Foto:Facebook
Ivo Fabijan Mrvelj, kojem je jučer bila obljetnica smrti, bio je hrvatski glazbenik, pjevač i skladatelj, izvođač pop glazbe i šansone, član Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja.
Poznat je i po tome što je 1991. izdao album s pjesmama izrazito hrvatskog domoljubnog duha, prožetih pozitivnim hrvatskim nacionalizmom te vjerskih pjesama. U pjesmama se zalagao za jedinstvo Hrvata i Muslimana u borbi protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, a Herceg-Bosnu opjevao je kao domovinu obaju tih naroda.
POŽUTJELA FOTOGRAFIJA ILI PRIČA KAKVIH JE MNOGO
Piše: Vjera Mrvelj
Starinska klupa pod sjenom razgranata stabla. Mladić i djevojka sjede, gledaju se nježno i smiješe jedno drugome. Ona ima svijetlu kosu, blagih uvojaka do ramena, s ukrasnom kopčom ponad uha. U haljini je kratkih rukava, cvjetnog uzorka. Na nogama bijele čarape i niske ljetne sandale s nekoliko ukriženih remenčića.
On je prekrasan, markantan mladić, guste crne kose, u vojničkoj košulji podvrnutih rukava, s dva odličja nad lijevim džepom. Nježno gleda djevojku, smiješi joj se, grli je desnicom preko njena ramena. Njezine ruke blago su sklopljene u krilu, nešto drži u njima, ali ne razaznaje se što.
Tko je ona? Odakle je? Kako joj je ime? Je li ona njemu nešto više od nekoga s kime se možda slučajno slikao pred odlazak u odlučujuću bitku, u kojoj ne zna hoće li preživjeti i vratiti se na starinsku klupu dovršiti priču, ili neće? Hoće li ga ona čekati?
No, više nikog nema tko bi išta o tome znao. Zna se samo da je bio rat! Drugi svjetski, kasno proljeće 1945.
Ali ja ga znam. Znam mu i ime i prezime, i tko je bio, i tko su mu majka i otac, braća i sestre, i što se dogodilo.
Ivka i Mato rodili su Ružu, Jelu, Jozu, Mandu, Marka, Andriju, Ivu, Šimicu i Anu. Ako je koje djetešce između njih i umrlo, a što ćeš, Bog dao, Bog uzeo, pa fala Mu i slava! Vremena za plakanje nema. Živjeti se mora, kopati i orati se mora.
Svi su bili naklonjeni glazbi, svirala se šargija i sve što ima žice i što se moglo nazvati instrumentom. Znali su slikati, rezbariti drvo, izmišljati kojekakve spravice za obranu ono malo pilića od jastrebova, orlova i zmija ljutica.
A onda je sirotinjsko, ali veselo djetinjstvo i ranu mladost prekinuo krvavi rat i kojekakve vojske protutnjaše kroz kraj. Odoše sinovi i braća, svi snovi ostadoše nedosanjani. Ode i momak s požutjele fotografije. Ostade samo ta jedna fotografija i ništa više. Od čitava života ništa, ni pisma, ni košulje, ni odličja…Ništa!
Dok ovo pišem, gori lumin u mojoj sobi za pokoj njegovoj duši. Imao je tek dvadesetak godina kad je pao negdje u bosanskoposavskim zlokobnim šumama u kolovozu 1945. Tri mjeseca nakon službenog završetka rata. Nije pao na bleiburškom polju kao tisuće njih, ali kao i da jest, jer je jednako završio kao mnogi. Teško ranjenog dokrajčila ga je ruka jedne drugarice kojoj se zna i ime i prezime, pa i iz kojeg je roda, koja se dugo hvastala kako je ubila „jednog Mrvelja“! No, kako to obično biva, drugarica nikad nije odgovarala za počinjeni zločin. Zašto i bi kad je ona pobjednica, osloboditeljica…
Tek nakon nekoliko dana, pod okriljem jedne mračne, duge noći, došla je majka po ono što je ostalo od njezina sina, da ga pokupi, odvuče od šumskih zvijeri i da mu vlastitim rukama iskopa grob. Zvuk lopate nije se smio čuti ni pod koju cijenu jer ode glava. U groznom vihoru Ivka i Mato četiri puta su golim rukama kopali grobove za svoju djecu. U staroj razrušenoj kući Ivka bi razvezala žalobnu maramu, rasplela kose, digla drhtave ruke, u koje se urezala krunica, prema nebesima i tužaljka bi odjekivala :“ Joj, sine moj Marko! Joj, sine moj Ivo! Joj, Šimice! Joj, Ančice moja! Joj, djeco moja! Joj, Bože moj, Isuse moj, Gospe moja!“
Od svega ostade samo požutjela fotografija. Nikog više nema! Ni djevojke plave kose u haljini cvjetnog uzorka. Hrvatski časnik Ivo Mrvelj živi i danas u sjećanju svojih nećaka koji nose njegovo ime pa makar ih Turci naglavačke vješali i bacali u jame golubnjače, makar ih drugovi i drugarice zatukli, ali nikad nisu „omrvili“.
Lumin svjetluca u tami, praveći nježne sjene po zidu.
Pokoj tvojoj duši, striče Ivo!