Nakon pogibije Sokola, Ivan Anđelić Doktor je bio van sebe. ‘Da je tog trenutka došao tenk, zagrizao bih mu cijev!’, ispričao nam je vukovarski heroj,,,,
Ivana Anđelića Doktora, legendarnog vukovarskog branitelja, zamolili smo da nam ispriča par rečenica o Velimiru Đereku Sokolu, momku iz Vinjana koji je u 26. godini položio svoj život u Vukovaru. Imoćanin je, poznato je, uzviknuo: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!’, nakon što je Doktor je*ao majku Veselinu Šljivančaninu koji je ponudio Vukovarcima predaju. Velimir Đerek Sokol je bio tada, podsjetimo, jedini Imoćanin u tom ratnom paklu Vukovara, ali neprijatelju je trebalo stvoriti drugačiji dojam. Doktor nam je ispričao zašto je u razgovoru s kasnije osuđenim ratnim zločincem baš upotrijebio već legendarne rečenice koje završavaju s onom ‘Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!’…
– Trebalo je biti inteligentno blesav, ludo hrabar i glumiti malo budalu. Bio sam spreman dati život za Hrvatsku, ali ne uludo. Nisam nikad pio ni pušio, sve što sam radio, radio sam promišljeno. Znao sam da ne mogu živ izaći, ali zato sam želio što skuplje prodati kožu.
U tom psihološkom ratu nije bila samo važna priča o 600 Imoćana, osim Imoćanina Sokola bio je i Hercegovac – Miljen Rašić Slavuj.
– ‘To, momci, ovdje Slavuj, ne zaustavljamo se do Širokog Brijega!’, znao bi reći na Motoroli, a iz takvih priča JNA i četnici bi zaključili da je sve puno crnokošuljaša. Ako ih je iz Imotskog 600, pa još iz Hercegovine ‘ko zna koliko, računali su da nas je masu kad ne je*emo njihovu silu 5 posto! A nas šaka jada… Mi smo dobili medijski rat, jer da su znali koliko nas je – satrali bi nas odavno! Kad bi oni krenuli, pa ih mi razbili, ja bih uzeo automatsku pušku mrtvog vojnika i nazvao Šljivančanina na vezu gdje svi čuju. Govorio bih: ‘Profesionalni vojniče, di ti je čovjek koji ima pušku s brojem tim i tim. Oficire, daj još mesa!’ Slali smo im poruku da možemo svi izginuti, ali da se maknuti nećemo – sjeća se Anđelić, koji je u Domovinskom ratu ranjen čak pet puta, od toga tri puta teže.
Vratimo se na priču Anđelića o Velimiru Đereku, koji je tema teksta.
Doktor nam je ispričao da je došao u Vukovar s modernom tankom pancirkom, za koju je rekao da mu je osobno dao ministar Gojko Šušak. Kazali su mu da skine pancirku, stavili je na ogradu, a onda je Ivica Arbanas ispalio metak u nju. Ostala je rupa, a iskusni ratnici su ga pogledali s podsmijehom. Bilo je tu malo i ljubomore na uglađenog momka u besprijekornoj uniformi. Međutim, brzo su postali ekipa, trojac koji je radio dar-mar agresorskoj vojsci. Treba spomenuti da su oni svi imali uloge zapovjednika, što je važna odlika vukovarskog ratišta jer su časnici svojim primjerom lomili strah, vojnici su ih slijedili, a ne izvršavali ‘naredbe s vrha’. Arbanas i Anđelić su Đereka imenovali zapovjednikom Sajmišta nakon što je 2. listopada poginuo heroj Petar Kačić, ali krenimo redom…
– U početku mi je Vele bio čak i naporan, stalno je nešto pitao, a u biti je bio inteligentan, sve ga je zanimalo, nije bio glupan koji srlja. Postali smo nerazdvojni, on je nosio dvije puške – Zastavin Kalašnjikov s tromblonskim nastavkom kojim je ispaljivao tromblone i ‘Rumunjku’ za pucanje. Radio je pravi nered srpskim neprijateljima.
Poginuo je 12. listopada 1991. godine, ali ne od izravnog sukoba licem u lice, nego od minobacačke granate. Anđelić nam govori da su 2. listopada zadali ogroman udarac neprijateljskoj srpskoj armadi, izbacili su im iz stroja brojne vojnike i tehniku i od tada su ih znatno više dalekometno zasipali. Tog tužnog dana Sokol se išao umiti u jedan dvor u kojem je bila kada, granate su poletjele…
– Skinuo je košulju da se opere, a počela je minobacačka paljba. Josip Šijaković je bio uz njega, on mu je rekao: ‘Ajmo se sklonuti, padaju granate’, jer tu je blizu bio zaklon. No, Sokol je bio prekarakteran, prehrabar, on nije mogao dozvoliti da kao autoritet trči u sklonište. Ni ja nikad nisam bio u podrumu, a on je kao ratnik ‘rastao’ uz mene. Josip se sklonio 5-6 metara, a granata je pala Veli kraj nogu. Geleri su mu se zabili u sljepoočnicu, smrt je bila trenutna.
Brzo je Doktor vidio mrtvog prijatelja, ma malo je reći prijatelja, posebni odnosi se stvore u tim ekstremnim ratnim uvjetima kakvi su bili u Vukovaru.
– Bio je pola mene, kompletan sam bio jedino s njim i Arbanasom. Nije takvih ljudi bilo puno… – govori nam danas, točno 29 godina nakon tog kobnog dana.
Stavio ga je u automobil, Golf jedinicu, da Sokola pokopa, da ne završi među njuškama svinja koje su tumarale gradom koji je smrdio na smrt. Bio je van sebe…
– Da je tog trenutka došao tenk, zagrizao bih mu cijev!
Nije došao tenk, ali je grupa četnika. Iza kuća su pjevali kako će klati ustaše. Trebali su prijeći ulicu, obično tu kratku dionicu pretrče bez riječi, pa nastave s pjesmom iza novog reda razrušenih domova.
– Legao sam nasred ulice i čekao da prestane pjesma. Utihnuli su, nije se ništa čulo. Bili su na 20-ak metara kada sam počeo pucati, ispucao sam 300 metaka, cijev se tako užarila da mi je ruka izgorjela. Moji su mi vikali da bježim, jer sam bio nasred ceste bez ikakvog zaklona, a ja sam počeo vikati: ‘Šta je, pi*ka vam materina, što sad ne pjevate!’ Bio sam lud, nije mi bilo ni do čega…
Doveo je Velu u štab, a po putu je Jastrebu na Motorolu rekao da stiže sa Sokolom, nije mu otkrio da je Đerek poginuo. Anđeliću se kao flashback vratila i smrt još jednog hrabrog srca…
– Kad je Nenad Sinković Legija poginuo, ratnik s kojim sam odradio 30-40 akcija, četnici su shvatili da su ga eliminirali. ‘Gde vam je sad Legija’, govorili su nam na Motorolu, a mene i Arbanasa je to pogađalo jer smo bili tim. Čovjek je sedam oklopnih vozila uništio prije pogibije… Mislio sam se što ću sada kada shvate da Sokola nema, kada više ne budu čuli njegovo ‘Lipi moj doture’. Ne samo da će shvatiti da nema njega, nego će skužiti da nema nijednog od 600 Imoćana!
Sokol i 600 Imoćana su trebali ostati u obrani, bez obzira na to što je Đerek već pao, a šest stotina Imoćana bili samo njegova maštovita izmišljotina koja je zavarala srbe i ratnog zločinca Šljivančanina. I ostali su do pada Vukovara na prvoj crti, evo i kako…
– Sjetio sam se da imam Sinjanina Ivicu Poljaka, ljudinu. Istina, 20-30 ljudi su u tom trenutku po zaslugama trebali biti prije njega zapovjednici, ali on je jedini bio Dalmatinac, s tim naglaskom koji mi je trebao. Rekao sam mu: ‘Ivane, sad si ti Sokol!’ Sve mu je bilo jasno, ništa mu nisam trebao objašnjavati. On je prvih 5-6 dana imao samo zadatak glumiti Sokola i njegovo ‘Lipi moj doture’. Ali dogodila se preobrazba u njemu, ta ga je obaveza promijenila! Nije više bio obazrivi vojnik od prije, glumeći Sokola se pretvorio u zvijer! Preuzeo je cijelo Sajmište, cijelu crtu obrane je držao, gdje je na kraju i poginuo.
Priču o Velimiru Đereku iz svjedočenja Ivana Anđelića zaključit ćemo Anđelićevim susretom s Gojkom Šuškom nakon izlaska iz Vukovara. Dao je ministru fotografiju Sokola, pitao ga poznaje li momka na slici, a Šušak je pognuo glavu. Pokušali su jedan drugome nešto reći, ali riječi su zastale u grlu…