Promatrajući ponašanje najpoznatijeg etnobiznismena, reketara svih dosadašnjih vlada i najvećeg smutljivca na našoj političkoj sceni koji, nažalost, u Hrvatskoj (zahvaljujući Plenkoviću) uživa status “svete krave”, Milorada Pupovca, čovjek bi pomislio da su Srbi i Hrvati na korak do toga da se uhvate za guše i međusobno pobiju – svi do jednoga…
Prođete li Hrvatskom uzduž i poprijeko, vrlo lako ćete se uvjeriti kako nema niti naznaka bilo kakve napetosti, a pogotovu ne između hrvatskoga naroda i bilo koje manjine. Dakle, riječ je o najobičnijoj prljavoj propagandi koju spomenuti političar vodi. O lažima i podmetanjima tako očitim da se čovjek jednostavno nađe u čudu i upita: Je li moguće? Zar se doista itko normalan i ozbiljan sa zrnom savjesti, ljudske časti i morala može baviti takvim prljavštinama kao što je izazivanje nacionalne i vjerske mržnje samo zbog postizanja političkih ciljeva?
Mislim da je već (nakon svega) gotovo neumjesno i neozbiljno postavljati pitanje komu i zašto treba izmišljeni, nepostojeći hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski “sukob” i iz kojih razloga se putem medija on stvara, na potpuno umjetan i groteskan način koji nema veze s realnošću i zdravim razumom.
Osobno bih jako volio da sam “ugrožen” kao Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević, Vojislav Stanimirović, Srđan Milaković, Đorđe Ćurčić, Veljko Džakula i ostala klika iz tog tabora i više sam nego siguran kako bi se barem 80% (ako ne i više) Hrvata odmah, pod hitno mijenjali s njima i vrlo rado prebacili na svoja pleća tu njihovu “ugroženost”. Da je većina Hrvata tako “ugrožena”, zacijelo ne bi odlazili tražiti kruh po Irskoj, Kanadi, Njemačkoj, Australiji i tko zna gdje sve ne, nego bi se kao oni fino baškarili u zemlji u kojoj su rođeni i planirali budućnost za sebe i svoju djecu.
Sukob s većinskim narodom (Hrvatima) po svaku cijenu, propagandne laži, klevete, krivotvorine, izmišljene optužbe, stalno vraćanje na izvorište velikosrpskih mitova u kojima su Srbi jedine i vječite “žrtve”, laži, podvale, specijalni rat protiv zemlje u kojoj živi – to je metodologija “političkog” angažmana Milorada Pupovca koji predstavlja sramotu prije svega za svoj narod (odnosno srpsku manjinu u Hrvatskoj), pa potom i za sve nas.
S njime nikad mira, nikad “na zelenu granu” i on bi zbog svojih probitaka i koristi bio spreman izazvati rat – samo da mu se pruži prilika.
Jadno i žalosno. A još je jadnije i žalosnije što takva prispodoba uživa zaštitu premijera Plenkovića kojega opet u životu ne zanima ništa drugo osim fotelje u koju se uvalio i stavova EU. Plenković se ponaša kao gubernator koji je dobio Hrvatsku na upravljanje od Junckera i zadnja mu je briga što misle građani i o njemu, Vladi i o politici koja se vodi “u ime naroda”.
Da nije tako, on bi, među ostalim, dokinuo samovolju onoga koji uporno truje odnose između srpske manjine i većinskog naroda.
Sumnjam da će vam itko od građana koje sretnete na ulici znati reći koliko nacionalnih manjina i etničkih zajednica živi u Hrvatskoj. Neki kažu 25, drugi 27 ili 28, no, sasvim svejedno; uglavnom, ni jedna se od njih ne buni i svima je sve po mjeri, samo Miloradu i njegovim Srbima nije.
Boja Kaurin, hrvatska braniteljica iz Domovinskog rata pravoslavne vjere, poslala je Predsjednici države, Premijeru i Saboru Republike Hrvatske pismo prije više od dvije godine (objavljeno pod naslovom: “NISMO UGROŽENI KAKO PRIČA MILORAD PUPOVAC!”; dostupno na: https://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/nismo-ugrozeni-kako-prica-milorad-pupovac) i u njemu otvoreno i u oštroj formi iznosi što misli o Miloradu Pupovcu i njegovom “zastupanju” srpske manjine u Hrvatskoj.
Evo samo jednog dijela tog pisma:
“Mnogi koji su izvršili agresiju na Hrvatsku slobodno se šeću mnogi su abolirani, rade derneke po cijeloj Hrvatskoj pjevaju četničke pjesme stavljaju šajkače i kokarde sa četiri slova S na glavu, pucaju po gradovima za vrijeme proslava to je nedopustivo! Dosta smo se mi nagledali kokardi i šajkača za vrijeme rata to je sve ostavilo velike posljedice na nama Braniteljima zar opet trebamo to gledati. Također paljenje Hrvatskih zastava oskrnavljenja grobova Branitelja pisanja po fasadama kuća i nadgrobnim spomenicima ovo je Srbija i četiri S . Da to kojim slučajem Hrvat napravi u Srbiji diglo bi se sve na noge i samo bi se kao na traci štancale prosvjedne note.
Ne dozvolite da se to više radi u Hrvatskoj ovo je Hrvatska, a ne Srbija. Prošli smo strahote rata i došlo je vrijeme da se napokon čuje i naš glas. Preko 20 tisuća bilo je Branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji su branili Hrvatsku i druge nacionalnosti i zato dopustite da se i naš glas čuje. Dosta nam je više terora političara koji ni prstom nije maknuo za nacionalnu manjinu samo širi mržnju . Tražimo da nas primite da i mi kažemo što mislimo. Za Hrvatsku sam se borila i Hrvatska mi je u srcu. Ne slažemo se sa politikom Pupovca i ne podržavamo ga.
U ovih 20 godina ništa nije učinio za nacionalnu manjinu osim što samo širi mržnju obmanjuje narod o ugroženosti dok ga za to sve plaća Hrvatski narod i porezni obveznici.” (istaknuo: Z.P.)
Ne znam je li braniteljica dobila barem i kurtoazni odgovor od onih kojima se obratila, ali koliko vidimo, ništa se promijenilo nije od tada do danas.
Kratku priču o ovoj hrabroj ženi teško narušenog zdravlja koja danas živi u bijedi (s 3.600 kuna mirovine) i koju najviše pogađa kampanja protiv branitelja i Domovinskog rata pogledajte na: https://www.youtube.com/watch?v=Q3s0VeEvH8Y
Često se javlja i vukovarski junak, pravoslavac Peđa Mišić s izravnim porukama koje su u hrvatskoj javnosti jako dobro primljene. Njegov je rođeni brat napadao Vukovar, on ga je svojim životom branio. I izdržao 9 mjeseci pakla srbijanskog logora. Ništa ga nije slomilo. I dalje svjedoči istinu, bez straha i kolebanja, kako i priliči onomu tko je za Hrvatsku bio pripravan položiti život. Više puta se obraćao Predsjednici, Premijeru, Saboru, otvoreno kritizirao Milorada Pupovca i njegovu kampanju o “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj. Ne libi se izreći kako je ČASNO biti Srbin u Hrvatskoj – za razliku od SDSS-a i njegovih perjanica koje svojim izbornim plakatom sugeriraju ponovnu “ugroženost”, a lider (Pupovac) prijeti kako će “ako treba u Bruxelles ući traktorima”. Zapjenjeni nastupi Milorada Pupovca upravo ga najbolje demantiraju. Oni koji su doista ugroženi ne mogu biti toliko drski, bahati i agresivni.
Evo što hrabri i časni Vukovarac, junak Domovinskog rata i umirovljeni časnik HV, Peđa Mišić, kaže o četništvu u Slavoniji i ponašanju dužnosnika Srpske pravoslavne crkve danas (izjava u emisiji Nedjeljom u 2, HTV – Prvi program, 19.11.2017.; https://www.youtube.com/watch?v=MYl11Sad_-c)
Na takve apele naši odgovorni iz državnog vrha “ne trzaju”. Njima je Milorad važniji od svih nas, pa i od srpske manjine, ili barem onog njezinog dijela koji Hrvatsku voli i priznaje kao svoju Domovinu.
Sjećam se pokojnog Želja Milosavljevića, Srbina iz Šumadije koji se 1991. godine zatekao u Hrvatskoj i pristupio 2. brigadi ZNG (“Gromovi”), njegove ogorčenosti Miloradom Pupovcem i svim onim što je ovaj sa svojim suradnicima (Veljkom Džakulom, Svetozarom Livadom i drugima) činio u tadašnjem SDF (“Srpskom demokratskom forumu”). Udruga je tobože imala zadaću raditi na “međunacionalnom razumijevanju, snižavanju tenzija između Srba i Hrvata i zaustavljanju rata”. Nije trebalo dugo pa da se potvrdi kako je njezina svrha vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske. I naš “Žika” (kako smo od milja zvali suborca Željka Milosavljevića) je to osjećao i znao. I zato je bio kivan na Pupovca i ostale iz tog kola. I nije propušta sočno opsovati kad god mu se spomenulo bilo koga od njih, pogotovu Milorada. Sjećam se da sam mu jednom prigodom rekao: “Žiko, lako je tebi psovati kad si Srbin. Da ja izustim takvo što, odmah bi me tvoji sunarodnjaci nazvali ustašom.” Neću napisati što je izrekao na račun predsjednika SDF-a. Ne bi bilo pristojno.
“Žiku” su dečki i protiv njegove volje “gurali” malo dalje od prve crte, zbog čega je uvijek protestirao. Govorili su mu: “Žiko, ako te tvoji uhvate, oderat’ će te k’o zeca”. Ali nije pomagalo. Uvijek se provlačio tko zna kojim sve stazama i stizao do rovova. Ostao je bez noge u minskom polju na Banovini i poslije rata otišao u mirovinu kao ratni voljni invalid. Mišljenje o Pupovcu i SDF-u nikad nije promijenio. Nazivao ih je “bandom”. On koji je iz srca Šumadije došao braniti Hrvatsku, nikad nije mogao shvatiti kako netko tko je ovdje rođen ne voli zemlju u kojoj živi.
Na provokativni plakat SDSS-a s pitanjem: “Znate li kako je biti BITI SRBIN U HRVATSKOJ?” (riječ “SRBIN” napisana je ćirilicom), Peđa Mišić odgovara svojim predizbornim plakatom: “PREDIVNO, AKO JE VOLIŠ KAO JA”.
I tu je ključ svega.
Ima li što prirodnije od ljubavi prema zavičaju u kojemu si rođen, livadama i stazama po kojima si trčao bos, ljudima s kojima si odrastao, zemlji koja te hrani i u kojoj imaš obitelj, podižeš djecu?
Ne. Nema.
Ali, eto. Neki koji lagodno, kao bubreg u loju žive u Lijepoj našoj, na grbači ovog naroda, ne mogu je smisliti – ni državu ni narod. Pljuju u lice svima nama i to bez srama i ikakvog kompleksa. Kleveću, lažu, mrze. Mole Boga da u Srbiji padne kiša a ovdje zavlada suša.
Nije normalno, ali ima i toga. Nažalost.
Autor / Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**