Opsežna knjiga sveučilišnog profesora povijesti Tvrtka Jakovine „Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta“ predstavljena je prije tri godine kao „visokoprofesionalno napisana biografija jednog diplomate i historije jugoslavenske diplomacije“, kao „primjer kako se pišu biografije“, a Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, nazvan je „bardom jugoslavenske diplomacije koji je imao velika zasluge i za Hrvatsku“. S tim ocjenama uopće se ne slaže ugledna sveučilišna profesorica Mirjana Kasapović, koja je u znanstvenom časopisu „Polemos“ upravo objavila britak osvrt na tu Jakovininu knjigu nazvavši je glomaznom studijom napisanom ideološki i politički obojenim diskursom, u kojoj Jakovina nerijetko progovara jezikom „mentalnoga pionira“.
Najvećom slabošću te knjige profesorica smatra autorovu pristranost. Jakovina, naime, nije definirao svoj teorijski i metodološki pristup pisanju Lončarove političke biografije te se pojavljuje kao pripovjedač koji „kolaborira“ s osobom o kojoj piše, odnosno piše samo o onome o čemu Lončar želi da se piše, a izostavlja brojne sporne i difamirajuće dijelove njegova životopisa. Knjiga je primjer prevelikoga brisanja granice između autora i predmeta njegova istraživanja koje proizlazi iz osobnoga prijateljstva Jakovine i Lončara te iz njihove ideološke i političke bliskosti. Primjerice, njihova interpretacija pokreta nesvrstanih i uloge Jugoslavije u njemu gotovo se ne razlikuje. Lončar može biti pristran, kaže profesorica, ali Jakovina nema pravo na takav pristup. On mora analitički dokazati da su Jugoslavija i pokret nesvrstanih bili onakvi kakvima ih Lončar opisuje – uspješni „projekti“. Kako to ne može učiniti iz historiografske perspektive, jer prvi se projekt raspao, a drugi je posve marginaliziran, Jakovina prihvaća ideološku samointerpretaciju aktera, što njegovu knjigu čini znanstveno neuvjerljivom.
Profesorica Kasapović nije nimalo nježna ni prema Budimiru Lončaru, rođenom 1924. u Preku na otoku Ugljanu. On je bio, kaže, pripadnik jugoslavenske komunističke nomenklature drugoga razreda, nije pripadao uskom krugu suradnika Josipa Broza Tita, nije se ubrajao ni u najvažnije i najutjecajnije diplomate, a nije poznato ni je li završio neki studij i stekao akademsku diplomu, jer te biografske činjenice u Jakovininoj knjizi – nema. Autor prikazuje Lončara kao intelektualnu, obrazovanu, profinjenu, uglađenu, otmjenu, smirenu, gospodsku osobu koja se družila i prijateljevala s moćnima, bogatima i slavnima, a iz biografije, kaže profesorica, izviruje dogmatični, a povremeno i fanatični pripadnik posljednje generacije jugoslavenske političke klase i politički karijerist koji je žrtvovao vlastita uvjerenja i osjećaje kako ne bi bio zaustavljen u napredovanju.
Kad je riječ o Jakovininu pristranom i selekcijskom pristupu pisanju Lončarove biografije, M. Kasapović navodi nekoliko primjera, među kojima je i „zadarski slučaj“. Lončar je, naime, sumnjičen da je kao član, a od 1945. i načelnik zadarskog Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) sudjelovao u poslijeratnim zločinima u Zadru i okolici. Sveučilišni profesor Zlatko Begonja javno ga je optužio tvrdeći da u zadarskom arhivu postoje dokumenti koji ga inkriminiraju. Lončar je sve optužbe nazvao lažima. Profesorici Kasapović shvatljivo je ako je Jakovina prihvatio Lončarevo odbijanje da govori o tome razdoblju svog života, no ne shvaća zašto Jakovina nije u arhivu sam potražio dokaze za istinost tvrdnji jedne ili druge strane. „Povjesničar Jakovina“, kaže ona, „odustao je od arhivskoga traganja za povijesnim činjenicama i olako prešao preko cijeloga slučaja kao da je riječ o potpuno nevažnoj epizodi Lončareva života.“
Ipak, iz perspektive suvremene hrvatske povijesti, profesorici Kasapović (a i nama) najspornija epizoda Lončareve karijere tiče se njegove uloge u uvođenju embarga na uvoz oružja u Jugoslaviju, što je u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH doživljeno kao najnemoralniji i najciničniji postupak međunarodne zajednice koji je smrtno ugrožavao napadnute republike. Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo je zabranu 25. rujna 1991. „imajući u vidu i stav ministra vanjskih poslova Jugoslavije“, čime se Lončaru pripisuje važna uloga u nametanju embarga. Definiravši stanje u Jugoslaviji kao neku vrstu građanskoga rata, obrazlaže profesorica, Lončar je mislio da treba kazniti sve strane koje su krive za nastalo stanje. Uvoditi embargo u uvjetima kad je Srbija već bila srbizirala JNA i prisvojila gotovo sav njezin vojni arsenal, kad je napala dvije i pripremala se napasti treću republiku, značilo je osuditi ugrožene i napadnute republike na poraz. Za Hrvatsku, smatra prof. Kasapović, to vjerojatno ne bi bio gubitak jedne političke bitke, nego poraz u „totalnom ratu“ za političku egzistenciju naroda.
No Jakovina, braneći Lončarevu poziciju, piše da „rasprava nije osudila Hrvatsku i Sloveniju, već Miloševića i JNA, točno u skladu s onim što je Lončar uvijek i govorio. Svoj nastup u Vijeću sigurnosti smatrao je jednim od svojih postignuća, nipošto kao podmuklu borbu protiv Hrvatske, kako se kasnije tvrdilo“. Prof. Kasapović na to odgovara: „No ovdje nije riječ o raspravi o tome što je Lončar rekao ili nije rekao u njoj, nego o odluci koju je podupirao, a to je zabrana uvoza oružja i vojne opreme u Hrvatsku u jesen 1991., nepuna dva mjeseca prije traumatičnoga pada Vukovara. Nimalo stoga nije čudno što je doživljena kao ‘podmukla borba protiv Hrvatske’. Jakovina opravdava Lončarov postupak time što je još uvijek bio jugoslavenski ministar, ‘morao je nastaviti raditi u Beogradu’ i ‘nije mogao zastupati interese pojedine strane’. Ne, nije morao, nego je htio i želio ‘nastaviti raditi u Beogradu’, ostati ministar vanjskih poslova Jugoslavije i zastupati interese ‘svih strana’. Uostalom, imao je uvjete za mirovinu, mogao je dati ostavku i vratiti se u Preko.“
Stanje je, kaže profesorica, bilo nadrealno: jedan visoki jugoslavenski dužnosnik, koji nikad nije bio izabran na bilo koju funkciju demokratskim izborima i koji je predstavljao vlast koja nije imala izbornu demokratsku legitimnost, prelazi preko slobodno i demokratski izražene volje građana Hrvatske i Slovenije na parlamentarnim izborima i na referendumu kao preko nevažne činjenice. I pritom govori o demokratizaciji i demokraciji! Lončar se pretvarao da ne vidi rat koji je već mjesecima trajao, u studenome 1991. najprije daje pa povlači ostavku, sjedi u opustjeloj „Kući“ i tek 14. siječnja 1992. održava posljednji kolegij – samo dan prije nego što je Europska unija objavila da priznaje Hrvatsku i Sloveniju kao neovisne države. Tada je napokon i Lončar morao prihvatiti činjenicu da od njegovih napora da očuva Jugoslaviju neće biti ništa.
Izvor: Večernji list