“Bio sam koordinator lokalne samouprave, potpredsjednik izvršnog vijeća Sesvete, dakle općinske vlade, zadužen za pitanje zbrinjavanja otpada nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, 1990. godine”, govori Vlado Kolak, voditelj kampanje budućeg predsjednika Franje Tuđmana na prvim izborima gdje se kandidirao za mjesto u Saboru u Sesvetama i bivši predsjednik UHDDR-a, inače inženjer po struci.
“Upoznao sam tada struku, njihova rješenja te zaključne odluke politike oko koncepta zbrinjavanja otpada. Politika se služila komunalnim rješenjima kako bi ostvarila svoje ciljeve na nekom drugom polju, pa su, da bi diskreditirali Tuđmana i novu vlast, donijeli odluku sličnu jučerašnjoj gdje Savezni inspektorat zabranjuje deponiranje sesvetskog smeća u odlagalište koje je bilo djelomično u prostoru korita rijeke Save. Onda se dogodila situacija da komunalno poduzeće iz Sesveta nije imalo gdje voziti otpad.
15 dana nije odvožen otpad sred ljeta, odmah nakon izbora početkom 6. mjeseca i jednostavno stanovnici su poludjeli te su potaknuti aktivistima – provokatorima donijeli svo smeće pred općinu Sesvete. Kompletno prizemlje općine do prozora na 1. katu je bilo zatrpano smećem!
Dobio sam zaduženje da riješim problem smeća te su na stolu bile sve moguće opcije koje su predlagali i stručnjaci i trgovci, ali i zagrebačko podzemlje koje je oduvijek bilo uključeno u poslove sa smećem. Uspio sam riješiti taj problem u dogovoru s mjesnom zajednicom Jakuševac jer je bilo riječ o samo 2 kamiona komunalnog otpada dnevno, obzirom da se tad odvozilo s prostora na kom je živjelo samo oko 30.000 stanovnika.
Općina je sklopila ugovor s MZ Jakuševac o prihvatu i sesvetskog otpada uz naknadu – dogovoreno je da će se novcem koji će uplatiti Sesvete sagraditi dom Mjesne zajednice u Jakuševcu i to je urađeno.
To je izazvalo veliko nezadovoljstvo Marine Dropulić i struktura oko nje. Ona je od 1985. do 1990. obnašala dužnost predsjednika Komiteta za graditeljstvo, stambene i komunalne poslove Grada Zagreba, a od 1990. godine je bila potpredsjednik Izvršnog vijeća Grada Zagreba (danas Gradsko poglavarstvo), da bi 1993. postala zamjenicom gradonačelnika Zagreba. Te strukture su situaciju htjeli iskoristiti da otvore odlagalište u Dumečkom lugu što je bilo još u planovima bivše vlasti.
Slijedom toga već tada, devedesetih, po završetku rata počelo se razmišljati o komunalnim temama i gradske službe su radile na koncipiranju rješenja za zbrinjavanje svih vrsta otpada u gradu i sanaciji Jakuševca. Ja sam bio uključen kao predstavnik općine Sesvete u sve stručne rasprave oko toga. Posebno su mi ostala u sjećanju rješenja struke za Jakuševac.
Uvodničar koji je to radio prezentirao je da je Jakuševac nastao prije stotinjak godina i da je riječ o odlagalištu na šljunčanoj podlozi debljine 40 metara, te da se najveći segment zagađenja nalazi upravo u prostoru šljunka, onaj dio opasnog otpada koji se kroz desetljeća dovozio tamo, te je predložio više rješenja kako dugoročno na siguran način sanirati Jakuševac kako ne bi došlo do zagađenja vode ispod vodonepropusnog sloja.
To je podrazumijevalo dva rješenja: Jedno je bilo sanacija i brtvljenje cijelog prostora do tog sloja (izgradnja brtvenih glinenih zidova nepropusnosti 10 na minus sedmu) kako ne bi produkti opasnog otpada otišli prema vodocrpilištu, jer su već tada crpilišta vukla podzemne vode s okolnih dijelova Jakuševca.
Drugo rješenje je bilo da se ukloni sav otpad i šljunak s tog jako zagađenog prostora i da se taj šljunak iskoristi za gradnju auto puta prema Sloveniji, Zagreb – Bregana, što je bilo dobro rješenje.
U tu stručnu raspravu su se nakon kraćeg vremena vrlo drsko uplela politika, pa je odlučila populistički zaigrati na to što narod misli da je smeće. Struka misli da je otpad sve ono što je zagađeno, a narod da je to samo ono što je iznad površine.
Politika je politikantski odlučila zbrinuti samo ono iznad površine, što je samo manji dio zagađenog prostora. Nakon toga je dat zadatak da se projektira rješenje po tom konceptu samo površinskog zbrinjavanja otpada tako da se zadovolji glas naroda. Struka je negodovala, ali je politika donijela konačnu odluku – jer je kod nje novac.
U okviru toga je zadano da se napravi probno polje veličine od oko 5 hektara na kojem će se testirati svi elementi projektnog rješenja. Glavni materijali su bili oni koji postoje na zagrebačkom području – to su statika riješena krupnim šljunkom debljine metar, zatim nosivim geotekstilom koji sprječava miješanje gline i šljunka, i onda slojem gline debljine 1 metar vodonepropusnosti 10 na minus sedmu koji se prije trebao samljeti i homogenizirati u adekvatnim mlinovima i homogenizatorima. Zatim bi se postavila geomembrana kao sintetska brtva, nakon toga još sloj od 50 cm gline, potom opet geotekstil te sloj šljunka i drenažnih cijevi koje bi odvele sve procijedne vode.
Nosivi zidovi su bili projektirani od strane ovlaštenih statičara, opet glina plus geotekstil koji se tu koristi kao armatura. Na takav način je napravljeno probno polje koje i danas, nakon 25 godina, ne pokazuje nikakve nedostatke.
Nakon dolaska na vlast Milana Bandića 2000. upravljanje preuzima zagrebačko podzemlje koje nameće zadatke Bandiću, a glavni motiv im je pohlepa. Oni su tražili da takvi zadaci budu proslijeđeni projektantima kao zadaci o kojima nema rasprave, koji se moraju sprovesti, a što je uključivalo smanjenje svih nosivih i brtvenih slojeva te isključivanje tehnologije predobrade gline! Također je zauzet stav da glina ne treba biti atestirana iz ovlašetenih rudnika već je dobro došla i ona iz ilegalnih izvora, upitne propusnosti.
Preostali dio Jakuševca, dakle oko 90 posto, saniran je protivno pravilima struke. Projektanti su u tri navrata tražili razgovor kod Bandića kako bi ga upozorili da to ne mogu riješiti na način da to bude dugotrajno rješenje za grad Zagreb, međutim Bandić ih je odbio primiti a financijski interes društva koje ih je radilo je bio takav da bez projektiranja toga ne bi opstali.
Posljedično, već 2005. godine su mjerenja pokazala da oblak zagađene vode kreće prema crpilištima s desne obale Save (Odra i Kosnica) i onda je struka intervenirala ugradnjom vodocrpnih bunara oko Jakuševca koji su zagađenu vodu izbacivali u Savu. Službeni podaci pokazuju da je indeks zagađenosti Save do Zagreba 1, a nakon Zagreba 5! Te je godine došlo do pucanja donjih brtvenih slojeva i geomembrane na Jakuševcu te je došlo do zagađenja podzemnih voda, te je struka ugradnjom pumpi i bunara oko Jakuševca na kratko vrijeme zaustavila oblak zagađenja podzemnih voda koji se širio prema vodocrpilištima.
To dovoljno govori o učinkovitosti projekta sanacije Jakuševca. A još više zagrebačkih otpadnih voda je na otvorenom, preko 600 tisuća kubika opasnog mulja koji se razlijeva po okolnom prostoru čije procijedne vode odlaze u Savu. Od ukupne količine odvodnje grada Zagreba samo 30 posto prolazi kroz pročistač.
Zajedničko konceptu i Jakuševca i pročistača je da je podzemlje željelo stvoriti dugoročni izvor prihoda za svoje interese te inzistiralo na tehničkom rješenju za Jakuševac u kojem će se smiješati sve vrste otpada – građevinski, onaj iz kućanstava, industrijski, bio i svaki drugi. Istu stvar su zadali i kod rješenja pročistača, da se ima napustiti raniji stručni prijedlog inozemnih konzultanata o razdvajanju tehnoloških voda, oborinskih i fekalnih i voda iz sljemenskih potoka i sve spojiti u jedno.
Prije toga je napravljen projekt optimizacije kanalizacijskog sustava grada Zagreba u kojem je bilo određeno kako se sve to mora razdvojiti kako bi se stvorio kontrolirani protok prema pročistaču. U oba slučaja se svjesno stvorio kaos miješanjem svih vrsta otpada na Jakuševcu i svih vrsta voda u pročistaču. To je namjerno stvoreno stanje kroz 30 godina, i za to stanje više nema jednostavnog rješenja a potrošeno je više od 30 milijardi kuna.
Jedina moja kritika trenutnom gradonačelniku je ta da kod preuzimanja vlasti nije narodu rekao istinu, već je pristao na kohabitaciju s postojećim kriminalnim strukturama koje su ga ubrzo stavile pod kontrolu koja je dovela do toga da se nastavilo istim putem kao i ranije, što je dovelo do tragičnih događaja koji su samo početak.
Zagrebu prijeti ekološka katastrofa, ubrzo će biti zagađena sva crpilišta ukoliko se nešto brzo ne poduzme. Mene su osudili jedino zato jer sam se protivio takvom modelu. Pokrenuo sam tužbu o ništetnosti ugovora između Otpadnih voda i grada Zagreba vrijednog 11 i pol milijardi kuna u ime udruge građana “Infrastruktura” kojoj je cilj bio zaštiti građane od porasta cijena otpada, vode, cesta, struje, plina, koji su parafiskalni nameti i trenutno su značajno veći od uobičajenih komunalnih poreza i nameta. Bio sam svjestan da će ubuduće upravo infrastruktura preuzeti ulogu klasičnih poreza.
Par mjeseci nakon toga je protiv mene podignuta potpuno montirana optužnica kojom su me natjerali na šutnju od 10 godina te osudili bez i jednog dokaza. Ja sam u toj tužbi dokazao da pročistač zagrebačkih otpadnih voda svojim rješenjem ne može ostvariti postignute zadatke jer ima kapacitet 6 kubika u sekundi a glavni dovodno-odvodni kanal više od 70 kubika u sekundi, te da je riječ o zelenaškom ugovoru u kojem su dva investitora uložila po 9.300 kuna, a treći 600 kuna – a do sad su temeljem tog ugovora ostvarili dobit veću od 5 milijardi kuna!
Ugovori su trebali odavno biti poništeni, ali sud je odlučio, na pritisak podzemlja, da udruga Infrastruktura nema aktivnu legitimaciju da nastupa u ime građana grada Zagreba, odnosno štiti ih.
