Foto:Katolički tjednik
Ne može se uistinu kazati: „Oprosti im, ne znaju što čine.“ Riječ je, naime, o projektu kojemu je, kako ga, primjerice, vidi turski predsjednik, cilj povući ljude na razinu nižu od životinja. Ili, što bi kazao akademik Gavran: „U toj ludosti ima sistema.“
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Skandal na pariškoj (olimpijskoj) Seini svoje korijene zapravo vuče još iz 2004., kada je potkraj listopada potpisan Europski ustav, i to ispod velikoga kipa pape Inocenta X. (1644. – 1655.). Zanimljivo ili, svejedno, znakovito: kada su 25. ožujka 1957. potpisani Rimski ugovori, kojima su Francuska, SR Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg verificirali sporazum o europskoj ekonomskoj politici, mjesto događanja bila je, također, rimska Palazzo degli Conservatori, a svjedočio je, dakako, i tada veliki (papa) Inocent X., što je, kako je u oba slučaja iščitavano, sugeriralo blagoslov Svete Stolice.
Ono na čemu smo nikli
Međutim, Ivan Pavao II. znao je što se iza (rimskih) brda valja te je na općoj audijenciji, još u veljači 2003. na Trgu Sv. Petra, jasno poručio: „Budući Europski ustav trebao bi spomenuti kršćanske korijene ovoga kontinenta. To ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije. Naprotiv, to bi pomoglo da se kontinent štiti od dvostruke opasnosti ideološkoga sekularizma s jedne, te sektaškoga integralizma s druge strane.“ Naišao je, međutim, na gluhe uši te je u lipnju 2004., kada je već bilo jasno da su kršćanski korijeni ignorirani, još jedanput zavapio kako je nedopustivo da se reže ono na čemu smo nikli, a na što je ovih dana, nakon što je onako grubo banaliziran Leonardo u Parizu, govorio i biskup banjolučki mons. Željko Majić.
Europa, ta, kako joj se često tepa, europska obitelj krenula je svojim putom. Krivim, jasno je to već stanovito vrijeme, tako da je taj „slučaj“ dočekao i papu Franju. Govoreći pred Europskim parlamentom 25. studenoga 2014., na 10. obljetnicu donošenja Europskoga ustava, tumačio je kako kršćanski prinos nije ugroza sekularnim državama, nego obogaćivanje i osnaživanje društvene solidarnosti. Uz to, Sveti je Otac potaknuo da se sadašnja kriza iskoristi za veću suradnju država te podsjetio europarlamentarce na povezanost Europe i kršćanstva, koja nije bila bez sukoba i pogrešaka, ali je bila vođena željom za radom na općem dobru. Naročito je, poglavito onima koji su ga uistinu slušali otvorena srca, u sjećanju ostala Franjina dijagnoza kako Europa koja više nije otvorena za transcendentnu dimenziju života, riskira polako izgubiti vlastitu dušu i „humanističku dušu“.
A onda smo evo doživjeli Posljednju večeru – i ma koliko blasfemična bila, ona je, u biti, očekivana. „Nije se htjelo i sada se vidi zašto se nije htjelo“, što bi kazao biskup Majić, podsjećajući na upozorenja Sv. Ivana Pavla II.
Erdoganova je unuka znala što se sprema
Slijedom čega, kao ključnoga svjedoka, pozivamo – nećete vjerovati! – Recepa Tayyipa Erdogana! Turski je predsjednik, naime, otkrio kako je iz Pariza dobio poziv na otvaranje Olimpijade, ali je prije toga dobio i upozorenje iz obitelji. „Rekao sam da mogu doći. Ali moja 13-godišnja unuka mi je kazala da ne idem, jer, upozorila me je, oni će organizirati LGBT događaj. Pokazala mi je slike na Instagramu. Možete li zamisliti da je sportski događaj koji je trebao ujediniti ljude otvoren s neprijateljstvom prema vrijednostima čovječanstva? Ono što je učinjeno u Parizu je projekt koji ima za cilj povući ljude na razinu nižu od životinja“, kazao je na kraju Erdogan.
S kojim se, gotovo istovremeno, složio i nesuđeni kandidat za predsjednika Hrvatske, akademik Miro Gavran, koji drži kako je ono čemu smo svjedočili zapravo logično. Proizašlo, veli, iz paljevine pariške Bogorodičine crkve prije nekoliko godina i paljenja brojnih drugih crkava po Francuskoj. „U toj ludosti ima sistema“, upozorio je te nas tako vratio u vrijeme kada je donesen Europski ustav, a u biti programska deklaracija o budućnosti Staroga Kontinenta.
Vrijeme je, i to krajnje, za adekvatan odgovor. Poglavito nakon što se ismijavanje i ponižavanje Krista i kršćanstva dogodilo u zemlji za koju se govorilo da je prva kći Crkve. Preostaje, dakle, borba za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima, koji su svojevremeno maknuti iz Europskoga ustava baš na inzistiranje Francuske, te kćeri razmetne
Francuska, stavivši se odlučno na čelo starih članica Unije, žestoko se suprotstavila bilo kakvu spomenu kršćanskih korijena. Službeni je Pariz taj tvrdi stav argumentirao (…) državnim sekularizmom, ali i time što u Europi žive sve brojniji pripadnici drugih vjera. Kršćanske korijene branila je samo Poljska. Tako da i nije (baš) čudo što je na francuske „umjetničke slobode“ energičnije reagirao iranski ajatolah Ali Hamenei, negoli neki europski čelnici pa tako i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji, inače, komentira i vremenske nepogode u – Gvatemali… Štoviše, ajatolah poručuje – Parizu! – kako je poštivanje Isusa Krista nedvojbena, definitivna stvar za muslimane, u vrijeme kada se europski lideri listom dive pariškom balu (vampira) na vodi, uz tek poneku opasku kako se s Posljednjom večerom, ipak, pretjeralo. Malo, valjda…
A kako je tomu tako, nije (više) začudno ni to što se u (katoličkoj) Hrvatskoj saborska zastupnica Rada Borić javno jada: „Stanujem u kvartu gdje je velika crkva i moram reći da me boli srce kada nedjeljom vidim stotine i stotine mladih ljudi.“ Spomenuta je inače znana i po izjavi kako je molitva okidač za nasilje nad ženama…
Malo se, ipak, pretjeralo…
Uostalom, na tom su fonu – nažalost! – i francuski biskupi. „(…) Mimo te sporne scene, ceremonija otvaranja ponudila je prekrasne trenutke ljepote, radosti i sreće“, naglasili su, dodavši kako su mnogi s pravom hvalili osjećaje koji su pritom nastali.
Vratimo se, pak, na francusku argumentaciju iz vremena usvajanja Europskoga ustava u kojoj je, vidjeli smo, naglašeno i kako u Europi žive sve brojniji pripadnici drugih vjera. Za što se – podsjetimo i na to! – izravno veže i takozvana, a zapravo famozna politička korektnost o kojoj je nužno progovoriti u trenutku kada je istovremeno (svaka!) parodija dozvoljena kada je riječ o kršćanstvu. „Ismijavanje kršćanstva je u redu, ali kada ja objavim karikature poslanika Muhammeda, ljevica tvrdi kako je to bogohuljenje, a radikalni imami izdaju fetve. Dvostruki standardi najgore vrste“, rekao je nizozemski desničar Geert Wilders nakon, kazali bi „diplomatski“ francuski biskupi, sporne scene na Seini.
Scena, međutim, nije (samo) sporna, nego je, baš kao što je to dijagnosticirao sisački biskup Vlado Košić,riječ onajgrubljemismijavanju i ponižavanju Krista i kršćanstva. Zato je, u aktualnim okolnostima, ključno pitanje kako se kršćani mogu oduprijeti i obraniti „oaze kršćanstva“ u današnjoj Europi. Na što je nedavno, u Glasu Koncila, odgovor potražio prof. dr. Josip Vrandečić. Taj je povjesničar, naime, podsjetio kako su se dosad iskristalizirale na intelektualnom planu barem tri opcije odgovora na dekristijanizaciju Zapada. Prva je tzv. Benediktova koja zagovara stvaranje paralelnoga kršćanskoga društva u kojemu će vjernici osnivati svoje institucije i u malim oazama živjeti autentična kršćanska načela.
Majčinska ruka
Druga je viđenje da vrata Europe treba otvoriti migrantima koji će preminuloj Europi, koja se odrekla Krista, donijeti novu, svježu snagu. Problem je, drži, međutim, Vrandečić, što obje opcije zagovaraju povlačenje, odnosno odustajanje od Europe, a, podsjeća, naši katolički predci nisu od nje odustajali ni kada su u 6. stoljeću svi njezini dvorovi, osim onoga Klodvigova, postali arijanski – dakle heretički – ni kada su od 9. do 13. stoljeća Europljani odolijevali najezdi Saracena, Normana i Mongola.
Na kraju ostaje treća opcija. Da kršćani preko postojećih institucija, uz suradnju sa sklonim demokršćanskim političarima i politikama, nastave borbu za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima za kojima je, vidjeli smo, vapio i Ivan Pavao II., kojega je – 13. svibnja 1981. Majčinska ruka spasila od atentatora, pokazujući kako ne postoji nepromjenjiva sudbina i kako snaga molitve i vjere može utjecati na povijest. Ako je molitva jača od metka, onda je – sigurno! – i od bala vampira, ili kako ih je krstio biskup Košić, đavola sa Seine.
Uz to, baš kao što nas, skandalizirajući se nad pariškom hulom, uči američki biskup Robert Barron, katolici ne smiju biti sramežljivi i trebaju se oduprijeti te učiniti da se njihov glas čuje. Uostalom, ovo (europsko) duboko sekularističko društvo identificiralo je u Parizu – ismijavajući euharistiju – svoga neprijatelja. Vrijeme je, i to krajnje, za adekvatan odgovor. Poglavito nakon što se ismijavanje i ponižavanje Krista i kršćanstva dogodilo u zemlji za koju se govorilo da je prvorođena kći Crkve. Preostaje, dakle, borba za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima, koji su svojevremeno maknuti iz Europskog ustava baš na inzistiranje Francuske, te kćeri razmetne.