Sve što je Bakir Izetbegović kao političar (pa i predsjedatelj Predsjedništva BiH) do sada napravio i izrekao bilo je u raskoraku sa zdravim razumom, pa i nelogično i kontraproduktivno za BiH do koje mu je tobože toliko “stalo”.
I u tom smislu Milorad Dodik sasvim sigurno gori biti ne može, kakav god da jeste.
Tko god ima imalo zdrave pameti, jasno mu je da se cjelovitost i stabilnost bilo koje zajednice ili zemlje ne može graditi na konfliktu i sukobu. Iz strategije “što gore to bolje” može se izroditi samo kaos.
A upravo tako se ponaša svita iz SDA, usput se cinično zaklinjući u cjelovitu BiH. Vezujući se za Tursku i diktatora Erdogana i uporno kvareći odnose s druga dva konstitutivna naroda, prvaci ove stranke su bez ikakve sumnje, glavni destabilizirajući čimbenik zemlje u kojoj ionako ništa ne funkcionira. Ali, to im ni malo ne smeta da i dalje “popuju” drugima i glume “čuvare” države, “spašavajući” je od druga dva naroda.
“U vrijeme hegemoniziranja Srbije i Hrvatske i miješanja u unutarnje poslove BiH sebično je i neodgovorno izbaciti (iz vlasti) pobjednike iz bošnjačkog korpusa”, izjavio je Izetbegović u četvrtak (27. 12.) na konferenciji za novinare u Sarajevu.
(Vidi: https://kamenjar.com/izetbegovic-sda-mora-biti-u-vlasti-radi-mijesanja-hrvatske-i-srbije-u-unutarnje-stvari-bih/; istaknuo: Z.P.)
Tko o čemu, Bakir o “hegemoniji” susjeda i “miješanju u unutarnje stvari”. Tzv. Bošnjaci su kao i uvijek “bezgrješni” i “bez mane”!? Nepoštivanje Ustava BiH i tiha revizija Daytona za njih su sasvim “normalna pojava”!? Uvredljive poruke i omalovažavanje druga dva naroda također su “normalni” i po njima se (valjda) uklapaju u tu politiku “integriranja” BiH. Gaženje temeljnih nacionalnih i građanskih prava Hrvata kao (po Ustavu) konstitutivnog i jednakopravnog naroda, isto je tako “normalno”!?
“Normalno” je i to da turski diktator Erdogan (koji se u svojoj zemlji ponaša gore nego bilo koji sultan u vrijeme vladavine Osmanlija) prijeti, javno i otvoreno, kako je činio primjerice, pred Opće izbore u BiH, srpnja 2014. godine, kad je pred mnoštvom svojih sunarodnjaka Bosni i Hercegovini, njezinim susjedima i svjetskoj javnosti uputio vrlo jasne poruke:
“Kunem vam se velikim Alahom, dok sam ja živ, ako bi itko na bilo kakav način dirnuo Bošnjake, imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka…I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH”, zaprijetio je turski predsjednik i dodao kako Turci sebi nikad neće oprostiti što su svoju braću Bošnjake u prošlosti “bez ikakve zaštite Austrougarske predali neprijatelju”. Sve je to popraćeno pljeskom i gromoglasnim klicanjem “Allahu Akbar!”
(Vidi: https://www.vecernji.ba/vijesti/cijela-je-turska-spremna-braniti-bosnjake-u-bih-950061; istaknuo: Z.P.)
Turski predsjednik nije zaboravio spomenuti i genocid nad muslimanima u BiH, (koristeći to kao “argument” za njihovu “obranu”), ali je pri tomu očito “zaboravio” da je on zadnji koji bi imao pravo spominjati genocid, budući da je upravo njegova zemlja počinila prvi genocid u novijoj povijesti (u svjetskim razmjerima) nad Armencima, pri čemu su gotovo uništili taj narod – pobili preko 1,5 milijun a ostale raselili. Veliki zločin nad Armencima koji su jedan od najraseljenijih naroda na svijetu (zahvaljujući prije svega Turcima), Turska nikad nije priznala. I danas dijeli lekcije drugima.
No, što bi se dogodilo da je politički lider bilo kojega od dva susjedna naroda izrekao ono što je Erdogan na spomenutom skupu pred Opće izbore u BiH, te 2014. godine?
Misle li u Sarajevu da su svi oko njih gluhi, slijepi i nesvjesni onoga što se događa? Može li se huškačkom retorikom i stalnim izazivanjem krize stabilizirati BiH? Je li to put normaliziranja stanja i stvaranja neophodnih uvjeta za funkcioniranje države? Do kada će muslimansko političko vodstvo ovako očigledno, drsko i beskrupulozno voditi kampanju protiv druga dva naroda s ciljem ostvarivanja svojih egoističnih interesa, pa i po cijenu ratnih sukoba – i najava turske invazije!? Misle li oni da će ta dvostruka mjerila i očita diskrepancija između onoga što govore i načina na koji se ponašaju, od strane druga dva naroda biti tek tako prihvaćeni?
Kad s drugog kontinenta, jedan tiranin, diktator i zločinac, sljedbenik osmanlijskih ideja i predsjednik države s kojom Europa ima krvavo iskustvo višestoljetnih ratova, ovako otvoreno prijeti (najavljujući agresiju!) to je potpuno “legitimno”, a kad Hrvatska kao potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma traži provođenje istoga, načelno se zalaže za poštivanje Ustava BiH i osiguranje jednakopravnosti konstitutivnih naroda, oko toga se diže graja u Sarajevu i svaka se izgovorena riječ tumači kao “miješanje u unutrašnje stvari BiH”!?
Razina drskosti koju pokazuje muslimanska politička elita u nastojanju ostvarivanja svoga prioritetnog političkog cilja: pretvaranja Federacije BiH u islamsku državu, zapanjujuća je.
Uzmemo li u obzir samo ono što je u mandatu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH (u osam mjeseci – od 17. ožujka do 17. studenoga 2018. godine) izgovorio Bakir Izetbegović, a što krme s pomijama pokusalo ne bi – kako narod kaže – potpuno je jasno s kime Srbi i Hrvati imaju posla.
Od izjava o “nepostojećim narodima” (Srbima i Hrvatima) koji su po njemu “izmišljene nacije” (a jedino je “bošnjačka nacija” ona “prava”, mada se, kako je dobro poznato “izrodila” iz “Muslimana” – koji su umjetno “proizvedeni” političkom odlukom CK SK BiH iz svibnja 1968. godine iz vjerske skupine u “narod” i proglasila svoje postojanje tek prije nešto više od 25 godina, kolovoza 1993. godine na Prvom bošnjačkom saboru u Sarajevu), do onih po kojima je njegov rahmetli babo Alija “Bosnu i Hercegovinu ostavio u amanet Erdoganu” kojega je “poslao Bog” (kako bi “zaštitio” BiH i islam u ovom dijelu Europe) i monstruoznih tvrdnji o “agresiji” što ju je na BiH “izvršila Hrvatska s ciljem njezine podjele”; sve što je Bakir Izetbegović do sada izgovorio vezano za odnose BiH i njezinih susjeda, objektivno je bilo upereno protiv interesa te zemlje i naroda koji u njoj žive.
I kad se netko takav na kraju javlja u ulozi “zaštitnika” i “jamca” mira i stabilnosti BiH, onda se to ne može shvatiti drugačije nego kao vrhunski cinizam.
SDA kao radikalna muslimanska politička organizacija koja je od početka krize na prostoru bivše SFRJ i svoga utemeljenja dolijevala ulje na vatru i provocirala sukob da bi se potom uvukla u mišju rupu i dopustila srpskom agresoru da se razmaše (od istočne Hercegovine do Bijeljine i Zvornika – dok je njezin lider Alija Izetbegović proglašavao “neutralnost” i poručivao putem medija: “Ovo nije naš rat”), a potom krenula u kuknjavu, žalopojke i propagandu o muslimanima kao jedinim žrtvama u ratu – umjesto da se za svoj narod bori, stranka pod čijim su vodstvom etnički čišćeni i osvajani hrvatski prostori uz počinjenje stravičnih masovnih zločina, stranka koja je u BiH dovodila najgore krvoloke iz islamskih zemalja – mudžahedine – uz pomoć kojih je metodom genocida čistila prostor na kojemu je trebala biti uspostavljena prva islamska država u Europi, stranka koja se nikad nije odrekla svoga velikomuslimanskog projekta, stranka koja je od svoga utemeljenja bila premrežena agentima KOS-a što ih je Aleksandar Vasiljević slao iz Beograda kako bi odrađivali ono što im je naloženo, stranka koja je ogrezla u kriminalu i zločinu kao ni jedna druga u BiH (o čemu javno govore godinama unatrag mnogi njezini bivši visokopozicionirani dužnosnici i operativci državnih sigurnosnih službi – pa i AID-a) i koju se slobodno može nazvati uporištem velikomuslimanske ideologije – sebe stavlja u ulogu dežurnog “čuvara” BiH!?
Da nije jadno, žalosno i tragično, bilo bi smiješno.
Hrvati nemaju drugoga puta nego izboriti se za svoja prava. Ne dopustiti da ih se izbriše s prostora Bosne i Hercegovine na kojima su njihovi korijeni.
Hoće li to biti moguće u okviru cjelovite BiH (koja istini za volju cjelovita nije ni sada), ili će se zbog ovakvih odnosa u zemlji Daytonski sporazum (čije su brojne bitne odredbe već revidirane proteklih godina) morati ustupiti mjesto nekom drugom rješenju, pokazat će vrijeme.
Republici Hrvatskoj, koja je jedan od jamaca sporazuma u Daytonu i čija je ustavna obveza skrbiti o svomu narodu u BiH, nitko, pa ni Bakir i Erdogan, to zabraniti ne mogu. Koliko god glasni bili.
Oni koji danas prizivaju Osmanlije i nude im Bosnu i Hercegovinu, najmanje su pozvani određivati drugima kako će se ponašati i što će činiti u zaštiti svojih vitalnih nacionalnih interesa.
Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**