Za Gazu se često govori da je najveći koncentracijski logor na svijetu. Taj izraz je još 2009. upotrijebio Kardinal Renato Raffaele Martino, predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir: “Nezaštićen narod uvijek je taj koji plaća cijenu. Pogledajte uvjete u Gazi; ona sve više i više nalikuje velikom koncentracijskom logoru”, rekao je Martino, kojeg se neslužbeno nazivalo i vatikanskim ministrom pravosuđa. Izraelska mu je pak vlada odgovorila kako ponavlja Hamasovu propagandu: “Davanje izjava koje izgledaju kao da izravno dolaze od Hamasove propagande i zanemarivanje neizrecivih zločina koje je počinio Hamas, te nasiljem omeo mirovni proces i pretvorio Pojas Gaze u divovski ljudski štit, ne pomaže ljudima da se približe istini i miru”, rekao je tadašnji glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova Igal Palmor.
Situacija je danas jednaka kao i kad je kardinal Martino, nedugo nakon što je Hamas preuzeo vlast u Gazi, dao gornju izjavu: Dok Izrael ponavlja kako je za smrti civila i djece odgovoran Hamas, koji ne dopušta civilima korištenje podzemnih skloništa i tunela ispod Gaze – što je potvdio nedavno i visoki dužnosnik Hamasa rekavši kako su tuneli samo za borce – dotle Palestinska strana optužuje Izrael da namjerno gađa civilne ciljeve, ili bar indiskriminativno i bezobzirno granatira Gazu ne pazeći na stradanja djece i civila. Dok Palestinci tvrde da Izrael namjerno gađa bolnice, Izrael tvrdi da Hamas bolnice i civilne ustanove koristi kao baze za raketne napade na Izrael. Neovisno o tome tko je i koliko kriv za to, patnja stanovnika Pojasa Gaze povećava se iz dana u dan, broj mrtvih raste, nestašice svega su sve veće, dok se u blizini bolnica u Gazi nastavljaju bombardiranja. Ministarstvo zdravstva u Gazi, koje kontrolira Hamas, objavilo da je broj mrtvih od subote porastao na 34 u bolnici Al-Shifa. Posebno je potresno što je umrlo i 15 novorođenčadi zbog nestanka struje. Izraelska vojska je pak objavila da kanistrima dostavlja gorivo u bolnicu kako bi generatori nastavili raditi.
Enigma – arapski svijet
Slike koje gledamo iz Gaze, uz velik broj mrtve i ranjene djece – koliki zapravo je teško reći – u velikoj su mjeri utjecale na svjetsko javno mišljenje, koje se nakon inicijalnog neisprovociranog i iznenadnog napada Hamasa na Izrael, pri čemu su žrtve također uglavnom bili civili, u velikoj mjeri okrenulo na stranu Palestinaca. Amnesty international je u izvješću “Izraelski apartheid protiv Palestinaca: Okrutni sustav dominacije i zločin protiv čovječanstva” svojevremeno iznio kako su masovna zapljena palestinske zemlje i imovine, nezakonita ubojstva, prisilno premještanje, drastična ograničenja kretanja i uskraćivanje nacionalnosti i državljanstva Palestincima. komponente sustava koji prema međunarodnom pravu predstavlja apartheid što se često čuje na propalestinskim prosvjedima. Izrael pak na to odgovara da su oni židovska nacionalna država, i da se ne mogu suočiti s palestinskom većinom u državi, kao i da ne mogu dozvoliti teroristima nesmetan ulazak. Ono što promiče većini promatrača je činjenica da se Zapad sve više solidarizira s Palestincima, pa neke države čak i prekidaju diplomatske odnose s Izraelom ili traže trenutno priznanje Palestine – dok istovremeno u arapskim, pogotovo zaljevskim zemljama nema prosvjeda za Palestince, niti ijedna od onih arapskih država koje imaju diplomatske odnose s Izraelom ima ikakvu namjeru prekinuti ih! Zašto, vratit ćemo se tome kasnije.
No kako je uopće došlo do situacije u kojoj je Gaza praktički u potpunoj blokadi – s jedne strane Izraela, koji ne dozvoljava ni pomorski promet na više od 6 milja od obale kako, kažu, u Gazu ne bi stizalo oružje, s druge Egipta koji također granicu drži hermetički zatvorenom?
Kratka povijest Gaze
Dakle, kako je došlo do toga da na vrlo malom prostoru od 365 km2, tek nešto većem od polovice Zagreba koji ima 641 km2 površine, živi oko 2,37 milijuna ljudi, prema procjenama iz 2022? Pojas Gaze ima jednu od najvećih gustoća naseljenosti na svijetu, od preko 6.500 ljudi po kvadratnom kilometru. Za usporedbu – za Hrvatsku taj broj iznosi 73, gotovo tisuću puta manje. I sam Izrael je, valja napomenuti, izrazito gusto naseljen, na području veličine Vojvodine živi desetak milijuna ljudi.
Da ne idemo predaleko u povijest i ostanemo pri bitnom, 1917. godine, tijekom Prvog svjetskog rata, britanske snage zauzele su grad. Palestinci početak svoje “Nakbe”, kako zovu sustav opresije koji im je život učinio nemogućim, vezuju upravo uz britansku, kako kažu, prevaru: Obećana im je država ako stanu na stranu saveznika, no na kraju je odlučeno da će teritorij Palestine, odnosno nekadašnje Judeje, biti podijeljen na dvije države – Izrael i Palestinu, što se i dogodilo 1947. Židovi, koji su također starosjedioci, no tada su bili manjina od oko 15% stanovništva, su još u 19. stoljeću počeli otkupljivati zemlju od Palestinaca, pripremajući svoj povratak u pradomovinu.
Naime, s nadolazećim Drugim svjetskim ratom, britanska je politika željela pridobiti potporu arapskog svijeta i nije si mogla priuštiti još jedan arapski ustanak. Bijela knjiga MacDonalda iz svibnja 1939. navodi je da “nije dio politike britanske vlade da Palestina postane židovska država”, nastojala je ograničiti useljavanje Židova u Palestinu i ograničila prodaju arapske zemlje Židovima. Međutim, komisija Lige naroda smatrala je da je Bijela knjiga u suprotnosti s odredbama britanskog mandata koji im je od te Lige naroda i dodijeljen. Izbijanje Drugog svjetskog rata obustavilo je sva daljnja razmatranja: Židovska agencija je pokušala uvjeriti Britance da vrate Židovima imigracijska prava i surađivala je s njima u ratu, kao uostalom i Arapi. Aliyah Bet je organiziran kako bi preselio Židove iz Europe pod kontrolom nacista u Palestinu, unatoč britanskim zabranama. Bijela knjiga također je dovela do formiranja Lehija, židovske oslobodilačke organizacije koja je zaratila s Britancima. Nakon rata je su Ujedinjeni narodi preporučili podjelu mandatne Palestine. Dana 29. studenog 1947. Opća skupština UN-a usvojila je Plan kao Rezoluciju 181. – i odmah je izbio rat šest arapskih država protiv Izraela, jer arapski svijet tu podjelu nije prihvatio, kao ni formiranje židovske države.
Tijekom i nakon tog rata dogodio se pravi bum kao rezultat egzodusa Palestinaca sa zaraćenih i od Izraela osvojenih područja, iako je grad znatno rastao i prije toga pod britanskom upravom. Gaza je bila pod egipatskom vlašću sve dok je zajedno s Golanom nije okupirao Izrael tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Neposredno nakon rata 1967., vojni guverner Gaze zaprijetio je da će prekinuti komunalne usluge – vodu i struju – i smijeniti gradsku upravu ako lokalno vodstvo ne bude moglo prisiliti stanovnike grada da predaju oružje. Međutim, ova je akcija ocijenjena pretjeranom i opozvao ju je izraelski vojni guverner Pojasa Gaze. Organizirana oružana borba protiv Izraela, Intifada, dosegla je vrhunac između 1969. i 1971., ali ju je ugušila Izraelska vojska pod zapovjedništvom Ariela Sharona. Ehud Yaari ispričao je da je “do početka 1970. 90% arapskog terorizma u Gazi bilo usmjereno protiv arapskih muškaraca i žena zaposlenih u izraelskim tvrtkama.”
No nakon ubojstva jedne židovske obitelji granatom bačenom na njihov automobil, Sharon je proveo godinu dana dugu operaciju, koja je uključivala rušenje domova. Cijele obitelji za koje je utvrđeno da su povezane s muškarcima osumnjičenima za terorizam, od kojih su neke brojale i do 50 članova, okupljene su i autobusima odvezene u zabačene kampove u pustinji i tamo zatočene godinu dana. Još jedan logor služio je za izolaciju nezaposlenih mladih iz Gaze koji nisu bili osumnjičeni ni za što. Crveni križ opisao je postupanje tamo kao ‘nemilosrdno’. Svrha je bila odvratiti druge obitelji da dopuste svojim sinovima da se pridruže Fatahu. No sve to je samo radikaliziralo stanovništvo Gaze.
U rujnu 1993., čelnici Izraela i PLO-a potpisali su sporazum iz Osla kojim se traži palestinska uprava nad Pojasom Gaze, što je provedeno u svibnju 1994. Izrael se jednostrano povukao iz Gaze 2005, i organizirani su izbori iz kojih je Hamas neočekivano izašao kao pobjednik. Potom je izbio rat s rivalskim Fatahom u samom gradu Gazi i u širem pojasu Gaze i od tada je jedina vlast, i praktički jedina postojeća stranka u Gazi Hamas. Gaza je pretvorena u jednopartijsku državu, a brojni pripadnici Fataha ubijeni. Ovdje valja reći da je Fatah bio spreman na dogovor s Izraelom, no pregovori u Camp Davidu 2000. godine između Yassera Arafata i Ehuda Baraka, pod pokroviteljstvom Billa Clintona, koji su trebali dovesti do formiranja palestinske države, su propali iako je Izrael tada pristao i srušiti većinu naselja na okupiranim palestinskim teritorijima – no ne i predati istočni Jeruzalem. Za propast pregovora je Clinton izravno okrivio Arafata, obzirom da je Izrael bio spreman na više ustupaka nego što se očekivalo. Dogovor je pao na pitanjima teritorijalnog kontinuiteta Palestine, podjele Jeruzalema – Palestinci su tražili potpuni suverenitet nad istočnim Jeruzalemom, a naročito na pitanju povratka svih izbjeglica.
Pokazalo se da je Arafatova procjena iz 2000. bila pogrešna – PLO i Fatah, koji se odrekao terorizma kao sredstva političke borbe, su počeli gubiti utjecaj među Palestincima, koji su se od onda dodatno radikalizirali, tako da je danas dominantna politička snaga Hamas, koji apsolutno odbija bilo kakve pregovore o podjeli Palestine i bilo kakvo političko rješenje, te inzistira da je jedino rješenje sveti islamski rat (Jihad) i protjerivanje svih Židova iz Paletine. Izrael je pak blokirao Pojas i pokrenuo napade na njega 2008.-2009. , 2012. i 2014. kao odgovor na raketne napade i otmice izraelskih vojnika, a 2023. kao rezultat Hamasovog napada od 7. listopada. Taj rat je izbio upravo kad se Saudijska Arabija spremala priznati Izrael. Hamasu to nipošto nije u interesu, kao što im nije u interesu bilo kakvo političko rješenje. Palestincima, i Izraelu uostalom, je pak potreban mir i politički sporazum koji se danas čini dalje nego ikad.
U svemu ovom se, naravno, postavlja i pitanje – zašto Palestincima ne pomažu druge arapske države u okruženju, zašto Egipat također blokira pojas Gaze i ne dozvoljava ne samo kretanje stanovništva, nego i bilo kakvih dobara preko svoje granice s Gazom, i zašto uostalom ne želi povratiti kontrolu nad Gazom? “Pojas Gaze bio bi deblokiran da arapske i muslimanske zemlje to žele. Neka se ujedine Arapi i šalju kamione humanitarne i medicinske pomoći te gorivo u Pojas Gaze pa da vidimo hoće li se Izrael usuditi bombardirati kamione koje šalju te zemlje”, rekao je jedan od vođa Hamasa, Osama Hamdan. Zato što druge arapske zemlje zapravo Palestinci kao takvi ne zanimaju: Odgovaralo bi im da nema Izraela, ali ne žele Palestince na svom tlu, još manje izravno se uplitati u rat.
Jordan je država koja se, primjerice, općenito smatra zapravo palestinskom državom – većina stanovnika se izjašnjavaju kao Palestinci – no tamo oni iz Gaze i sa Zapadne obale nisu dobrodošli. Razlog? Sedamdesetih je do došlo do sukoba palestinskih militanata s jordanskom vojskom u kojima je poginulo oko 200 ljudi, a pokušali su i atentat na krljau Husseina, što je trajno ohladilo odnose PLO-a i Jordana. Utočište im je nakon toga pružio Libanon, no tu je također došlo do vojnih sukoba, pa je PLO na čelu s Yaserom Arafatom vojnim putem preuzeo praktički svu kontrolu nad državom, što je dovelo do rata libanonske vojske i PLO-a. Libanonski kršćani su 1975 godine započeli građanski rat i tako spriječili da Libanon postane palestinska država, a na kraju je, nakon izraelske invazije na Libanon 1982. godine, potpisan sporazum prema kojem su palestinski borci s Yaserom Arafatom morali napustili Libanon.
Spomenuti pak sporazum iz Osla, iz 1993. po kojem su Palestinci trebali dobiti svoju državu na tlu Palestine Izrael nije ispoštovao. To je, uz spomenutu propast pregovora u Camp Davidu, dovelo do jačanja Hamasa koji saveznika ima prvenstveno u Kataru, ali i Turskoj i Iranu, a što je svijet samo udaljilo od političkog rješenja krize. Na kraju su Palestinci – uz sve simpatije dijela svijeta – u goroj situaciji nego ikad, i prepušteni samima sebi, jer se čini da arapski svijet zapravo nema nikakvog interesa pomoći im, a ni oni sami sebi zapravo ne pomažu postupcima poput napada 7. listopada i radikalnim stavom o brisanju Izraela s karte. Civili u Gazi će u međuvremenu i dalje patiti, bez vode, struje, i pod granatama, bez ikakvog rješenja svoje situacije na vidiku.