Trenutačno su u predsjedničkoj utrci bivši Titov gardist, jedan od najmlađih splitskih članova Sveza komunista Hrvatske i supruga nesuđenog predsjedničkog kandidata. Bit će to žestoka utakmica, samo dok (makar malo) popuste ove tropske vrućine.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Dugo se iščekivalo, posebice nakon što je Zoran Milanović 26. lipnja obznanio kako mu je baš dobro u Predsjedničkim dvorima te da se odozgora ne kani spuštati još jedan mandat, koga će Andrej Plenković odrediti da njegova – pa gotovo – prijatelja iz mladih (diplomatskih) dana osujeti u tome planu. U nekadašnjoj je stranci opasnih namjera, naime, dugo vladala omerta po ovome pitanju, slijedom čega su onda novinari promovirali hadezeovske predsjedničke kandidate kako je komu padalo na pamet. Isplivao je odnekud tako čak i Zvonimir Boban?!
Otkrilo je to, međutim, i nešto što baš i ne imponira kada govorimo o najjačoj stranci u Hrvata. Nije, zapravo, bilo uopće lako pronaći nekoga u premijerovu okruženju tko bi, po općemu sudu, bio dostojan takmac aktualnom predsjedniku. Poglavito što je još prije otklonjena mogućnost da u izbornu utakmicu uđe Plenković osobno. A kakav bi (tek) to derbi bio! Kratko su u javnosti kao mogući pretendenti figurirali ministri Oleg Butković i Ivan Anušić,ali u stranci su procijenili kako se bez njih ne može u njihovim resorima prometu i infrastrukturi te obrani.
Kardinalov blagoslov?
I tako, nakon stanovitog sondiranja javnosti, kao glavni favorit HDZ-a promoviran je Dragan Primorac koji je, međutim, stanovito vrijeme bio prilično suzdržan na novinarska navaljivanja da (pošteno) prizna kako je on taj koji će na megdan onome čije se ime jedno vrijeme – u nedavnoj izbornoj kampanji na Općim izborima – nije smjelo spominjati. Međutim, 30. srpnja, u ranim je prijepodnevnim satima Ured kardinala Josipa Bozanića izvijestio kako su taj zagrebački nadbiskup u miru i Primorac razgovarali o odnosima znanosti i vjere u hrvatskome društvu, naglasivši pritom važnost autentične religioznosti kao značajne dimenzije u promicanju dijaloga, međusobna uvažavanja i tolerancije u hrvatskoj suvremenosti. Na što su, složili su se sugovornici, naročito osjetljivi mladi članovi hrvatskoga društva.
Netom poslije ovoga susreta, u ranim poslijepodnevnim satima, kardinalov je gost službeno objavio svoju kandidaturu. Je li išao po blagoslov i je li ga dobio?! Teško je kazati – ali u objavi kandidature istaknuo je kako je najteža kriza jednog naroda ona moralna te kako Hrvatska može i mora bolje, slijedom čega bi se moglo kazati kako je susret s Bozanićem ostavio traga na Primorcu, tome nekadašnjem ministru znanosti, obrazovanja i sporta u vladama premijera Ive Sanadera od 2003. do 2009., a koji se u HDZ učlanio rujna 2007., a napustio ga prosinca 2009. Možda se sad vrati…
Nakon što se identificirao kao pretendent na Predsjedničke dvore, postao je, dakako, iznimno zanimljiv javnosti. Opći je konsenzus postignut glede toga da je visoko obrazovan, svjetskog iskustva, jakih međunarodnih lobija iza sebe te kako je (i) osoba dovoljno snažne energije da se upusti u neizvjesnu, a nerijetko i neugodnu utrku za predsjedničko žezlo.
U Partiju – automatski!
I prve je neugodnosti doživio tek što se odlučio kandidirati. Zanimljivo, njegovu je partijsku prošlost otkrio – i problematizirao! – ljevičarski portal Index tako što je Primorčevo ime pronašao u Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1980-ih na popisu kandidata za članove Gradskog komiteta Sveza komunista Hrvatske Split. U njegovu tadašnjem životopisu kao važan nadnevak ističe se da je u Partiji od 1982., a kako je rođen 1965., jasno je da je crvenu knjižicu dobio prije osobne karte.
„To je kao da me pitate jesam li rođen u bivšoj državi. Isto tako je činjenica da su baš svi u omladinu primani s 14 godina. Najbolji učenici, a među njima sam bio tijekom cijelog školovanja, automatski su predlagani i za članstvo u tada jedinoj stranci. Tako je bilo i u mom slučaju. I to je sve o ovoj temi, iako sam je tijekom svoje političke karijere višekratno pojasnio“, odgovorio je nekadašnji mladi komunist znatiželjnim novinarima. Nije pak baš tako lako zatvoriti tu temu – u Hrvata.
„’Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna’, riječi su pjesnika koje su mi bile lajtmotiv na početku političkog angažmana i kojih se držim i danas u nastojanju da bude drugačije“, kazala je Selak Raspudić podsjetivši na Vladu Gotovca za kojega je njezin suprug Nino, citirajući prije četiri godine istu pjesmu, kazao kako je bio puno bolji pjesnik negoli političar
Bivša ministrica znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj vladi Blaženka Divjak,koja je prema osobnom priznanju Primorčeva vršnjakinja i također izvrsna učenica, tvrdi pak kako nije bilo nikakva automatizma. Pitali su je, veli, doduše, hoće li u SK, ali je odbila. „Naravno, neki su ulazili u Partiju i u mojoj generaciji, rjeđe iz uvjerenja, iako je bilo i takvih, češće jer je to donosilo neke privilegije. Iako je danas irelevantno je li netko ’82. ušao u Partiju, bez veze je izvrtati činjenice.“
Drug Zoki – ničim izazvan…
U biti, tomu i jest tako – mislim, naime, ovo s izvrtanjem činjenica glede partijske prošlosti. Naime, u izbornoj kampanji za predsjednika Hrvatske 2020., Milanović je, ničim izazvan, ispalio kako nitko njegov nije bio u Partiji ’89. i ’90. Prisjelo mu je – ubrzo. Objavljen je faksimil Odluke o Milanovićevu pristupanju Partiji ’85. dok je služio u Titovoj gardi i, jasno, u Beogradu. Nije HDZ propustio ovu prigodu, pa je još malo zasolio po partijskim ranama druga Zokija: „Bio je u Titovoj gardi i Partiji, pa u državnoj administraciji za vrijeme dr. Franje Tuđmana,pa u SDP-u s kojim se borio za Željka Komšića i navijao da drugi narod Hrvatima bira političke predstavnike u BiH. Možda da još završi u MOST-u, među svojim mališanima.“
Usprkos svemu – i to bi, valjda, mogla biti hrvatska tema – gardist Zoki pobijedio je na predsjedničkim izborima i tako (favoriziranu) Kolindu Grabar – Kitarović poslao u Međunarodni olimpijski komitet. Ma, što je briga, umalo ne dodah… Nije joj, eto, pomoglo ni to što je Titinu bistu maknula s Pantovčaka u ožujku 2015. Tadašnji je hrvatski premijer Milanović replicirao budućoj protukandidatkinji za Pantovčak poručivši kako su i Tito i Tuđman najbolje što smo u danim razdobljima svoje povijesti imali te ako to kao Hrvat ne razumiješ, onda ne razumiješ hrvatsku povijest. „U mom uredu nema bisti. Ja poštujem, ali nisam idolopoklonik. Oni koji se opterećuju bistama ulaze u vjerske ratove. Ja nisam u tom ratu“, kazao je kad još nije znao da će biti (i) predsjednik.
Veliko pospremanje
A kada je to postao, neki su vjerovali kako će Ljubičicu Bijelu vratiti tamo otkud je Kolinda deložirala. Ali ne samo da je odlučio ne vratiti trostrukog narodnog heroja, nego je u ožujku 2020. uklonio biste: kralja Tomislava, Ivana Mažuranića, Josipa Jurja Strossmayera, Ante Starčevića, Stjepana Radića, Alojzija Stepinca, kao i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana čije je poprsje u predvorje Ureda predsjednika stiglo zadnje, 2015., u povodu obilježavanja prve godine mandata bivše predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović. I tako je – malo šale nije naodmet! – od hrvatskih velikana na čarobnome brdu hrvatskome ostao samo On – bombarder s Trnja!
Nema, dakako, straha od toga da će ova predizborna kampanja, predstojećih po prilici pet mjeseci, biti dosadna. Iz HDZ-a su, istina, priopćili kako u anketi koju su proveli nema negativne percepcije njihova kandidata, što sugerira jednu mirnu političku utakmicu. I samo što su tu obznanili, istaknuti njihov član i višestruki ministar u njihovim vladama Andrija Hebrang podnio je ostavku na članstvo, konstatirajući kako je taj čovjek nešto najnegativnije što je hodalo po Hrvatskoj. Nije Primorcu, naravno, zaboravio to što se, iako član HDZ-a, natjecao protiv njega – kao jedinog službenog stranačkoga kandidata – na predsjedničkim izborima 2009. A kada je izgubio, sjeća se Hebrang, preporučio je članstvu da glasuju za Ivu Josipovića. Povijest nas uči kako je članstvo poslušalo Primorca.
No s ovim pretjerivanjem o „najnegativnijem Hrvatu“ Hebrang si je okačio metu – Zajednica utemeljitelja HDZ-a objavila je pismo potpore Draganu Primorcu pod egidom: Vratimo (zato) Milanovića partiji, a Hrvatskoj omogućimo da izabere predsjednika koji ima i znanje i energiju i viziju za ključne izazove naše budućnosti. Uz to su „disidenta“ Andriju podsjetili kako je samo kritičar-komentator koji ne sudjeluje u politici – odavno. „…Otkako je Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku RH i utemeljitelju stranke kojoj se (Hebrang, op.a.) pridružio nakon izborne pobjede, u pismu – nezadovoljan svojim razrješenjem, zaželio da ‘razlikuje dobro od zla’, nikako da počne razlikovati te dvije stvari.“
A nisu, sad već, bivšeg hadezeovca štedjeli ni najstariji Hrvati. Štoviše, Hrvatska stranka umirovljenika, dajući potporu Primorcu, uputila ga je, jer, vele, kontinuirano truje medijski prostor, na Lukino evanđelje: „Ne sudite i nećete biti osuđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“
Nova osoba na Pantovčaku?
Na kraju još i kandidatkinja – što je možda nepravedno budući da je Marija Selak Raspudić otkrila karte 22. srpnja, prije, evo, Primorca. Još tada je svoju kandidaturu obrazložila pasivnošću svih parlamentarnih stranaka oko isticanja izazivača aktualnom predsjedniku, dodajući i kako sva istraživanja pokazuju da dvije trećine Hrvata žele novu osobu na Pantovčaku.
„’Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna’, riječi su pjesnika koje su mi bile lajtmotiv na početku političkog angažmana i kojih se držim i danas u nastojanju da bude drugačije“, kazala je Selak Raspudić podsjetivši na Vladu Gotovca za kojega je njezin suprug Nino, citirajući prije četiri godine istu pjesmu, kazao kako je bio puno bolji pjesnik negoli političar.
I, kad smo već kod (tih) bračnih drugova, glava obitelji je još (nekako) s proljeća kazao kako bi mogao biti kandidat za Milanovićeva nasljednika. Trenutačno je zato jedno sigurno: Nino Raspudić je, ustupajući boljoj polovici predsjedničku utrku, sigurno bolji muž negoli političar.
Uostalom, već i to što ga supruga – prizivajući Gotovca – zapravo citira, svjedoči kako će joj biti desna ruka u kampanji u kojoj jedina dama među pretendentima računa na sve političke opcije i pojedince koji osjećaju kako je sazrelo vrijeme da konačno na čelu države dobijemo nadstranačku osobu koja će biti predsjednica svih građana, što je i Ustavom predviđeno.
A onda će, valjda, mala Hrvatska biti često radosna… A ne kao dosad – rijetko.