Za nas branitelje koji smo ostali u sustavu, nakon što je Mesić umirovio 12 generala i dobro poznatog procesa detuđmanizacije koji se provodio oštro i dosljedno, posebno u HV-u gdje su se užurbano provodila umirovljena koja su stotine bojovnika, mladih i sposobnih ratnika, tek stasalih za život odvele u zapećak koji i danas ostavlja negativan trag na njihovu svakodnevicu. “Iskorišten i bačen” bi nekako bila najbolja ocjena tog vremena kojeg osjećamo i danas kroz veliki broj samoubojstava, obolijevanja i rane smrti branitelja.
Teško se bilo nositi sa saznanjem da si više nepotreban, pa čak i uteg za razvoj Oružanih snaga kako su ga zamišljali tadašnji politički moćnici neskloni Domovinskom ratu i onome što je on značio za uspostavu samostalne Hrvatske države, a prošlo je niti 5 godina od završetka oružane borbe. Do kraja 2003. godine umirovljeni su ili su bili raspoređeni na nebitne dužnosti mnogi ratni zapovjednici sa svih razina, velikani Domovinskog rata, iskusni ratnici koji su preko noći postali podcijenjeni i nepodobni za budućnost kakvu je zamišljala politička elita.
Pisali su se i usvajali zakoni i pravilnici, kao na traci, koji su imali zadaću onesposobiti pripadnike HV-a po bilo kojem pitanju, od nedovoljne školske spreme, lošeg zdravstvenog stanja, neperspektivnosti za daljnji razvoj, samo da se sustav “riješi”, za tadašnju politiku nepoćudnih ratnika. Naravno, nisu se pravilnici jednako odnosili za svakoga. Oni koji su na vrijeme pretrčali na “drugu stranu” imali su šansu za opstanak što je uzrokovalo negativnu selekciju koja se, po onome što sada pratim o stanju u HV-u, pokušava koliko toliko ispraviti u zadnje vrijeme, posebno od izbora Grabar Kitarović za predsjednicu i Vrhovnu zapovjednicu oružanih snaga, te Krstičevića kao ministra obrane koji je i sam bio žrtva tog procesa.
Ratnici, vojnici, dočasnici i časnici bili su i te kako vezani za svog prvog Vrhovnog zapovjednika, dr.Franju Tuđmana čije su slike krasile vojne urede i koji su mu na svaki mogući način odavali počast, posebno nakon njegove smrti. Međutim, sve što je bilo vezano za njega je trebalo na neki način maknuti pa su i slike došle na udar. Detuđmanizacija je bila u punom jeku potpomognuta medijima koji su koristili svaku situaciju da se obračunaju sa živim svjedocima tog vremena i umanje njihov značaj kako bi se lakše mogla provesti nova politika koja je zagovarala izjednačavanje žrtve i agresora. Rezultati te politike su bili i progon i izručenja hrvatskih generala i časnika Haškom sudu, njihova suđenja, blaćenje po medijima i obračun s Domovinskim ratom bez obzira na silu usvojenih deklaracija o zaštiti digniteta koje se u praksi nisu uvažavale i bile su mrtvo slovo na papiru.
Kako sam, poznavajući engleski jezik, imao priliku putovati u Ameriku i usvajati nova znanja, nakon ulaska Hrvatske u program “Partnerstvo za mir”, zamišljenog da se pomogne zemljama u tranziciji prihvaćati nove poglede na organizaciju oružanih snaga, civilno vojne odnose, ulogu vojske u mirnodopskim operacijama pomoći stanovništvu u elementarnim nepogodama i slično, ponekad sam sudjelovao i u dočeku i pripremi prostora za aktivnosti američkih časnika koji su odrađivali razna predavanja i tečajeve iz gore spomenutih područja.
Tako sam jednom prilikom, negdje u ovo predljetno vrijeme 2001. godine sudjelovao u pripremi prijema visoke američke vojne delegacije na učilištu HV-a, kojom prilikom je izvršena i sigurnosna provjera prostora u kojem će delegacija boraviti, a vojna policija je napravila i antieksplozivnu provjeru. U jednom trenutku, vojni policajac, časnik koji je kasnije strelovito napredovao, je zatražio da iz učionice skinemo sliku dr.Franje Tuđmana što sam sa gnušanjem odbio, te mu rekao da sam to napravi ako mu ništa ne znači taj čin koji nosi na grudima, a kojeg je potpisao čovjek čiju sliku sada želi maknuti.
Bez obzira na sve slika je skinuta, jer je valjda moralo biti tako, ali mi je taj čin skidanja slike prvog Vrhovnog zapovjednika HV-a jasno pokazao što nas čeka u budućnosti, te nisam pogriješio u procjenama tog tmurnog vremena koje se nadvilo nad nas branitelje u borbi za očuvanje digniteta Domovinskog rata dokazujući da si se samo borio za svoje ognjište. A, da su vremena bila tmurna i turobna pokazat će događaji koji su uslijedili i koji će ostaviti sraman pečat na pojedine vinovnike tog vremena o čemu će Braniteljski portal nastaviti pisati.