Teokratske islamske države odlikuje sustav u kojem je vjerski zakon, poznat kao šerijat, temelj pravnog i političkog poretka, dok vrhovnu vlast drže vjerski autoriteti ili institucije. Tri zemlje ističu se kao primjeri takvih teokracija: Iran, Afganistan i Saudijska Arabija. U sve tri zemlje kršćanstvo se suočava s ozbiljnim ograničenjima i progonima jer teokratski islamski režim ne dopušta njegovo javno prakticiranje. Kršćani tamo žive pod ogromnim pritiskom, a jedine mogućnosti za očuvanje vjere su tajno prakticiranje ili odlazak u inozemstvo.
Ostale islamske zemlje, poput Pakistana i Mauritanije, mogu uključivati elemente teokracije jer šerijat priznaju kao izvor zakonodavstva. No one formalno nisu teokracije jer kombiniraju sekularne ili mješovite oblike vlasti. U Pakistanu i u Mauritiji kršćani su također suočeni s progonima, nasiljem i diskriminacijom.
U Iranu na 40 godina zatvora osuđena 37-godišnja trudnica, obraćenica na kršćanstvo
Iran, kao Islamska Republika, predstavlja šijitsku teokraciju u kojoj vrhovni vođa, zvan rahbar, posjeduje najveću političku i vjersku moć. Islamsko vijeće brine se da svi zakoni budu u skladu s islamskim načelima.
U Iranu je kršćanstvo službeno priznato kao manjinska religija, ali njegovo prakticiranje podliježe strogim ograničenjima. Armeni i Asirci imaju dopuštenje za svoje crkve, no širenje vjere i prelazak muslimana na kršćanstvo strogo su zabranjeni. Tajni obraćenici s islama na kršćanstvo često se suočavaju s uhićenjima, zatvorskim kaznama i mučenjem. Kućne crkve su pod stalnim nadzorom vlasti, koje ih nerijetko zatvaraju, dok iranski režim evangelizaciju smatra prijetnjom i aktivno je progoni.
Prošli tjedan tri iranska obraćenika na kršćanstvo osuđena su na više od 40 godina zatvora, a među njima jedna trudnica. Iranski Revolucionarni sud izrekao je kazne Abbasu Sooriju, Mehranu Shamlouiju i Narges Nasri. Narges je 37-godišnja trudnica koja očekuje prvo dijete. Svi su osuđeni zbog optužbi za “propagandne aktivnosti protivne islamskom zakonu.”
U Afganistanu kršćanstvo je potpuno ilegalno
Afganistan, pod vlašću talibana, djeluje kao teokracija u kojoj se strogo primjenjuje šerijatski zakon, a vlast počiva u rukama vjerskih vođa.
U Afganistanu je situacija iznimno teška jer je kršćanstvo potpuno ilegalno. Nakon povratka talibana na vlast 2021. godine, položaj kršćana dodatno se pogoršao. Oni su prisiljeni skrivati svoju vjeru ili bježati iz zemlje. Većina kršćana su bivši muslimani, a prelazak na kršćanstvo smatra se apostazijom, kažnjivom smrću prema šerijatskom zakonu. Osim prijetnje vlasti, suočavaju se s obiteljskim pritiskom, nasiljem i čak ubojstvima radi “očuvanja časti”. U zemlji ne postoji nijedna javna crkva.
2006. obraćenik Abdul Rahman uhićen je i suočen sa smrtnom kaznom zbog apostazije, ali je oslobođen nakon međunarodnog pritiska. Nakon talibanskog preuzimanja 2021., situacija se pogoršala. Iako Talibani tvrde da u zemlji nema kršćana, u izvještajima se spominju pretrage domova, uhićenja i nasilje nad obraćenicima.
Mnogi kršćani žive dvostrukim životom, skrivajući vjeru čak i od obitelji, koja ih često napada zbog “časti”. Postoje slučajevi otmica, premlaćivanja i ubojstava, a čak i bijeg iz zemlje ne jamči sigurnost. Primjer za to je napad na izbjeglice u Pakistanu. Talibani su navodno nudili i novčane nagrade za informacije o kršćanima, što ih dodatno izlaže opasnosti.
Iako javne crkve ne postoje, mali broj vjernika opstaje u podzemnim zajednicama. Kršćanstvo u Afganistanu je pod stalnom prijetnjom, a jedini način preživljavanja je potpuna tajnost.
U Saudijskoj Arabiji svako javno izražavanje kršćanske vjere strogo je kažnjivo
Saudijska Arabija, iako formalno monarhija, funkcionira kao de facto teokracija jer se njezini zakoni temelje na šerijatu, a vjerski establišment ima značajan utjecaj na politiku i društvo.
Saudijska Arabija zabranjuje kršćanstvo, pa tako nema niti jedne službene crkve. Svako javno izražavanje kršćanske vjere strogo je kažnjivo, a prelazak s islama na kršćanstvo može dovesti do smrtne kazne. Strani radnici kršćanske vjere, uglavnom iz Filipina, Indije i Afrike, smiju privatno prakticirati svoju vjeru, ali pod stalnom prijetnjom progona. Religijska policija nadzire aktivnosti i često provodi racije na privatna kršćanska okupljanja.
U Saudijskoj Arabiji nema nijedne službene crkve, kršćanska vjera se prakticira tajno. Javno prakticiranje bilo koje religije osim islama zabranjeno je zakonom. Ipak, bilo je naznaka o mogućim promjenama. Primjerice kroz razgovore o poboljšanju odnosa s kršćanskim zajednicama nakon susreta pape Franje s saudijskim dužnosnicima.
S druge strane, ono što se često pogrešno povezuje s Saudijskom Arabijom zapravo se odnosi na Bahrein. Riječ je o zemlji pod saudijskim utjecajem, gdje je 2021. godine otvorena katedrala Naše Gospe od Arabije, koju je papa Franjo posjetio 2022. U samoj Saudijskoj Arabiji kršćani, većinom strani radnici, mogu se privatno moliti u svojim domovima. Službenih bogomolja pak nema jer islamski zakon strogo zabranjuje njihovu izgradnju. Svaka javna kršćanska aktivnost i dalje nosi rizik od kaznenog progona.
Kršćani u Pakistanu završavaju u zatvorima zbog lažnih optužbi
Kršćanstvo u Pakistanu čini oko 1,3% stanovništva, što znači da se od preko 240 milijuna ljudi otprilike 3 milijuna identificira kao kršćani. Iako ustav formalno jamči slobodu vjeroispovijesti, stvarnost je daleko od idealne. Kršćani se suočavaju s diskriminacijom, nasiljem i društvenim predrasudama koje im otežavaju svakodnevni život.
Jedan od najvećih problema je zakon o bogohuljenju, koji predviđa stroge kazne, uključujući smrtnu, za vrijeđanje islama ili Kurana. Ovaj zakon često se zloupotrebljava za progon manjina. Lažne optužbe dovele su do uhićenja, dugih zatvorskih kazni, pa čak i linča. Najpoznatiji slučaj je Asia Bibi, koja je 2010. osuđena na smrt i provela gotovo deset godina u zatvoru prije nego što je oslobođena međunarodnim pritiskom.
Osim pravnih prijetnji, kršćani su često mete ekstremističkih napada. Napadi na crkve redovita su pojava, a jedan od najtragičnijih dogodio se 2013. u Peshawaru, gdje je ubijeno preko 80 ljudi. Diskriminacija je prisutna i u ekonomskom životu. Mnogi kršćani rade teške i slabo plaćene poslove poput čišćenja ulica jer su sustavno isključeni iz boljih prilika.
Posebno su ugrožene kršćanske djevojke, koje su često žrtve otmica i prisilnih brakova. Pravosudni sustav rijetko intervenira, a obitelji ostaju bespomoćne. Unatoč svemu, kršćanska zajednica pokazuje otpornost. Crkve ostaju središta vjerskog života, a aktivisti se bore za bolju zaštitu manjina. No, svakodnevni život obilježen je strahom i nesigurnošću, što kršćane često tjera da skrivaju svoju vjeru.
U Mauritaniji svaki pokušaj širenja kršćanstva može dovesti do uhićenja ili deportacije
Kršćanstvo u Mauritaniji gotovo je nevidljivo među domaćim stanovništvom. Većina kršćana su stranci, poput diplomata i radnika u nevladinim organizacijama, kojima je privatno prakticiranje vjere uglavnom tolerirano. No, za domaće stanovnike situacija je mnogo stroža. Šerijat, koji je temelj pravnog sustava, zabranjuje prelazak s islama na kršćanstvo, a apostazija može biti kažnjena smrću, iako su javne egzekucije rijetke.
Zbog strogih zakona, obraćenici skrivaju svoju vjeru i prakticiraju je u tajnosti, često sami ili u malim grupama. Službenih crkava za lokalno stanovništvo nema, dok nekoliko bogomolja u Nouakchottu služi strancima. Evangelizacija je zabranjena, a svaki pokušaj širenja kršćanstva može dovesti do uhićenja ili deportacije.
Javni izraz kršćanstva nije dopušten, a samo spominjanje može izazvati probleme. 2014. godine bloger Mohamed Cheikha Oulda Mkhaitira osuđen je zbog apostazije. Iako Mohamed Cheikh Ould Mkhaitir nije kršćanin, osuđen je nakon što je objavio članak kojim je kritizirao društvenu nejednakost i upotrebu religije za diskriminaciju. Njegov tekst protumačen je kao blasfemija jer je doveo u pitanje neke islamske tradicije. Osuđen je najprije na smrtnu kaznu, no ona je kasnije zbog međunarodnog pritiska promijenjena u dvogodišnju zatvorsku i novčanu kaznu.
Stanovništvo je gotovo potpuno muslimansko, a broj kršćana procjenjuje se na nekoliko stotina, uglavnom stranaca. Domaći kršćani žive pod stalnim pritiskom, a neki napuštaju zemlju zbog sigurnosti.
Mala kršćanska zajednica opstaje u sjeni, a strani kršćani povremeno organiziraju privatne mise u domovima ili diplomatskim prostorima. Mauritanske vlasti i dalje održavaju stroga ograničenja prema drugim vjerama, čime onemogućuju bilo kakav razvoj kršćanske prisutnosti.
Narod.hr