KREŠO IZ NAŠEG SOKAKA I NJEGOVA “VIZIJA HRVATSKE”…

Krešo Beljak, nestašni dečec iz Samobora, predsjednik HSS-a, zastupnik u Saboru i koalicijski partner SDP-a, voli se igrati s Twitterom. I ne rijetko te njegove igrice izazivaju buru u javnosti. Tako se Krešo iz našeg sokaka (kako ga od milja i iz čistih simpatija ponekad zovem), zahvaljujući svojim “osebujnim” izjavama koje ne rijetko imaju tipične rasističko-fašističke konotacije, često nađe u žiži zanimanja javnosti i našu ionako uzburkanu javnu scenu dodatno dinamizira – što i ne mora biti tako loše, jer, ako ništa drugo, imamo prigodu upoznati i ono njegovo “drugo lice” koje se krije iza javne prezentacije putem medija (i odraz je namještenih i usiljenih osmijeha i hinjene uljudnosti), a po svemu sudeći je pravo…

Publici (pogotovu onoj koja pasionirano posjećuje i prati društvene mreže), krajnosti bilo koje vrste su zanimljive i privlačne. One bude emocije i strasti, dižu adrenalin, dinamiziraju rasprave, izazivaju sukobe i svađe – jednom riječju, sve postaje nekako življe i uzbudljivije kad se baci “kost” oko koje se potom okupi društvo oštrih očnjaka (i još oštrijih jezika), spremno na borbu “do posljednje kapi krvi”.

E, sad, pitanje je koliko je od ovih “koski” koje se u znatnim količinama dnevno bacaju posredstvom tog nesretnog Interneta i putem društvenih mreža pred “čopore” gladne rasprave i sukoba doista izraz mišljenja i stavova pojedinaca, a koliko je tu “kukavičjih jaja” podmetnutih od provokatora kojima je jedini cilj izazvati buru.

Neki kažu da je pored svih evidentno negativnih utjecaja što ih na javno mnijenje imaju društvene mreže, korisno to što mogu poslužiti kao “ventil” za oslobađanje od nagomilanih frustracija, pa su čak skloni to usporediti i s kolektivnom psiho-terapijom.

Dakle, motivi za objave različitih sadržaja su toliko raznoliki da bi svaka ozbiljnija rasprava o tom fenomenu iziskivala studiozno istraživanje, pa nam preostaje jedino osloniti se na vlastito iskustvo i intuiciju, jer, što god o svemu mislili i kakve god zaključke donosili, mora se uzeti u obzir da jedan dio onih koji u javnom prostoru učestalo koriste radikalnu retoriku i s društvenog stanovišta neprimjerene sadržaje, to vjerojatno čini i bez dubljeg promišljanja – iz dosade, dokolice, zabave ili kakvog sličnog, manje ili više banalnog razloga.

Ne znam u koju kategoriju spada Krešo iz našeg sokaka, ali u svakom slučaju, čova je vrlo zanimljiv lik. I to ne samo ovako na prvu, kao znakovit i po mnogo čemu izuzetan primjerak našeg homo politicusa, nego, čini se i za jednu ozbiljniju analizu.

Ovdje ćemo se ipak morati ograničiti na sasvim površan pogled na tu po svemu sudeći vrlo složenu i osebujnu osobnost i to isključivo s aspekta pojedinih izjava što ih je Krešo iz našeg sokaka davao raznim povodima (a ne rijetko i bez povoda), a dizale su buru u javnosti i izazivale brojne i ne baš pozitivne reakcije.

 Krešo iz našeg sokaka između ustaša i partizana

Svojedobno se putem Twittera (ah, taj Twitter!) Krešo iz našeg sokaka pohvalio kako je “s 20 godina uzeo pušku u ruke i branio tu našu Slavoniju, dok je masa Slavonaca uživala u izbjeglištvu u Njemačkoj”, podsjećajući (u istoj objavi) sugovornike u raspravi da “nisu korektni niti znaju činjenice” i poručujući im: “Pitajte Antu Prkačina, reći će vam sve o meni”.

Dakako, budući da je Ante Prkačin kako je dobro poznato bio visoki dužnosnik HSP-a i uz to general HOS-a, mnogi su iz ovih Krešinih riječi izvukli zaključak kako je i on sam nosio odoru ove formacije. I kako to obično kod nas biva, sve se pretvorilo u trakavicu u kojoj su jedni tvrdili kako su Krešu u vrijeme Domovinskog rata viđali u crnoj odori, a drugi ga proglašavali lašcem i javnost uvjeravali da on “nikad nije bio pripadnik HOS-a” (navodeći kao jedan od argumenata i to da u vrijeme koje Krešo navodi kao razdoblje svoga “ratovanja” Prkačin nije bio na bojištu u Slavoniji).

Koliko god se činila benignom, stvar nije ni malo bezazlena, jer ovdje se ipak radi o predsjedniku jedne stare i ugledne hrvatske stranke, uz to saborskom zastupniku koji vrlo često i oštro polemizira s oponentima predstavljajući sebe kao moralnu vertikalu društva, pa se s obzirom na sve to, postavlja pitanje njegove vjerodostojnosti.

Unatoč svim raspravama, istina nikad nije utvrđena i mi ni danas ne znamo je li se Krešo iz našeg sokaka 90-ih godina šepirio u crnoj odori i “ustašovao” ili nije, i ako nije, u kojoj je to postrojbi “ratovao kao mladić od 20 godina” (kako se pohvalio).

Tako je Krešo iz našeg sokaka s obzirom na sadašnji “antifašistički” gard i “ustaški” background (koji je kasnije u dobroj mjeri ojačao i svojim “djedom ustašom”) ostao “razapet” između crne prošlosti i crvene sadašnjosti – ili, rekli bi zlobnici, između ustaša i partizana i kao takav je ostao neriješena enigma za najveći dio javnosti.

No, kako god bilo, njegove, kao i izjave svih drugih javnih osoba i političara, imaju posebnu težinu i u pravilu i veći utjecaj na javno mnijenje nego one što ih daju “obični” ljudi – pa i na društvenim mrežama. I upravo uzimajući kao kriterij utjecaj na javno mnijenje, nikako ne smijemo upasti u zamku pojednostavljenog i jednostranog shvaćanja slobode i demokracije pri čemu se zanemaruje odgovornost za izgovorenu javnu riječ.

Ako se danas nas “male” i “obične” ljude čak i kazneno progoni zbog neprimjerenih objava (za koje se prosudi da sadrže elemente pozivanja na nasilje, mržnju ili nesnošljivost), kako to da osobe čiji je utjecaj na javnost daleko veći (pa time i crimen), ne podliježu nikakvoj odgovornosti?

 Krešo iz našeg sokaka i njegova “vizija Hrvatske”

‘Moja vizija Hrvatske: ustaše stavimo u zatvor, vjeronauk vratimo u crkve, a priziv savjesti u privatne klinike!’ (prosinac 2018.; https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/moja-vizija-hrvatske-ustase-stavimo-u-zatvor-vjeronauk-vratimo-u-crkve-a-priziv-savjesti-u-privatne-klinike/8148611/)

Iskustvo nas uči kako se treba čuvati onih koji “sve znaju” i spremni su i najsloženije probleme rješavati ad hoc, na jednostavan i prost način – na brzinu i “preko koljena”.

Analizirajući citiranu izjavu, nameće se zaključak kako čovjek koji je to izgovorio svoju viziju Hrvatske promatra kroz posve skučenu perspektivu, jer reducira ju na problem “ustaša”, vjeronauka i priziva savjesti liječnika.

Onaj tko bi krenuo u realizaciju ovakve “vizije”, morao bi već na prvom koraku odvojiti “ustaše” (koje će “staviti u zatvor”) i tu selekciju nužno provesti po nekim kriterijima. I sad se postavlja pitanje: Koji bi se kriteriji koristili, odnosno, kako bi Krešo i njegove pristaše vršili tu selekciju i odvajali one koji su za zatvor od građana koji nisu “ustaše” i ostaju na slobodi? Već sama ta podjela na “ustaše” i one druge (koji nisu “ustaše”) je ideološke naravi, pa je za pretpostaviti da bi ideološki kriterij bio ako ne presudan, a ono vrlo bitan u svemu. Međutim, opet ostaje otvoreno pitanje kako se za nekoga sa sigurnošću može utvrditi da jeste ili nije “ustaša”? Bi li se primijenila kombinirana metoda ispitivanja obiteljskog stabla, prebrajanja krvnih zrnaca i istraživanja prošlosti svakog pojedinca a u što bi se uključile brojne stručne ekipe (kako bi se meritornim interdisciplinarnim istraživanjima došlo do parametara koji potvrđuju da netko jeste ili nije “ustaša”), ili bi se to (što je mnogo izvjesnije) radilo na stari, oprobani, revolucionarni, komunistički način, “od oka” i uz korištenje tajnih službi ili političke policije, kao u vrijeme Tita. Kako god okrenemo, primjena sile bi bila neizbježna, to je jedino što je neupitno.

Što se vjeronauka u školama tiče, to pitanje ni u jednom kontekstu nema takvu društvenu važnost da bi samo po sebi bilo bitna sastavnica ozbiljne “vizije Hrvatske”. Kod nas je vjeronauk izborni predmet u školama, živimo u zemlji u kojoj ogromnu većinu čine kršćani (preko 90%) i pitanje treba li nam vjeronauk u školama ili ne, moralo bi se na kraju riješiti na referendumu – ako se zaključi da je ova stvar problem i od takvog društvenog značaja da bi o njoj trebalo odlučivati na toj razini. Krešo iz našeg sokaka i njegovi istomišljenici, koliko god bili uvjereni u vlastite “vizije”, “prosvijetljenost” i ispravnost onoga što zastupaju, moraju shvatiti da se u slobodnim i demokratskim društvima volja manjine većini može nametnuti samo silom. I tako opet dolazimo na isto polazište: primjenu sile, koja po svemu što o njoj znamo, ne spada u alat parlamentarizma, pluralizma i ostvarivanja ideala slobodnog društva – nego naprotiv.

I treće: priziv savjesti liječnika koji ne žele vršiti pobačaje, odnosno ubijati nerođenu djecu. U svakom slučaju važno pitanje – ali opet bi se teško moglo uvrstiti u “viziju Hrvatske” kao njezina bitna i nezaobilazna sastavnica. Pođemo li od temeljnih ljudskih prava (a i liječnici su ljudi), zdrav razum nam govori, kako oni kod instituta priziva savjesti imaju pravo odlučiti: žele li ili ne vršiti pobačaje. Dakle, neki od njih svojom slobodnom voljom odlučuju kako će raditi pobačaje, a drugi jednako tako to svojom slobodnom voljom odbijaju. Sad dolazimo do ključnog pitanja: Ima li tko pravo bilo kakvom prisilom natjerati jedne ili druge da protivno svojoj slobodnoj volji i savjesti čine ono što inače u normalnim okolnostima ne bi?

Zaključak: nema spora da bi i u ovom slučaju (kao i u prethodna dva) važnu ulogu igrala prisila – odnosno, sila ili nasilje, u različitim oblicima i formama, što je, koliko znamo, u potpunom neskladu s proklamiranim društvom u kojemu vladaju sloboda i demokracija.

 Krešo iz našeg sokaka – urbani rasist ili nedozreli neurotik?

Jedan korisnik Twittera je referirajući se na objavu Hrvatice iz inozemstva (od prije nekoliko godina), 10. siječnja 2020. napisao:

“Jugonostalgičari ne uspijevaju shvatiti da je od 1945. do 1990. preko 100 političkih atentata izvršeno izvan Jugoslavije. UDBA je bila aktivna u svakoj hrvatskoj imigrantskoj zajednici u SAD-u Njemačkoj, Kanadi i Australiji.”

Kakvu je to poveznicu s jugonostalgičarima pronašao u sebi Krešo iz našeg sokaka ostaje nepoznato, ali on se već sutradan (vjerovali ili ne) ničim izazvan javio i na ovaj komentar odgovorio riječima:

“Preko 100?? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i.”

I da zlo bude veće, napisao je to na vrlo, vrlo lošem engleskom (iako mu u službenom CV-u stoji “aktivno znanje engleskog i njemačkog jezika”).

I to je podiglo buru koja se još uvijek ne stišava, baš kao da Krešu iz našeg sokaka znamo od jučer.

Kao odrastao, zreo momak od 28 godina, Krešo iz našeg sokaka uhićen je zbog četiri provale u automobile u kojima je počinio materijalnu štetu od ukupno 1.750 kuna, zbog čega je osuđen na 8 mjeseci zatvora (uvjetno 3 godine), što će kasnije navoditi kao svoju “prednost” i važnu stepenicu na svom životnom putu, jer to ga je “cijepilo od budućih gluposti”. No, tvrdio je kako je spomenuti grijeh pljački počinio dok je još bio “jako mlad”, mada se za nekoga tko ima 28 godina to baš i ne bi moglo reći.

Ova epizoda bi se vjerojatno i zaboravila, da se on okanio svoje navike kontinuiranog dolijevanja ulja na vatru radikalnim izjavama. Ali, vrag mu ne da mira.

Ovom prigodom evo samo nekoliko primjera iz bogatog opusa Kreše iz našeg sokaka, pa neka svaki čitatelj procijeni o kakvom se liku radi.

Na Hrvatskom radiju (rujna 2017. godine, Prvi program, emisija “Oporbeni zarez”) pohvalio se kako mu je “djed bio ustaša kojeg su ubili partizani” (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ne-govorim-iz-pozicije-partizanskog-unuka-djed-mi-je-bio-ustasa-foto-20170918), iako je isti taj djed u nekim kasnijim izjavama na neobjašnjiv način postao “partizan” (pa će u prilog tomu Krešo iz našeg sokaka na svojoj omiljenoj igrački – Twitteru – 17. ožujka 2019. objaviti čak i fotku čovjeka s partizanskom kapom na glavi). Jesu li u pitanju dva djeda ili jedan te isti koji je mijenjao strane, do danas nije objasnio.

“Ja bih one koji izvikuju ustaški pozdrav kažnjavao ne samo novčano ili zatvorom nego obaveznim gledanjem filmova o konclogorima četiri sata na dan”, izjavio je novopečeni “antifa” (Krešo iz našeg sokaka) 7. prosinca 2018. (očito zaboravljajući svoju “hosovsku” prošlost i vrijeme kad je na rukavu nosio znak s natpisom “Za dom spremni”; https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/moja-vizija-hrvatske-ustase-stavimo-u-zatvor-vjeronauk-vratimo-u-crkve-a-priziv-savjesti-u-privatne-klinike/8148611/)

Za Ružu Tomašić je ožujka 2019. godine na Twitteru, reagirajući na jednu njezinu izjavu, napisao sljedeće:

“Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom. iz Bosne. Mi smo zemlja koja vrvi ovakvim domaćim izdajnicima. Sikter iz naše Hrvatske!!” (https://www.24sata.hr/news/beljakova-povijest-uvreda-od-smeca-i-hitlera-do-vucibatina-671078)

Ovaj prljavi rasistički verbalni atak Kreše iz našeg sokaka bio je motiviran istupom spomenute euro-zastupnice, koja je komentirajući najavljenu austrijsku zabranu održavanja svete Mise u spomen žrtvama na Bleiburgu za to okrivila “beskrupulozne lijeve lobije” – u čemu se on po svemu sudeći prepoznao (inače reakcija vjerojatno ne bi bila tako žestoka).

Johnu Vici Batarelu je također u ožujku 2019. godine (ah, taj ožujak!), putem Twittera poručio:

“Za katolika Vicu želim da što prije postane opet samo Vincent John, da izmoli sto ‘očenaša’ na zagrebačkom aerodromu prije nego zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao i da pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji, a ne kod nas” (https://www.24sata.hr/news/beljakova-povijest-uvreda-od-smeca-i-hitlera-do-vucibatina-671078)

Ono što je izazvalo tako strašnu ljutnju predsjednika HSS-a, jeste poruka Vice Batarela vjernicama povodom 8. ožujka, međunarodnog Dana žena (upućena putem FB) u kojoj im savjetuje “da ljube Isusa iznad svega”, ali i da izmole “Zdravo Mariju svaki put kad vide gospođu Sarnavku”.

Dakako, ima toga još.

Za Stjepana Kožića, bivšeg HSS-ovog župana koji je napustio stranku i prešao Bandiću, na Twitteru je napisao da je “vucibatina, izdajica i kukavica” (https://www.24sata.hr/news/beljakova-povijest-uvreda-od-smeca-i-hitlera-do-vucibatina-671078)

U ljeto 2018. godine, nakon što su naši “Vatreni” na povratku sa SP u Rusiji na čelu s kapetanom Lukom Modrićem uvukli u autobus M. P. Thompsona jer su željeli da im upravo on pjeva na Jelačić placu, u svojoj je objavi napisao:

“Mora mi smeće fašističko dan pokvarit… ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore! Danas samo Hrvatska!!!” (https://www.24sata.hr/news/beljakova-povijest-uvreda-od-smeca-i-hitlera-do-vucibatina-671078)

Nije se Krešo iz našeg sokaka znao obuzdati ni kad su u pitanju pojedini naši suci, pa je tako za onoga koji je tragično preminulog Kristijana Vukasovića poslao u zatvor umjesto u bolnicu, napisao:

“To je, koliko znam, zadnji radio Adolf Hitler. Taj sudac mora imati ime i prezime i mora biti procesuiran” (https://www.24sata.hr/news/beljakova-povijest-uvreda-od-smeca-i-hitlera-do-vucibatina-671078)

Krešo iz našeg sokaka čini se jako dobro zna što je radio Hitler – ali, zna li što sam radi? I je li svjestan kako je njegova “vizija Hrvatske” bliža režimu spomenutog nacističkog vođe nego idealu slobodnog i demokratskog društva?

Autor / Zlatko Pinter