Fotomontaža: Wikipedia/Stevan Kragujević/Nartod.hr
Jedan od najvećih izazova za hrvatske vojne snage u nastajanju tijekom ratne 1991. bilo je opće odsustvo naoružanja i streljiva. Od bezbrojnih primjera možemo navesti jedan; krajem lipnja te godine osječka 106. brigada ZNG imala je samo četiri ručna bacača, dok je JNA na širem području grada imala u tom trenutku barem 60 tenkova i oklopnih transportera. Kako je prema vojnoj teoriji potrebno iskoristiti pet ručnih bacača za izbacivanje jednog tenka, beznadnost omjera postaje jasna (Davor Marijan, Smrt oklopne brigade : prilozi za istraživanje rata za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu: 1990.-1992., Bibliotheca Historica, 2002.), piše Narod.hr.
Iako je Hrvatska nizom pobjeda u bitkama za vojarne u drugoj polovici 1991. osigurala prijeko potrebno oružje za obranu, intenzitet borbi i potrošnje zaliha bio je takav da povjesničar Davor Marijan navodi kako „.. krajem 1991. HV nije imao streljiva ni za kraću obranu, a kamoli za zahtjevnu operaciju.“ (Davor Marijan i Nikica Barić, Raspad Jugoslavije i stvaranje hrvatske države, AGM:Hrvatski institut za povijest, 2020.).
Što (ili tko) je Hrvatsku dove(l)o u ovu pogibeljnu situaciju?
Možemo izdvojiti dva događaja kao ključna. Prvi se dogodio u svibnju 1990., kada je JNA protuzakonito oduzela naoružanje hrvatskoj Teritorijalnoj obrani. Oduzimanje oružja JNA je u Sloveniji uspjelo tek djelomično. Borisav Jović, čovjek Slobodana Miloševića u Predsjedništvu SFRJ U svom dnevniku je o toj akciji zapisao: „Praktično smo ih razoružali… Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.“ (Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2011.)
Drugi svoju obljetnicu ima danas, 25. rujna i odvio se na mnogo široj, međunarodnoj sceni.
Rezolucija 713. o embargu na oružje Hrvatskoj
Naime, 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju 713, inače prvim službenim stavom tog tijela o krizi u Jugoslaviji. Sva eventualna korist koju je Hrvatska mogla dobiti s internacionalizacijom jugoslavenske krize zasjenjena je embargom na uvoz oružja kojeg je UN nametnuo svim sudionicima u sukobu.
Time su na papiru slabašno naoružane hrvatske snage prepuštene JNA, jednoj od najbolje opremljenih europskih vojsci svoga doba. Rezoluciju je podupro Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ u njenoj zadnjoj vladi.
No njegova uloga u donošenju Rezolucije uvelike nadilazi puku formalnu potporu. Naime, Kina kao stalni član Vijeća sigurnosti prvotno je htjela uložiti veto na sadržaj dokumenta, pošto mu se protivila na načelnoj razini, smatrajući da povrjeđuje suverenitet nacionalne države. S protivljenjem jednog stalnog predstavnika u Vijeću sigurnosti se ne može izglasati nikakav obvezujući dokument.
Ali do veta nije došlo, a onodobni šef kineske diplomacije Qian Qichen medijima je objasnio kako je Kina glasovala za Rezoluciju zbog „pristanka kojeg su izričito dale jugoslavenske vlasti“. Drugim riječima, podrška Budimira Lončara pokazala se ključnom za nadvladavanje kineske skepse i donošenje embarga.
Posljedice za Hrvatsku
Koje su bile posljedice embarga za Hrvatsku u Domovinskom ratu? Ona prva i najteža, gubitak ljudskih života radi nedostatka adekvatnog naoružanja, ujedno je i najteže izmjerljiva.
Koliko je branitelja poginulo baš zato što su u nedostatku streljiva morali napustiti obrambeni položaj usred žestoke vatre ili zato što ih je nedostatak protuoklopnog naoružanja spriječio da uzvrate tenku koji je pucao na njih?
Djeluje da će točan broj ostati trajno skriven.
Druga posljedica, u vidu financijske štete nastale isključivanjem Hrvatske iz legalnih tekova kupnje oružja i nužnim prebacivanjem na „crno tržište“, naizgled je lakša za kvantifikaciju.
No ekonomist Dražen Rajković u svojoj knjizi “Cijena rata – Hrvatski model financiranja Domovinskog rata 1990. – 1995.” pri istraživanju troškova naoružanja, streljiva i vojne opreme spominje cijeli niz otegotnih okolnosti za donošenje konkretnih cifri, poput zabrana pristupa podacima.
Usputno rečeno, on ukupne troškove rata procjenjuje na između 70 i 80 milijardi onodobnih njemačkih maraka. Što nas dovodi do treće posljedice embarga. Prema autoru, dobar dio tog novca prelio se u privatne ruke i nikad nije uložen u hrvatsku obranu. Razumno je pretpostaviti da je toj pomahnitaloj korupciji doprinijela i realnost embarga koji je Hrvatsku upućivao na suradnju s švercerima i drugim akterima na crnom tržištu radi pribavljanja oružja za obranu.
To je u samom početku značio kraj bilo kakve transparentnosti u trošenju, što je pak osnažilo ovaj koruptivni model poslovanja. Pa kad tražimo uzroke koji su rezultirali nezakonitim bogaćenjem pojedinaca na štetu hrvatske države 1990-ih, razmišljajmo malo i o djelovanju struktura koje su ishodile embargo u ovoj formi. Jer nije razumno pretpostaviti da je 1991. njihovo djelovanje naglo prestalo.