Nakon pada Vukovara srpska vojska ubila je stotine zarobljenih Hrvata, civila, vojnika, trudnica, žena i staraca na Veleprometu, Sajmištu, Borovom Naselju, logorima u Dalju i Negoslavicima. Najveći pokolj Hrvata srpska vojska napravila je na Ovčari gdje su ubijeni ranjenici dovezeni iz vukovarske bolnice.
Mjesec dana ranije humanitarni konvoj izvukao je više od stotinu ranjenika iz bolnice koji bi gotovo sigurno postali žrtve pokolja na Ovčari.
Nakon što je 1. listopada 1991. oko Vukovara zatvoren i posljednji, treći obruč, čime je grad bio potpuno blokiran, na raznim se stranama počelo razmišljati o načinu kako da se pomogne Vukovaru. Tada je započela organizacija konvoja evakuacije ranjenika, jer iz omjera hrvatskih i srpskih snaga, bilo je jasno da će se Vukovar od agresora teško obraniti.
Prvi pokušaj ulaska konvoja 11. listopada 1991. zaustavljen je zato što su Srbi tvrdili da je u kolima Hitne pomoći navodno pronađena ručna bomba. U međuvremenu, 13. listopada zadnji veliki pokušaj proboja prema Vukovaru nije uspio, a hrvatske snage zaustavljene su, uz velike gubitke, na ulasku u Marince.
Pregovori o konvoju između hrvatske strane i tzv. JNA uz posredovanje predstavnika EZ održavani su u hotelu „I“ u Zagrebu. U ime JNA pregovarao je general Andrija Rašeta, a hrvatsku su stranu zastupali dr. Mate Granić i tada pukovnik Imra Agotić. Konvoj je krenuo prema Vinkovcima i Nuštru 19. listopada 1991. u 6 sati ujutro iz Đakova, a sastojao se od 8 kamiona, 4 ambulantna vozila i 5 automobila. Osoblje je činilo 17 vozača, pet liječnik, osam medicinskih sestara i sedam logističara organizacije Liječnici bez granica, šest promatrača EZ i oficira za vezu tzv. JNA. Na 14-satnom putovanju iz Vukovara preko Vojvodine stigao je 20. listopada 1991. u 2 sata ujutro u bolnicu u Starim Mikanovcima. Na putu su od podmetnute mine teško ranjene dvije medicinske sestre „Liječnika bez granica“, a jedan ranjenik je preminuo u neljudskim uvjetima transporta ranjenika
Taj humanitarni konvoj 19. listopada 1991. spasio je više od stotinu teških ranjenika iz Vukovara. Jedini je propušten zahvaljujući pratnji promatrača Europske zajednice i međunarodne humanitarne organizacije “Liječnici bez granica”.
„Ovaj je konvoj dao nadu preživljavanja”, prisjetila se Zorica Gregurić, medicinska sestra i dragovoljka u Vukovarskoj bolnici 1991., a danas predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara za YouTube kanal Udruge „Za Vukovar”.
Andrija Hebrang istaknuo je da se konvoj evakuacije ranjenika započeo organizirati jer je postalo jasno da se, zbog omjera hrvatskih i srpskih snaga, više ne može vojno pobijediti agresora u Vukovaru. Predsjednik Tuđman je 16. listopada 1991. izvijestio njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Genschera da je stanje u bolnici neizmjerno teško. Do vukovarske bolnice se pokušalo doći već dva puta ranije; jedan od konvoja završio je u vukovarskoj vojarni JNA, nakon čega je srpska strana tražila da se deminira put od vojarne do bolnice, što bi značilo predaju Vukovara jer bi time ušli u centar grada. O tome je Genschera izvijestio i ministar Andrija Hebrang. Tuđman je nakon toga upitao Genschera kakvim on raspolaže obavještajnim podacima o mogućnostima prodora, jer je, prema hrvatskim obavještajnim podacima, prodor nemoguć. Genscher je to potvrdio i rekao „nemate nikakve šanse“. Dodao je da bi vojni prodor mogao dovesti do 2.000-3.000 novih žrtava, no ako se koridor i uspostavi, s obzirom na velik nerazmjer snaga, ne može se održati dulje od 24 sata. Genscher je savjetovao da se vukovarska bolnica pokuša osloboditi tog velikog pritiska humanitarnim konvojem, kojem će Europska zajednica dati svu podršku. Tuđman je stoga dobio odluku o organizaciji konvoja za tri dana.
Pregovori oko konvoja bili su vrlo teški. Trebalo je dogovoriti da kada se prolazi nekim područjem da ona strana koja ima kontrolu obustavi vatru na tom području i prije toga ga razminira. JNA je pak tvrdila da nema kontrolu nad pobunjenim Srbima.
Veliku pomoć konvoju pružili su „Liječnici bez granica“. Nakon što su ranjenici ukrcani, konvoj je krenuo prema Hrvatskoj. No, umjesto dogovorenom rutom, konvoj je skrenut prema Srbiji, prema Šidu. Hebrang je urgirao kod generala Andrije Rašete, koji je rekao da jamči da će se konvoj vratiti u Hrvatsku. Tijekom pregovora s Rašetom bilo je očito da pukovnik KOS-a koji je stalno bio u pratnji Rašete i koji je zapovjedio da se konvoj vrati u Hrvatsku, ima vrlo značajnu ulogu, te je hrvatskoj strani postalo jasno da je KOS glavni organizator agresije na Hrvatsku.
Konvoj se zatim vratio u Hrvatsku i Hebrang je donio odluku da krene prema Starim Mikanovcima gdje se nalazila ratna bolnica, odnosno izmještena vinkovačka bolnica, kamo je stigao konvoj s 112 spašenih ranjenika. Humanitarni konvoj time je postigao velik uspjeh, no nije ispunjen drugi dio dogovora prema kojem se takav konvoj iz vukovarske bolnice trebao odvijati dva puta tjedno.