Prema portalu „Direktno“, kustosica u Javnoj ustanovi Spomen-područja Jasenovac gđa Andriana Benčić napisala je članak u publikaciji „Polemos“ u kojemu kaže: „sjećanje na Jasenovac opterećeno je konfliktnim ratnim nasljeđem Drugog svjetskog rata, koje predstavlja nepremostivu prepreku odlučnom suočavanju suvremenog hrvatskog društva s vlastitom prošlošću (https://direktno.hr/domovina/bencic-sjecanje-jasenovac-predstavlja-nepremostivu-prepreku-suocavanju-hrvatskog-drustva-s-vlastitom-137509/). Zatim se govori o anketiranju posjetitelja Ustanove i otkriva da Srbi smatraju da muzej ne donosi točne brojeve (oni još uvijek vjeruju u 700.000 žrtava), a Hrvati imaju različita mišljenja.
Što je gđa Benčić htjela reći nije jasno, ali jedno jest: ona piše kao da prijepor oko Jasenovca nije pitanje broja i podrijetla žrtava, nego ono s čime posjetitelji dolaze u muzej.
Ne, problem Jasenovca su laži o broju žrtava, i to laži preuveličavanja!
I ništa drugo: ubojstvo nevina i nesuđena čovjeka zbog nacionalnosti, rase ili vjere strašan je zločin, to nije sporno. Da je logor Jasenovac postojao, također nije sporno. Sporan je broj (i podrijetlo) žrtava. Sva pitanja „suočavanja hrvatskoga društva s vlastitom prošlošću“ sastoje se samo u tom pitanju. Sve ostalo je zamagljivanje problema, moglo bi se malo prostije reći – palamuđenje.
Opasnije od palamuđenja je samo izbjegavanje rasprave o broju žrtava etiketiranjem.
Gđa Benčić slatkorječivo prelazi preko onih strašnih laži o 700-000 tisuća žrtava, da bi došla – do čega? Do toga, implicitno, da je današnji broj od oko 84.000 točan.
Ne, taj broj nije točan! Možda i jest, ali dokazi za taj broj jako su tanki, a dokaza da je krivotvoren i napuhan (dakle na popisu rečene Ustanove)je mnogo i oni su konkretni i sve brojniji.
Zato gđa Benčić, ako već misli pisati o Jasenovcu, što bi kao kustosica i trebala, ne bi trebala pisati dječje banalnosti nego odgovoriti na dokaze koje su objavili Vukić, Matković, Horvat, Leljak, Pilić, Banić, Kojić, Razum i drugi, da broj žrtava koji pokazuje njezina ustanova nije istina nego laž.
I to bez glupih staljinističkih etiketa. Nego podatak po podatak, opovrgnuti konkretno sve prigovore ili popraviti popis! Ili otići, kao njezina prethodnica gđa Nataša Jovičić.
Uzmimo jedan primjer. Popis s 84.000 žrtava stajao je godinama na mrežnim stranicama Ustanove, a onda je objavljeno da on ima 14.000 dvostrukih (i višestrukih) imena (Hrvatski tjednik). Nakon toga popis je zatvoren na mjesec dana i dvostruka su imena maknuta, ali broj žrtava se nije smanjio! Dopisana su nova imena i broj je – ostao isti!Pitanje glasi: kako to da su nova imena dopisana tako kasno, negdje 2017. i to kad se otkrilo da na popisu ima tisuće dvostrukih imena. Otkud su u muzeju odjednom, takoreći 60 godina nakon 1945., otkrili novih 14.000 imena (za mjesec dana)? I to točno onoliko koliko je nedostajalo – s obzirom na ona koja su bila dvostruka i višestruka?
Upravo je postupanje gđe Benčić (nepremostiva) prepreka za suočavanje hrvatskog društva s vlastitom prošlošću. Budući da je Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima izričito zatražilo da se provode i objavljuju istraživanja o žrtvama II. svjetskoga rata i poraća(https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Vijesti/2018/02%20velja%C4%8Da/28%20velja%C4%8De/Dokument%20dijaloga.pdf), gđa Benčić i njezini kolege, kao i svi drugi koji palamude o Jasenovcu, trebaju se okrenuti konkretnim argumentima i dijalogom (publikacijama, okruglim stolovima, simpozijima i javnim nastupima) polako kročiti prema istini. Pritom se nitko ne smije služiti etiketiranjima, prijetnjama i zabranama i svi sudionici dijaloga moraju biti ravnopravni – bez obzira na to tko su i koje podatke iznose.
U to ime, Braniteljski portal će, na primjer, svima otvoriti svoje stranice, ali samo za konkretne znanstvene i pristojne – (opet) znanstveno pristojne – priloge. I na svaki smo prilog spremni objaviti odgovor, pod istim uvjetima konkretnosti i pristojnosti.