Tjedan je obilježio neuspjeli pokušaj Možemo da imenuju ulicu po Milki Planinc, Titovoj miljenici poznatoj po “stabilizaciji” i uhićenjima proljećara, ali i po ulozi na Kočevskom rogu, i uspjeli pokušaj da uklone ulice nazvane po umjetnicima, intelektualcima, i svećenicima “povezanim s ustaškim pokretom”, iako nitko od njih nije imao nikakvu istaknutu ulogu u NDH, poznati su po onom čime su se profesionalno bavili, ne po funkciji u NDH. Radi se o poznatom hrvatskom pjesniku Antunu Bonifačiću, koji je tijekom rata bio nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH, sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću čiji je grijeh što je objavio u NDH nekoliko pjesama u počast poglavniku, potom prijeratnom i ratnom predsjedniku Matice Hrvatske Filipu Lukasu, istaknutom intelektualcu i dekanu fakulteta, osuđenom 1945. na smrt zbog „podrške režimu NDH”. Ta presuda komunističkog suda je poništena presudom Županijskog suda iz 2017. Četvrti je Vladimir Arko, industrijalac i javni djelatnik koji je uvelike modernizirao poslovanje i tehnologije u Hrvatskoj, osnivač Zagrebačke burze i brojnih poduzeća koja su mu komunisti kasnije konfiscirali, a brojne i danas posluju – jedna od njih je i današnji “Badel”, nekadašnji “Arko”, preimenovan po “narodnom heroju”. Njegov grijeh je što je – poslovao s ustaškim režimom, i podržavao NDH.
Za Možemo, preimenovanje tih ulica je, kako kaže Tomašević, “civilizacijsko pitanje”. Nije normalno da u Zagrebu budu i dalje ulice koje nose imena ustaša, kaže on, iako tehnički nitko od njih nije bio ustaša – redom, bili su pjesnik, svećenik, intelektualac, i poduzetnik. Prije svega. A to što su podržavali NDH ih čini ustašama koliko i Tomaševića ljubav prema Titovom jugoslavenskom režimu čini partizanom, ili kao što Miljenka Smoju, koji dobiva spomenik u Splitu, hvalospjevi Slobodanu Miloševiću čine četničkim vojvodom. Bio je teža jugoslavenčina i orjunaš, ali ne bi bilo pošteno i korektno nazvati ga četnikom, iako ih je simpatizirao.
No je li civilizacijsko pitanje ulica nazvana po Vladi Ranogajecu? Radi se o sucu koji je kao predsjednik prijekog Vojnog suda poslao u smrt stotine nedužnih ljudi. Presude su se donosile bez ikakvog dokaznog postupka, “na tekućoj vrpci” (jer za kazneno djelo “suradnje s okupatorom” dokazivanje nije bilo potrebno!) a smrtnu presudu je uvijek pratila i – konfiskacija imovine. U velikom broju takvih presuda osuđenicu su u trenutku donošenja presude već bili mrtvi, a poanta presuda je bila da bi se legalizirao prijenos imovine na novog vlasnika, koji je često već uselio u nekretninu onog kog je ubio. Zato je u Zagrebu najviše slučajeva “suradnje s okupatorom” bilo u bogatijim dijelovima grada, s ljepšim kućama, na Gvozdu, Tuškancu, Maksimiru.
Tako je u Dubrovniku, u listopadu 1944., pogubljeno samo na Daksi preko 50 ljudi. Nakon što su pogubljeni, u Gradu je svanuo oglas U ime naroda, u kojemu se spominju imena osuđenih i potpis suda, koji nije postojao, kao što nisu postojala suđenja tim ljudima. Optužnica i presuda objedinjavala je, kako to se navodi – zbog racionalizacije, proces protiv 58 međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Na čelu Vojnoga suda bio je kapetan Vladimir Ranogajec. Opisanim djelima, kako se navodi u presudi, svih 58 počinilo je krivična djela ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja iz čl. 13. i 14. Uredbe vojnim sudovima. Samo u Dubrovniku su antifašisti smaknuli preko 1.000 ljudi, uglavnom bez ikakvog suđenja, a Ranogajec bi kasnije napisao “presudu”. Je li to civilizacijski ili anticivilizacijski, Tomaševiću?
Osim spomenutih, Ranogajec je pod zemlju poslao i dr. Ljudevita Juraka kojega je Ozna uhitila 15. svibnja 1945., najvjerojatnije po nalogu NKVD-a. Nikada se nije bavio politikom, za NDH štitio je svoje suradnike ljevičarskih sklonosti. Kao član Međunarodnoga povjerenstva Crvenog križa, bio je poslan u Vinicu (Ukrajina), gdje se nalazio drugi “kontingent” pobijenih pripadnika poljske Domovinske armije. Poslije uhićenja vlasti su mu ponudile da izjavi kako je pod prisilom stavio svoj potpis na izvješće Međunarodnoga povjerenstva. Učini li to, ništa mu se ne će dogoditi. Profesor je Jurak odbio opovrći ono što je prije dvije godine utvrdio kao znanstvenu istinu. Znao je da na taj način stavlja potpis na svoju smrtnu presudu. I doista, kao “ratnome zločincu” sudio mu je Vojni sud Komande grada Zagreba i on je 9. lipnja 1945. strijeljan. Presudu je potpisao Vladimir Ranogajec.
Ranogajec je u početku sudjelovao i u saslušanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Jedan od prvih Stepinčevih biografa Aleksa Benigar u svojoj knjizi Alojzije Stepinac,hrvatski kardinal, Zagreb, 1993. u nekoliko rečenica, zabilježio je taj razgovor:
… U toj kući (u Mlinarskoj ulici u kojoj je 17. svibnja 1945. bio, po vlastima, smješten nadbiskup, op.a.) … počeo ga je ispitivati “neki Ranogajac”. /Ranogajec, op. a.). Zauzevši pred nadbiskupom važnu pozu, rekao mu je:
– Vi ste surađivali s okupatorima.
Nadbiskup ga oštro pogleda te mu povišenim glasom kaže:
– A što je to okupator?
– Nijemci i ustaše – reče ovaj.
Nadbiskup mu još jačim glasom, fiksirajući ga, odgovori:
– Što se tiče Nijemaca, transeat, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je.
Ranogajčeve presude su poznate po tome što se ne pozivaju ni na kakva stvarna kaznena djela već se radi o formulacijama poput “sudjelovao u porobljavanju našega naroda”, “služio je kao domobran čime je služio neprijatelju i njegovim oružanim snagama”, “kriv je što nije došao na oslobođeni partizanski teritorij a za to je imao mogućnosti”, i slično. A umjesto dokaza je pisalo “postoje indicije”, “surađivao s Mačekom i njegovom reakcionarnom klikom”, “lažno prikazivao međunarodnu političku situaciju”, i slično.
Ranogajec je poznat i po suđenju Đuri Vranešiću koji je štitio i spašavao Krležu, Krstu Hegedušića, skladatelja Milana Sacha, 80-ak židova, Vasu Bogdanova, Antuna Augustinčića i mnoge druge. Sudac Šnidaršić u prvome je postupku oslobodio Vranešića da bi ga potom, zbog takve presude, stigla zatvorska kazna. Glavni je tužitelj bio Vlado Ranogajec. Ranogajec je imao nadimak „glavosječa“, i upravo je njegova uloga u pisanju stotina i stotina smrtnih presuda ono po čemu je poznat i slavan, za razliku od na primjer Bonifačića i ostalih “ustaša” koji nisu nikog ubili a poznati su po stvarima koje s ustašama veze nemaju, ali ulicu je navodno dobio – kao navijač i funkcionar „Dinama“ te predsjednik HNS-a.