Nakon što su 3. srpnja 1991. godine tenkovi tadašnje “JNA”, vojska i četnici prešli Dunav na mostu kod Batine i okupirali Baranju, slijedilo je zatvaranje obruča oko Vukovara i Borova i potom je srpski agresor krenuo u etničko čišćenje najistočnijeg dijela Hrvatske. Prvo se na udaru našlo selo Ćelije koje je u razdoblju od 5 – 7 srpnja razoreno, spaljeno i opljačkano uz progon njegovih žitelja, a onda su na red došli Dalj, Erdut, Aljmaš…
Svi koji smo bili živi svjedoci tih događanja sigurno pamtimo masovni egzodus civila koji su šlepom za rasute terete morali bježati iz svojih domova uzvodno Dunavom do ušća u Dravu i dalje prema Osijeku. Hrvati, Mađari i svi drugi koji nisu bili na strani srpskog agresora morali su otići.
U ranim jutarnjim satima, 1. kolovoza te 1991. godine, započeli su najprije topnički udari na policijsku postaju u Dalju, a potom i kombinirani tenkovsko-pješački napadi četnika, rezervista, vojske, “teritorijalaca” i domaćih Srba koji su trajali neprekidno više od 10 sati. Malobrojni i slabo naoružani branitelji junački su odolijevali dok god je to bilo moguće. U prvom udaru poginulo je 39 hrvatskih branitelja (dok je tijekom Domovinskog rata na tom području ubijeno ukupno preko 500 osoba).
Narod je bježao masovno prema Osijeku i drugim mjestima izvan ugroženog područja. Slijedili su masakri nad civilima što je najvećim dijelom prepuštano “teritorijalcima”, četnicima, dobrovoljcima i domaćim ekstremistima. Brojna svjedočenja naših preživjelih govore o tomu da su najveća zla počinili upravo njihovi susjedi. Kakva je bila zločinačka narav agresora i koje je metode u etničkom čišćenju koristio, vidljivo je i iz telefonskog razgovora koji vodi jedan od oficira “JNA” s nekim od svojih nadređenih. On kaže kako će uslijediti akcija “slobodnog lova”, jer (kako je rekao) to “ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice”.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M)
Dakle, žrtve su od strane “JNA” planski prepuštane četnicima i paravojsci kako oficiri “regularne vojske” ne bi “prljali ruke”.
Oni koji nisu uspjeli pobjeći ostali su tjednima i mjesecima u srpskim zatvorima izloženi brutalnim mučenjima, dok su mnoge žene i djevojčice višekratno silovane – a one koje su zatrudnjele puštane su tek onda kad je bilo kasno za pobačaj (kako bi “rađale četnike” – kako su im govorili njihovi mučitelji).
U okupiranom Dalju u kojemu se još uvijek ubija, muči i progoni preostale žitelje (Hrvate, Mađare i druge), patrijarh srpski Pavle je 18. kolovoza na novu dužnost (episkopa) ustoličio ratnog huškača i šovinista, prijatelja Vojislava Šešelja, Lukijana Vladulova (bivšeg arhimandrita manastira Bođan u Bačkoj) koji od početka postavljanja barikada u istočnoj Slavoniji surađuje s Vukašinom Šoškoćaninom i ostalim srpskim ekstremistima i aktivno sudjeluje u etničkom čišćenju i napadima – od Vukovara preko Dalja, Erduta i Aljmaša. Svečanost “rukopoloženja” ratnog zločinca Vladulova prenose srpski mediji koji slave “oslobađanje” ovog dijela “SAO Krajine”, a ujedno se vodi kampanja kojoj je cilj dokazati kako je u istočnoj Slavoniji “izvršen genocid nad Srbima”. Nova eparhija (Osječko-poljska i baranjska koja do tada po ustroju SPC nije postojala) uspostavljena je kako bi se potvrdilo srpsko osvajanje ovog dijela Slavonije i Baranje ali i nagradilo Vladulova za njegove nesporne ratne zasluge. U neposrednoj blizini episkopskog dvora u zatvorima se danonoćno muče civili, siluje, ubija, a on sam inicijator je brojnih zlodjela, pa i rušenja katoličke crkve u Dalju koja je 1992. godine razorena do temelja.
O masovnim zločinima etničkog čišćenja koji su ovdje počinjeni svjedočio je i zaštićeni svjedok C-13, u okviru postupka protiv Slobodana Miloševića, 29/30. siječnja 2003. godine pred sudom u Den Haagu.
Mnogi zarobljeni civili koji su ostali u Dalju, Erdutu i Aljmašu puštani su mjesecima poslije na slobodno područje Hrvatske, ali tek nakon što su temeljito opljačkani i natjerani da potpišu izjave kako se “svojevoljno odriču cjelokupne pokretne i nepokretne imovine u korist nove vlasti”. Zločinci su uspostavili sustav terora koji je mnogim preživjelima do te mjere zagorčao život da se ni nakon oslobođenja nisu mogli vratiti u svoje kuće.
Nakon okupacije ovog dijela Hrvatske, slijedi potpuno okruženje Vukovara i bjesomučni udari na ovaj grad (iz zraka, s kopna i Dunava), ali i na Borovo, Borovo Naselje i druga mjesta, deportacija hrvatskih civila iz Iloka (po uzoru na nacističke progone iz razdoblja Drugoga svjetskog rata), krvavi masakri u Bapskoj, Sotinu, Tovarniku…
Potresni dokumentarni film “Šlep za rasute terete” autentično je svjedočanstvo o egzodusu Hrvata iz Dalja, Erduta i Aljmaša, kolovoza 1991. godine, ali i o zločinima i silovanjima što su ih srpski zločinci počinili u prvim operacijama etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-n0CQ6x1tWQ)
Memento svim hrvatskim žrtvama koje nikad ne smijemo zaboraviti.
Nemamo pravo zaboraviti ih!
Oni su nam izborili slobodu i ugradili ono najvrjednije što su imali u temelje ove države i najmanje što smo dužni je sjećati se.