Piše: glavni urednik Kolak Vlado
Svakodnevno mi stižu vapaji hrvatskih branitelja iz svih krajeva Domovine. U stvarnosti to su vapaji roditelja koje je dragi Bog sačuvao u nametnutom srbočetničkom ratu koji je imao cilj okupirati vjekovna Hrvatska ognjišta i pripojiti ih Srbiji. Jasan je bio stav SANU 1 „Svi Srbi u jednoj državi.“ Branitelji su bili složni, puni vjere i nade da će država koju stvaraju biti država hrvatskoga naroda puna ljubavi, djece i radosti.
Danas, na 30-tu obljetnicu početka oslobodilačkih operacija, koje su krenule s Kupreško-dinarske visoravni, župnik konstatira: „ostali su samo oni koji nisu imali kuda otići“. Tko je tada mogao zamisliti da će poslije rata biti toliko Juda?
U isto vrijeme poslaše mi branitelji još puno tekstova iz kojih izdvajam „pređena je točka iza koje nema povratka“.
Točka s koje nema povratka!
Uzvodno od vodopada rijeke Niagare postoji mjesto koje se naziva „The point of no return“ – Točka s koje nema povratka. Postoje upozorenja da se ne ide dalje, jer ako prijeđete tu točku povratka nema. I bez obzira koliko bio jak, iskusan i snalažljiv kapetan i koliko moćno imao plovilo, ako pređe tu točku sigurno je da će završiti u provaliji sa smrtonosnim ishodom.
Samokritičnost je izuzetno bitna i svojstvena skromnim i poniznim osobama. Osobama od formata, odgojenim u zdravom patrijarhalnom duhu, kojima je prirođena i ona urbana uljuđenosti i uglađenost, s kojom žive i ponašaju se, kako u privatnoj komunikaciji, tako i u javnom nastupu.
Prazne kuće i crkvene klupe
Gospodo „Pomakovci“ vas ne definiraju navedene kvalitete, jer jednostavno vam fali taj štih i temeljno nedostaje ona fina urbana uljuđenosti i uglađenost. Vaš model ponašanja temelji se na potpuno suprotnim načelima, a očituje dominantno u oholosti i bahatosti. Vaše izjave jednostavno se više ne mogu prešutjeti, postupci ne mogu tolerirati. Vaše dociranje iritira preko svake mjere, tim prije što odzvanja prepotencijom i arogancijom.
Otjerali ste sve koji nisu htjeli moliti i nisu se dali pokoriti. Čovjek je kako socijalno tako i intelektualno biće. Biće koje ne gleda samo u čanak, koje ne gleda u korito i u njegov sadržaj, nego visoko iznad i daleko naprijed. Biće duha, uma i srca, koje može trpjeti i nestašicu i oskudicu, glad i neimaštinu, ali neće i ne može trpjeti ponižavanje i omalovažavanje. Okrenite se i pogledajte uz duž i poprijeko općine i vidjet ćete zastrašujuće rezultate svoje porazne politike. Vidjet ćete prazne i zaključane obiteljske kuće, prazne školske i crkvene klupe, zapuštena sela i zaseoke, vidjeti ćete prazan Grad i njegove puste ulice.
Ovaj Grad, Tomislavgrad, ovaj ponosni gradić se još uvijek bori, ne da se i opire. Ali polako gubi dušu i bitku. Dan za danom polako gubi svoje ljude. A grad bez ljudi i nije neka vesela poema, nego prije tužna priča s elementima tragedije. Pogledajte i vidjeti ćete ljude, koji puni tuge i gorčine napuštaju svoja ognjišta. A vi se još uvijek hvalite nekom uspješnošću i predstavljate kao domoljubi!? Činjenica je kako Vam temeljno nedostaje ona istinska i prijeko potrebita domoljubna dimenzija.
Neću nabrajati u koliko navrata niste dopustili ni najobičniju minutu tišine i toliko puta povrijedili majke, supruge i djecu pokojnih branitelja i ponizili cijeli domoljubni puk. Kako opravdati vaše besramno ponašanje kada ste spriječili minutu tišine za bugojanske Hrvate? Zastrašujuće i ponižavajuće je bilo slušati kada ste stali na stranu zamjenika predsjednika Općinskoga vijeća, koji se usprotivio minuti tišine i naglasio da je Armija bila jedina legalna i legitimna vojska. Držeći mu stranu opravdali ste zvjerske zločine koje je Armija BiH počinila nad pripadnicima HVO-a u Bugojnu i pljunuli u lice majkama i očevima bugojanskih žrtava, koji trideset godina do Neba vape da pronađu tijela svojih najmilijih i dostojno ih pokopaju.
Poniženje za poniženjem
Ali nije to posljednja uvrjeda i poniženje. Bh Hrvatima dogodio se „fenomen Komšić”. Svi znamo tko je taj lik, ali možda neki nisu znali da on ima jatake i pobočnike u „hrvatskom“ Tomislavgradu. Sve hrvatske općine službeno su proglasile Željka Komšića „nepoželjnom osobom“, osim općine Tomislavgrad. Vladajuća ekipa „pomakovaca“ dva puta je spriječila proglašenje Komšića „personom non grata“ i na našu žalost i veliku sramotu ostat će zapisano kako je nekada „ponosno i opivano Duvno“ postalo primjer odnarođenosti. Duvno koje su ni Tite nije bojalo palo je pod Komšićem! Pored svega toga Tomislav grad je jedina općina s obje strane granice koja se minutom tišine nije oprostila od generala Praljka. I to je spriječila ekipa „pomakovaca“ (Hrvatski nacionalni pomak-kako su sebe od milja nazvali). General Praljak je dao život za hrvatski narod, a ova odnarođena ekipa nije bila spremna dati mu ni minutu vremena!
Da ne nabrajam „ljude čudnih imena“ na listama Pomaka u sredinama gdje uopće nema Hrvata, ili osobe među nama koje su prevarom i ucjenom stavili kao promatrače i članove izbornih komisija nekih tuđih političkih partija, za koje nikada nisu ni čuli.
Bez obzira koliko ove zastrašujuće činjenice ilustrirale težinu njihova grijeha i koliko puta su se usudili poniziti i osramotiti domoljubni duvanjski puk, sljedeći primjer govori kako ne posustaju i kako se i dalje i još žešće nastavljaju rugati cijelom hrvatskom puku.
„Gazija“ Ramo Isak
Pozvati jednog „gaziju“, u liku Rame Isaka, u Tomislavgrad i Livno, ugostiti ga uz najviše počasti i podanički mu se pokloniti, nije ništa drugo nego javno ruganje svima nama, a posebno majkama i očevima koji i nakon trideset godina, još uvijek traže kosti svojih sinova. Pljuvanje je to po grobovima svih koji su stradali od zloglasnih paravojnih postrojbi Zelenih beretki, čiji je gospodin bio pripadnik. Pozvati ga u funkciji Ministra unutarnjih poslova FBiH, nije ništa drugo nego sustavno i kontinuirano prenošenje županijskih ovlasti, između ostalih i elementa sigurnosti u nadležnost Federacije s ciljem daljnje centralizacije i širom otvara vrata majorizaciji.
Više je nego jasno kako ova ekipa pripada nekoj „multi – kulti“ priči i kako smjer kojim ide Hrvatski nacionalni pomak nije temeljen na našim vrijednostima. Što se iza svega toga krije ne znamo, ali njihovi postupci se više ne smiju tolerirati, jer prešli su točku s koje nema povratka. Mi se moramo upitati imamo li pravo ostati ravnodušni i gledati kako nam se pred očima raspada sve što smo stoljećima čuvali. Ili ćemo se boriti da nas ne bi, kao obično krdo, natjerali u stampedo i utjerali u multi-kulti torove? Vrijeme je hoćemo li don Pavlu odati pokoj vječni ili trajno zavijoriti poruku, koju nam je uputio na smrtnoj postelji, a koja odzvanja danas, jače nego ikada prije:
„Ne selo, sinko moj, nego cijela Krajina, cijela zemlja. Više od tisuću godina, živio je ovaj narod na ovome kamenu. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava’ pakleni. A narod stoji, krv svoju proljeva. Pa se iz krvi ponovo rađa. I korijenje daklem, sve dublje u kamen pruža. Pa sada ga svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, život počupa i sam će umrijeti. Ne daj mu da umre, ne daj da umre ovaj narod. Ne daj da žile čupa“.
Je li sve bilo uzalud?
Treći tekst koji sam dobio, a koji me kao dragovoljca najviše uznemirio naslovljen je: „Jesmo li znali da ne prolijevamo krv za Hrvatsku kao Majku, da ju ne stvaramo za svoju djecu i obitelj?“ „E da su oni samo znali da će poginuti da INA bude mađarska, Petrokemija turska, Pliva američka, Agrokor rusko-američki. Banke njemačke i talijanske! Telekom njemački! Svi trgovački lanci strani! Svi hoteli rasprodani! Obala sva prodana strancima! Slavonija pusta! Hrvati u Irskoj i Njemačkoj, a Hrvatsku naseljavaju Nepalci, Filipinci, Indijci, Egipćani, Uzbeci… pusta mladosti za koga si izginula? Za raspikuće, barabe i propalice!
Posveta srcu Isusovu
Ne mogu se ne upitati: je li sve bilo uzalud? Ja i dalje tvrdim da nije. Vozeći se prema rodnoj Hercegovini, slušajući Hrvatski Katolički Radio, ohrabri me glas zagrebačkoga nadbiskupa Kutleše (u istoj smo hrvatskoj kolijevci rođeni i isti su nam bili učitelji) koji najavi Duhovnu obnovu i „posvetu Hrvata srcu Isusovu“ u susret godini Velikih jubileja 2025. VIX. stoljeća kršćanstva i 1100 godina krunjenja kralja Tomislava. Sjetih se i XIII. kongresa u Mariji Bistrici i poruka nadbiskupa Kuharića koje hrvatskoj katoličkoj mladeži uliješe nadu i zajedništvo te stvoriše i obraniše Domovinu. Bile su to riječi ohrabrenja koje su trgnule Hrvate iz sna. Vjerujem da će nam Presveto srce Isusovo vratiti vjeru i nadu i izroditi novog Tuđmana koji će nas okupit i stvoriti toliko potrebno hrvatsko zajedništvo! Duhovna će obnova i posvećenje srcu Isusovu vratiti zajedništvo među branitelje kakvo smo imali za vrijeme domovinskog rata!
Velebna proslava prije 100 godina
Ako ne znaš milo moje što je bilo prije 100 godina upitaj heroje, neka otvore arhive. A mi pripominjemo: Za vrijeme kraljevine SHS, kralj Aleksandar Karađordjević „pozva puk“ na proslavu 1000 obljetnice krunjenja kralja Tomislava i još k tomu darova zlatnike za temelje duvanjske katedrale, te povrh svega svom sinu dade ime Tomislav! Danas u Hrvatskoj živi više od 26 000 Tomislava, a više od 5000 institucija, građevina, društava nosi ime prvoga hrvatskog kralja Tomislava. To je jedna velika prilika da se vratimo na svoje kršćanske korijene i opet vratimo dostojanstvo i ponos našem narodu. Ako ovu priliku za duhovnu obnovu našeg naroda propustimo, pitanje je hoćemo li dobiti novu? Srce Isusovo – spasi nas!!!
