Te dane slave i ponosa ovi će naraštaji pamtiti do kraja života.
Pamtit ćemo i dostojanstvo našeg protivnika u porazu. Rusi su kao i mi, žarko i strasno priželjkivali pobjedu, jer i njihova vrsta bila je izložena sumnji javnosti i prije najveće nogometne smotre sami su im domaći mediji proricali ne baš svijetlu sudbinu. Smogli su snage čestitati nam, sa suzama u očima. Mora im se odati priznanje i za ukupni dojam, za fer i korektan odnos na terenu i izvan njega. Mada domaćini nisu tražili popust kod sudaca, nisu se služili grubostima koje prelaze granice uobičajene u nogometu, njihovi građani s jednakim su oduševljenjem dočekivali naše „kockaste“ i navijače u svim gradovima kroz koje su prolazili proteklih tri tjedna. Našu predsjednicu je u počasnoj loži ugostio predsjednik vlade Ruske Federacije koji je na kraju čestitao na pobjedi Vatrenih.
Dakle, za Ruse prst gore!
A Vatreni?
Što reći o njima, a da nije već rečeno?
Možda još jednom naglasiti tu slogu, zajedništvo koje vlada u njihovim redovima, činjenicu da su (kako i sami kažu) jedna duša i jedno srce, da dišu kao jedan, svi – počevši od izbornika Dalića preko stručnog stožera do svakoga od 22 igrača?
I te pozitivne emocije Vatreni prenose na Hrvate diljem svijeta i na sve ljude dobre volje čija srca kucaju za Kroaciju. Oni nam šalju poruku da se samo tako može naprijed, u budućnost, da je put do uspjeha vezan za žrtvu i odricanje i da se sve može ako se želi, čvrsto vjeruje u sebe i kroz život ide s pouzdanjem u Boga.
Budimo solidarni jedni prema drugima, okupimo se oko onoga što nam je bitno, ostavimo se podjela i sukoba. I nemojmo uvijek i po svaku cijenu prenositi vijesti i davati prostora i značaja onima kojima je svaki hrvatski uspjeh trn u oku.
Oni nisu naš svijet.
Ostavimo ih nek se nose sami sa svojom mržnjom, a mi slijedimo primjer mladića u nacionalnim dresovima koji nam pokazuju što je ljubav prema Domovini i kako se za nju bori.
Svi jako dobro znamo s čime su bili suočeni prije ovog Svjetskog prvenstva Modrić, Lovren, kakva se nezdrava atmosfera pokušala stvoriti psolije odlaska Kalinića iz momčadi, vidimo kroz što danas prolazi naš junak, junačina, LJUDINA Danijel Subašić, svjesni smo skepse koju su mnogi imali prema izborniku Daliću i svjedoci zluradih komentara, pa i primitivnih ataka na kapetana vrste, čak i aluzija na njegovu fizičku eliminaciju.
I što je bio odgovor Vatrenih?
Evo nas, skupa smo, ujedinjeni kao nikad, dišemo kao jedan i dok je tako nitko nam ništa ne može!
Sjetimo se toga i kad završi ovaj turnir i slijedimo primjer Vatrenih, pa bili oni prvi ili četvrti.
Jer, srca ostavljaju na travnjaku, žive za Kroaciju i jako, jako dobro znaju što nam to znači!
Bog ih poživio i nek nam se sretno i zdravo vrate naši JUNACI, s medaljom ili bez nje.
To je najvažnije.