Jedan od pamfleta s bezočnim lažima, nakon miniranja Franjevačkog samostana u Baču, napisao je arhimandrit srpskog pravoslavnog manastira u selu Bođani, Lukijan Vladulov...
Urinirali su nam u crkvama i bacali petarde među vjernike u vrijeme Božićnih polnoćki (već 1988/89. godine), ubijali su nas, pucali nam u kuće i ubacivali bombe, premlaćivali nas, izgonili silom (nož pod grlo, pištolj na čelo i naredba da se „čistimo u roku od 24 časa“), palili su nam kuće i ljetinu, nasilno nas mobilizirali u rat i slali na frontu u Hrvatsku.
Osuđivali su nas kao „dezertere“ i „špijune“, minirali su nam i skrnavili crkve, katedrale i samostane, protiv nas je vođena najprljavija i najcrnja propagandna kampanja koja se može zamisliti, zbog pisane ili izgovorene riječi dobivali smo batine, paljeni su nam automobili, otimani stanovi, istjerivani smo s posla, a nekima koji su iz svojih kuća odvedeni 90-ih godina ni danas nema traga. Niti ih tko tamo smije spomenuti…
Može li tko zamisliti da se u bilo kojoj civiliziranoj zemlji u vjerskom objektu urinira u vrijeme liturgije ili da se među vjernike bacaju petarde?
Upravo to se dogodilo u selu Plavna, općina Bač i tim sam događajima osobno svjedočio.
Naime, za Badnjak, 24. prosinca 1988. godine, u mjesnoj katoličkoj crkvi Svetoga Jakova, trojica maloljetnika srpske nacionalnosti iz sela (Mlađo Zelen, Dragan Ugarčina, Dragan Lugonja) u vrijeme ponoćne Božićne mise prekinuli su službu Božju bacajući među vjernike petarde. Zamoljeni su od župnika Stipana Bošnjaka da prestanu s time i dopuste nastavak misnog slavlja, na što su se grohotom smijali.
Nakon nekoliko minuta, bacili su još nekoliko petardi i izašli iz crkve uz uvrede vjernicima, psovke i dobacivanja.
Nitko od vjernika nije reagirao. Prilikom izlaska sa svete Mise, izgrednici su nastavili s provokacijama, a u tomu im se pridružila i nekolicina istomišljenika koji su čekali na ulici i u crkvenom dvorištu neposredno uz izlazna vrata. Sve je okončano strahovitom pucnjavom petardama i barutnim punjenjima, tako da se narod razbježao kućama odmah nakon izlaska iz crkve.
Župnik je zamolio miliciju da mu ubuduće pomogne u normalnom održavanju liturgije, što su oni obećali učiniti, ali nije se usudio podnijeti pismenu prijavu. Tako je stvar je „legla“ i o tomu se više nije govorilo.
Katolički župnik u ovom selu bio je na meti od jeseni 1988. godine i „antibirokratske revolucije“, mada za to nije bilo nikakvoga razloga, pa stoga ovaj incident nije nikoga iznenadio. „Ustaški pop“ kako su ga mnogi od ekstremnih Srba zvali, od početka je (kao i velika većina drugih katoličkih svećenika diljem Srbije i Vojvodine) bio „trn u oku“ borcima za „jedinstvenu Srbiju“ i od početka je obilježen kao „neprijatelj srpstva“.
Umjesto da se (barem na moralnoj razini taj događaj osudi i oglase roditelji počinitelja), o svemu je vladala šutnja. Na župnika Bošnjaka započeli su još veći pritisci – gotovo svakodnevno uznemiravanje lupanjem na prozore župnog stana, galamom, prijetnjama, na ulici su mu pojedinci upućivali psovke i uvrede, počele su kružiti glasine o njegovom „tajnom delovanju“ protiv Srbije itd.)
I naravno, to je ohrabrilo one koji su bili u prvim redovima borbe za „srpstvo i pravoslavlje“.
U istoj crkvi, godinu poslije (u vrijeme ponoćne Božićne mise 24. prosinca 1989. godine), ista trojica mladića srpske nacionalnosti (koji su za Božić 1988. među vjernike bacali petarde), ovoga puta su napravili još primitivniji izgred. Svojom galamom i penjanjem na „kore“ (uz stepenište) gdje je na crkvenom balkonu bio smješten pjevač s orguljama, ometali su sv. Misu.
No, to im nije bilo dosta.
Ne obazirući se na prisutne vjernike, počeli su mokriti po stubama (nedaleko od vrata koja vode na balkon), što je kod mnogih vjernika koji su primijetili što se događa izazvalo zgražanje i ogorčenje.
Znajući da nitko neće na to reagirati, nastavili su s bahatim ponašanjem i uvredama na račun župnika i vjernika i potom izašli iz crkve. Bio sam na 3-4 metra od mjesta događaja s još nekoliko prijatelja i jako dobro smo čuli i vidjeli što se dogodilo. I ovaj je slučaj prijavljen policiji, ali nije poduzeto ništa. Katolici iz Plavne su o svemu šutjeli i događaj je prepričavan isključivo u zatvorenim i povjerljivim krugovima.
Posljednjih godina na nekim se portalima pisalo o tomu, ali vinovnici izgreda (sad već zreli ljudi) i njihovi istomišljenici, naravno, cijeli događaj negiraju, proglašavajući to „ustaškom propagandom“. Tako to ide kod njih.
Ja, naravno, stojim iza ovih navoda i činjenica svojim imenom i prezimenom, a hvala dragom Bogu i župnik Stipan Bošnjak je još uvijek živ i u službi matere Crkve (u Kringi, Istra), pa ako sam što slagao, nek ide na moju dušu. Znaju to i mnogi moji sugrađani iz Plavne koji su ostali u selu (oni stariji), samo su „zaboravili“ – za što imam puno razumijevanje, s obzirom u kakvom okruženju žive.
I to nikako nije ono najgore što su Hrvati u Vojvodini doživljavali, nego tek uvod u teror koji je jačao sa zatezanjem odnosa Srbije i Hrvatske.
Mržnja je bila usmjerena prema svim Hrvatima (na čemu je danonoćno i vrijedno radila velikosrpska propaganda), naročito prema onima koji se nisu solidarizirali s „događanjem naroda“ i rušenjem vojvođanskog političkog vodstva i nisu otvoreno podržali Miloševića, ili su se, ne daj Bože (!) pokušali politički organizirati u DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini). Ova je stranka odmah po formiranju (15. srpnja 1990. godine) bila suočena s brutalnom kampanjom uz pozive na linč njezinih prvaka (Bele Tonkovića, Julija Skenderovića, Ivice Poljakovića, Bogoljuba Kujundžića i drugih).
Nama se nije dalo da dignemo glavu i politički se organiziramo i po svaku nas se cijenu nastojalo natjerati da ostanemo objekt politike i glasujemo za ekstremne srpske stranke koje su u to vrijeme već odnosile prevagu na političkoj sceni.
Dan prije osnivačke skupštine prve podružnice DSHV-a (u Plavni), tijekom noći (13/14. rujna 1990. godine), na vrata Franjevačkog samostana u Baču, postavljena je i aktivirana manja količina eksploziva, kao upozorenje i pritisak vezano za održavanje skupa. Crkvu u Plavni nisu se usudili dirati, jer je bila pod nadzorom milicije OSUP Bač (kojoj je uredno najavljen skup 8 dana prije održavanja).
Na vratima samostana pričinjena je manja materijalna šteta. Oskvrnavljeni crkveni objekt jedan je od najstarijih kulturno-povijesnih spomenika katolika u Bačkoj (potječe iz XIV stoljeća i zaštićen je Poveljom UNESCU-a) i upravo stoga je i bio izabran kao meta napada.
Dakako, počinitelji nisu nikad nađeni, a je li se uopće (i kako vodila istraga), ostalo je nepoznato.
Umjesto da se vandalizam srpiječi u začetku, počinitelji ostaju nekažnjeni, a gvardijana samostana počinje se uznemiravati i napadati i protiv njega se vodi ulična propagandna kampanja.
Jedan od pamfleta s bezočnim lažima napisao je arhimandrit srpskog pravoslavnog manastira u selu Bođani, Lukijan Vladulov ubrzo je poslije miniranja Franjevačkog samostana u Baču (a objavljen je u novosadskom listu Dnevnik, pod pseudonimom: „Đorđević“).
U članku „Đorđević“ (za kojega se ubrzo doznalo tko je) piše kako je „na mestu današnjeg bačkog katoličkog samostana u prošlosti bila srpska pravoslavna crkva, koja je zapaljena i izgorela je do temelja – zajedno sa srpskim vernicima koji su se našli u njoj“, pa je poslije na temeljima te ruševine sagrađen ovaj katolički vjersko objekt.
Gvardijan samostana fra Josip Špehar odgovorio je na ovaj pamflet tekstom u isto listu, navodeći povijesne činjenice i opovrgavajući lažne navode „Đorđevića“, a uskoro se oglasio i Zavoda za zaštitu spomenika iz Novog Sada koji je potvrdio sve navode gvardijana kao točne.
„Istina“ koju je iznio Lukijan Vladulov (poslije pada Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), međutim, imala je svoj učinak među građanima srpske nacionalnosti u općini. Za većinu njih je ono što je on pisao vrijedilo i tu nisu pomagali nikakvi demantiji i argumenti.
Bio je to tek uvod, početak terora nad katolicima i Hrvatima u Vojvodini.
PIŠE: Zlatko Pinter