Petak, 29. studenoga 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

KAD DOĐE ČASNIK I POKUCA NA VRATA…

Bio je četvrtak, dan 18. ožujka, godine 93.,jutro vedro prohladno, proljetno je cvijeće uzmicalo zimi. Ratnici su čuli glas koji je grmio i bio jači od oružja, glas kapetana Dragana, četnika, „reši te ih se, ne trebaju mi svedoci“. Bilo je brzo, u tijela koja su bila izmorena, jer bitka je dugo trajala. Samo su pali, uokolo po travi, po tom niklom proljetnom cvijeću, nasuprot nebu što se plavilo. Padali su polako, kao usporeni, rukama su doticali zemlju Škabrnjsku , ona ih je zatrpavala, zamaglila im pogled prema rajskoj livadi…

Ostali su tamo, otvorenih očiju, bez straha, bez žalosti, zagrljeni sa svojom Hrvatskom, jer na toj čestici njihova tijela su zapriječila tuđoj čizmi prolaz. Nisu uzmakli, samo su polako pali i otišli.

Usta naroda su gradom izgovarala imena, među njima je bio Ive, otac tri sina Marina, Damira i Šime,muž, glava obitelji. Domobran.

Još istoga dana, pred vrata udovice stao je časnik , popravio uniformu, pokucao je, vrata su se otvorila, ušao je, govorio, žena i tri sina su ga slušali . Otišao je pognute glave, jer čekala su ga neka druga vrata…

Dobili su zastavu,netko je govorio, nećemo Vas zaboraviti, Hrvatska će vam zauvijek biti zahvalna… Ljudi su izbjegavali pogled tih dječaka, bio je previše bolan,nepodnošljivo iskren i nevin. I opet usta naroda, oni su naš ponos, oni su naša vječna krhotina, naša vodilja. Na njima ćemo graditi budućnost i bolji život.

Govorili su ljudi, ali vrijeme je složeno od trenutaka i slika, stalno dolaze novi trenuci i nove slike, i sve se briše. Mi koji smo se tako zaklinjali, mi smo prvi izbrisali slike, zaboravili to lice, zaboravili čak i ime, ne samo ime nego zaboravili i imena. Tražiti bilo kakvu poštedu bila bi glupost, ili izdaja, ili oboje…

Dogodi se prilika,cvijeće, molitva, ali to je sve posve osobno, to nije nikad zajedničko, to nije Hrvatsko, to je samo bratski, to je samo od onih koji su i onda tamo bili. Smrt je u to vrijeme pucnjave, čak bila i potrebna, jer kako će zemlja postati država ako nitko nije dao život. Djeca su narasla, u ovom gradu njih preko tristo, postajali su ljudi. Radili, učili postajali su svoji, iako su njihovi očevi bili samo lica izgubljena u bitkama.

Istina je vrijeme prolazi i ne čeka nikoga, iz srži ovoga naroda izašle su njihove smrti koje su bile tako velike, ali postale su tako negirane, umanjene, možda samo prevedene na ovozemaljski jezik, domovina, mirovina, kruh, posao svjedoci hrvatskog vremena.
Sve dok nije došao opet dan, bio je ponedjeljak 27. siječnja, godine 2020, i opet vedar dan, onako potpuno životan. Jedan je sin bio na nebu, letio, uobičajeno,radio, ispod njega se zrcalila ona ista zemlja, more bistro i mirno. Bila je tišina, nije se čulo štekanje oružja , samo pad u bistrinu plavetnila. Samo je nestao , bez jauka, bez boli, more ga je vratilo u pjeni. Na njemu odora, na odori znak i zastava.

I opet istoga dana, časnik je išao na vrata, pokucao je, vrata su se otvorila , žena i djeca su gledala, on je govorio,oni su slušali…. Izdržao je, iako se činilo nemoguće.

I opet usta naroda, pa opet sin, opet sinovi, druga generacija koja se daje za Hrvatsku, pa nikad kraja…

Došao je cijeli grad vidjeti kako će opet primiti zastavu, i svi smo čuli kako ih Hrvatska neće zaboraviti kako će oni biti ponos,kako su oni obličje najljudskije patnje, kako je to preslika one prošle boli, onog prošlog jutra….

Nema kraja našim poštedama, koliko smo grešni, zatvoreni, zatamnjeni, lažni i nevažni.
Umirali su očevi, umiru i sinovi, ali uvijek isti, oni prvi do zemlje koja ih neprestano guta i skriva pod svoju koru.

Sve je već bilo rečeno toga dana, vijesti su javljale kako je prvi pravnik ove države otišao komemorirati žrtve nekog drugog naroda, još je rekao kako su ti životi bili zadnji u žrtvi, kako su postali opomena i zalog za trajni mir. Kako bezdušno, kako jadno gospodine pravniče. Nekoliko desetljeća nakon toga, 1460 dana fašistoidni srbi mučili su Hrvatsku, palili, ubijali, silovali, pljačkali, otimali, pljuvali, kesili nam se u lice…nama Hrvatima, vašem narodu. Ma gospodine pravniče koji su to fašisti bili, i kome su to oni radili, ma tko je položio zalog za taj mir?!

Jesu, bili su jači , ali mi smo smogli snage i pobijedili, ali nema kraja. Nakon njih dolazite VI, veliki Hrvati , pravnici, intelektualci, nevjernici, politički jugoslaveni, vi koji ne možete svoje nekretnine uknjižiti, ali ste se zato uknjižili 1/1 na Hrvatsku i porazili ste je gore i teže nego što su je porazili četnici 1991. godine.

Kako vas nije sram, toga dana kada smo pokopavali dva mlada vojna pilota, vi ste prebrojavali svoje kuće i okućnice, bavili se zagrebačkim smećem, europskim trabunjanjem i pobjedom Novaka Đokovića. Naravno još je bila vijest da ste vi iskazali iskrenu sućut obiteljima.

To nije Hrvatska koja je ostala na temeljima dobra, koja je trebala slijediti snagu i nadanje, želju, koja je trebala slijediti ono srce koje se dalo za bolja jutra. To nije Hrvatska za koju smo predali svoje godine životu, ova Hrvatska samo predaje naše živote godinama.
Jednostavno kao da svi mi, oni stari, čekamo časnika da pokuca na vrata Hrvatske, časnika koji će govoriti , mi ćemo slušati, a on će onda otići zajedno sa našom čežnjom za Hrvatskom. I biti će šutnja i usta naroda će ponovno govoriti, kako smo je izgubili , kako smo ostali bez nje, a istina je da smo se borili i željeli je toliko stoljeća…
Eto , kad ti časnik pokuca na vrata bude kraj, ali onda bude i novi početak koji traje do slijedećeg kraja… Tužno, pretužno,koji pravnik nam daje za pravo da je zaboravimo i prepustimo onima koji je nisu željeli?!

Autor / Vesna Matešić

Najnovije

Kandidati za predsjednika danas započinju s prikupljanjem potpisa, Jonjić objavio mjesta gdje će se prikupljati potpisi

Kandidati za predsjednika Republike Hrvatske danas započinju s prikupljanjem potpisa za sudjelovanje u izbornoj utrci 29. prosinca. U idućih 12 dana moraju prikupiti 10.000...

Godišnjica smrti generala Praljka: ‘Nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio’

29.studenog 2017. godine žalbeno vijeće Haškog suda izreklo je pravomoćnu nepravednu presudu šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, optuženih za zločine nad muslimanima u BiH 1993-1994, potvrdivši...

Biblijska poruka 29. 11. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Blagdan Svih svetih franjevačkog reda

Mk 10, 17-21   I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim...

Anušić: ‘Rusiji ne možemo ništa, Mađarska je opasna poput Srbije, a što mi radimo? Trošimo milijarde na robotaksije i maslačke!‘

"Posljednjih dvadeset godina politike Europske unije u potpunosti je promašeno. Vodstvo EU provodilo je ružičastu politiku kojoj su svi dobronamjerni, svi su dobrodošli. (...)...

Biblijska poruka 28. 11. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Kad se sve urušava…

Lk 21, 20-28   Reče Isus svojim učenicima: »Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje. Koji se tada zateknu u Judeji,...