Temelj je svakog odgoja neka filozofija, odnosno etika, koja daje teorijske postavke praktičnom moralnom djelovanju, prenosi spoznaju o dobru i zlu, slobodi i dostojanstvu, pravima i dužnostima u zajednici, o vrijednostima i vrlinama jer se jedino na moralnom djelovanju može graditi zdravo i uspješno društvo kao i sretan i ispunjen život.Nekad se to zvalo životno znanje ili mudrost i prenosilo se pomno djeci i mladima tijekom odrastanja…
Ovdje etike nema, a moral je zamijenjen pravnim i političkim sadržajima. Stoga je ovaj dokument invalidan u samim temeljima. Govoriti o pravima (23 puta) bez spominjanja dužnosti i obveza (0 puta!), znači stvarati neuravnoteženu osobu i nestabilno društvo. Drugim riječima, u ovom kurikulu građanskog odgoja i obrazovanja nema odgoja ni odgajanja.
Iako u zadnjem od četiriju navedenih ciljeva Građanskoga odgoja i obrazovanja čitamo: razvijati temeljne vrijednosti u demokratskome školskom ozračju i široj demokratskoj zajednici, posebice etičnost, moralnost, vrijednosti obitelji i braka, te se vrijednosti ne vide ni u znanjima ni u vještinama ni u stavovima navedenima u kurikulu. Zato ih je potrebno unijeti i razraditi jer su neophodne ako želimo skladno društvo i zadovoljne osobe.
Ako je namjera odgajati, a ne preparirati političkim, pravnim i ideološkim sadržajima, onda obvezno treba temelje popraviti i učvrstiti, tj. ugraditi u njih etičke postulate. To znači da u uvodnom dijelu naslovljenom Svrha i opis međupredmetne teme, u rečenici Građanski odgoj i obrazovanje obuhvaća znanja o pravima pojedinca, obilježjima demokratske zajednice i političkim sustavima, treba iza pravima dodati riječi i obvezama (dužnostima). Zatim treba u čitavom dokumentu spominjanje prava popratiti obvezama (dužnostima). Uz poznavanje prava mora ići i poznavanje obveza (dužnosti) ako želimo odgajati učenike za sređeno društvo i istinsku demokraciju, jer su obveze (dužnosti) u osnovi moralnog osjećaja i djelovanja, a bez njih nema budućnosti države, pojedinca, naroda ni čovječanstvu.
Ovo je vrlo važno budući da se dalje u dijelu pod naslovom Svrha i opis međupredmetne teme navodi: Vještine na razvoj kojih je Građanski odgoj i obrazovanje ponajviše usmjeren su kritičko mišljenje i komunikacijske vještine potrebne za društveno i političko sudjelovanje. Kako se vještine razvijaju na temelju znanja, logično je da se bez znanja o obvezama (dužnostima) ne mogu steći vještine kritičkog mišljenja. A bez kritičkog mišljenja komunikacijske vještine bit će čisti sofizam, retoričko i dijalektičko sredstvo za postizanje političkog cilja, bez moralnog prosuđivanja.
Iz navedenog proizlazi da bitni etički pojmovi kao što su odgovornost, ljudsko dostojanstvo, sloboda, ravnopravnost i solidarnost, koji se nazivaju temeljnim vrijednostima koje se promiču učenjem i poučavanjem Građanskoga odgoja i obrazovanja, ostaju mrtvo slovo na papiru.
Navodi se dalje da se osobita važnost pridaje razvoju odgovornoga odnosa prema javnim dobrima i spremnosti doprinošenju zajedničkomu dobru, no to je nemoguće ako se usvajaju prava bez dužnosti. Usmjerujući se samo prema usvajanju pravnih i političkih stavova iuvjerenja i prakticiranje demokratskih principa bez izgrađivanja karaktera, morala i etičkog osjećaja, u učenicima se ubija moral i savjest pa im se bilo što može podmetnuti kao opće dobro.
Dužnosti su jedan od pojmova koji izvorno pripadaju etici. Koristiti riječ odgovornost, koja prema Rječniku Hrvatskogajezika znači: „savjesno, valjano obavljanje dužnosti“, „preuzimanje obveze i dužnosti u obavljanju posla“, a izbjegavati riječdužnost, obveza, apsurdno je. Odgovornost nije strogo povezana s moralom i etikom, a može joj biti i protivna. I kriminalci u bandi preuzimaju neke odgovornosti!
Etika bi morala biti potka društvenih odnosa i demokracije. A Građanski odgoj bi trebao početi definicijom pravde, pravednosti, istinitosti, dobra, zla, savjesti, dužnosti – stupova na kojima počivaju međuljudski odnosi, no tih riječi nema u dokumentu. Građanski bi odgoj morao osvijestiti razliku između prava i pravde, ali ovaj dokument taj odnos zamagljuje. Pravednost nije isto što i ispravnost, pravo nije isto što i pravda. Poznavanje prava, pravednosti nije isto što i poznavanje pravde pa razlikovanje vrsta pravednosti (proceduralne, korektivne i distributivne), koje se nalazi u kurikulu, ne dovodi automatski do osjećaja za pravdu i pravednost. Do nje dovodi u praksi ispravno oblikovan moralni osjećaj i odluka volje.
Istinski odgoj djeluje ne samo na racionalno, nego i na emocionalno i intuitivno u čovjeku i prenosi univerzalne etičke vrijednosti. On se ne uzima parcijalno, nego cjelovito jer je čovjek cjelovito biće. Odgoj moralnog čovjeka, poštenog, dobrog, istinoljubivog, slobodoljubivog, pravednog, velikodušnog, strpljivog, sućutnog jedino je jamstvo dobrog i aktivnog građanina i stabilnog društva i to bi trebao biti zajednički cilj odgojnog djelovanja u svim predmetima. Takav odgoj bio bi onda univerzalna podloga svemu odgojnom djelovanju u školi, pa i građanskom, a ne bi se građanski odgoj izdvajao kao neka nametnuta i nadređena kategorija svim drugim predmetima tako da svaki predmetni nastavnik mora unaprijed voditi računa kako će ugrađivati u svoj predmet građanski odgoj. Ako odgaja učenika da bude pristojan, pošten, marljiv, istinoljubiv, pravedan, sućutan…nije li to nabolji građanski odgoj?
Ali kad se već izdvaja međupredmetna tema Građanski odgoj, onda bi prva domena trebala biti: Univerzalne etičke vrijednosti. Ona bi omogućila učenicima stjecanje spoznaje i usvajanje vrijednosti na kojima počiva etičko djelovanje; u okviru ove domene učilibi razlikovati dobro od zla, oštriti savjest, razvijati osjećaj za istinoljubivost, poštenje, pravdu, dužnost, disciplinu… Tek bi se tada na takvim temeljima mogle organski, logički i racionalno nadograđivati ostale domene, koje bi trebale zahvatiti sva područja građanskoga života, a ne samo jedan uski dio formiran u tri domene: Demokraciju, Ljudska prava i Civilno društvo, koje se međusobno preklapaju i čine samo jedan mali dio građanskog života. Građanski bi odgoj trebao obuhvatiti i sljedeća područja: Bon ton (od kojega bi se moralo krenuti), obiteljsko (iz kojeg sve počinje), socijalno (odnos prema drugome), humanitarno (briga za drugoga), političko (istinska demokracija i moć naroda), kulturno (sve vste umjetničkog i kulturnog djelovanja), lokalno (život u užoj zajednici) nacionalno (domoljublje i briga za identitet, tradiciju), duhovno ( pomoć za izbjegavanjemanipulacija na duhovnom području – npr. opasnost sektaških ponuda, medijskog manipuliranja, ulaženja u okultno), multikulturalno (kulture kao bogatstvo, ali i opasnosti sukoba kultura i civilizacija), globalno (svijet i čovječanstvo kao jedinstvena zajednica), ekološko (opstanak u svijetu za koji smo odgovorni)…
U Prijedlogu se najviše forsira demokratski način odlučivanja u školi i demokratska organizacija škole te suradnja s nevladinim udrugama i sudjelovanje učenika u političkom životu. Međutim, izostankom etike, dužnosti, obveze, otvara se ogromna mogućnost zatiranja autoriteta nastavnika, prostor za zlorabljenje učenika i manipulacije nad njima.
Uvođenje mogućnosti da se učenici uključuju u sudjelovanje u akcijama sprječavanja nedemokratskih postupanja vlasti u situaciji dok još ne mogu ni glasovati jer nisu punoljetni, dok roditelji odgovaraju za njihovo ponašanje, nedopustivo je politiziranje škole i učenika. U ovom se dokumentu ocrtava podloga za ideološko i političko oblikovanje mladih u skladu s interesima politike i nevladinih udruga, što je apsolutno neprihvatljivo u demokratskom društvu.
Ovaj Prijedlog međupredmetne teme Građanskog odgoja ukida zapravo odgoj za život pod krinkom odgoja za građanstvo. Njime se namjerava uništiti moral preko prava, onako kako se pravno zakonima urušavao moralni zakon na svjetskoj razini.
Razliku između nekadašnjeg, starog odgoja i današnjeg, novoga, najbolje je izrekao C. S. Lewis, engleski pisac i prof. na Cambridgeu: „Stara je metoda postupala s učenicima onako kako odrasle ptice postupaju sa svojim mladima kad ih uče letjeti, dok nova postupa kao uzgojitelj na farmi pilića,koji će ih oblikovati u skladu sa svrhom o kojoj oni ne znaju ništa.
Jednom riječi, stara je bila prenošenje (znanja, mudrosti), dok je nova samo propaganda.“
Matija Grgat, prof. hrvatskoga jezika