U dvorcu u Jastrebarskom bio je smješten dom za siročad još 1939. godine. Početkom rata tamo je dolazio veliki broj ratne siročadi, a o njima su se brinule časne sestre. Tijekom kolovoza i koncem srpnja 1942. u dom je došlo između tri i pol do četiri tisuće djece s Kozare. Zbog partizanskog i četničkog ustanka na Kozari protiv NDH, veliki broj djece zbrinut je najprije u Jasenovcu i Gradiški, a zatim kod časnih sestara. Siročad je bila jako neishranjena i bolovali su od raznih bolesti…
Od tada pa do danas o ovom Dječjem domu, njegovim korisnicima, djelatnicima i skrbnicima izrečeno je toliko neistina koje su proglašavane jedinom i neupitnom ‘istinom’.
Jedna takva objavljena je ovih dana i na HRT – u, javnom medijskom servisu kojeg financiraju svi građani Republike Hrvatske, a na što se osvrnuo i Roman Leljak, slovenski publicist i istražitelj Udbinih arhiva te autor brojnih knjiga koje rasvjetljavaju istinu iz vrijeme komunističkog režima. Napise na teletextu HRT – a Leljak je okarakterizirao riječima – “grozna laž”.
Naime, na HRT – u su, iz neznanja ili svjesno, naveli kako je riječ o 76. godišnjici napada ustaške vojske na Dom u Jastrebarskom, što je potpuno netočno. Naime, kako je za Narod.hr nedavno pojasnio i Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovniog društva, napad na Dom u Jastrebarskom dogodio se od strane partizana.
“Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući industrijske objekte, željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge srpske struje koja je bila na strani komunističke Jugoslavije. Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi i zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja. Upravo iz tog vremena ta su djeca završila u šumskim zbjegovima, koji su trajali mjesecima. A bilo je rano proljeće kada je na Kozari u to vrijeme još bilo prilično hladno”, istaknuo je Beljo za Narod.hr
Dodaje kako je to je u partizanskoj i četničkoj literaturi bilo prešućivano, a svi ti zločini koji su načinjeni nad tim pučanstvom bili su pripisivani isključivo ustašama i Nijemcima.
“U Jasenovcu i Gradiški nije bilo uvjeta za smještaj tolike djece, pa časne sestre preuzimaju djecu iz Jasenovca i Gradiške i smještaju u Jastrebarskom. U Jastrebarskom su redovnice počele liječiti tu djecu i na kraju je samo oko 17 posto te djece umrlo, dok je ostatak od tog velikog broja kojeg su one primile bio spašen”, napominje Beljo.
“Međutim, partizanske grupe iz Korduna i pojedine grupe s Kozare koje su bile protjerane nakon njemačke ofenzive, provaljuju u Jastrebarsko, jer je preko Jastrebarskog išao taj partizanski put od Korduna prema Žumberku. U Žumberku je bio tzv. ‘Slobodni partizanski teritorij’. Oni provaljuju 26. kolovoza 1942. godine u taj dom u Jastrebarskom i izvode oko tri i pol tisuće djece s Kozare. Od te djece uzimaju stariju mušku djecu u dobi između 10 i 12 godina. Odvode ih kasnije u okolicu Drvara, Bosanskog Petrovca i kasnije su mnoga od te djece bila oni o kojima se u partizanskoj literaturi pjevalo da su bacali bombe i ginuli u jurišima na bunkere, a poslije su mnogi završili kao pratnja ljudima koji vraćani s Bleiburga”, kazao je Ante Beljo te dodao:
“Mlađa djeca bila su ostavljena po šumama, pa su ih seljaci kasnije ponovno vratili na brigu časnim sestrama. Mnoga od njih bila su udomljena kod obitelji u Hrvatskoj, školovale su ih, i veliki broj njih još i danas živi, po čitavoj Hrvatskoj.”
Naglasio je i kako je kasnije stvorena propaganda o velikim i monstruoznim ustaškim zločinima, unatoč činjenici da se radilo o partizanima.
“Poslije svega toga stvorena je velika propaganda o ‘monstruoznim ustaškim zločinima nad sitnom srpskom nejači’ kao uvijek, kao što se radi i danas. Časne sestre bile su optuživane da su one krampom ubijale tu djecu. Ta se laž sa srpske strane i Srpske pravoslavne crkve širi i danas po čitavom svijetu”, objašnjava Beljo.
Također, dodaje, mnoge od tih časnih sestara na koncu su ubijene.
“Mnoge od tih časnih sestara bile su ubijene. Neke 1942., neke poslije rata i stavljene u zatvore, a druge su bile vraćene u Osijek. Većina tih redovnica bile su Slovenke, Slovenska družba časnih sestara. Župu su vodili slovenski Lazaristi koje su Nijemci protjerali iz Slovenije s područja koje su pripojili Trećem Reichu. Prva stvar bila je protjerivanje slovenskih katoličkih svećenika, a te je svećenike primio Alojzije Stepinac, tada nadbiskup zagrebački, koji je također vodio brigu i o spašavanju ratne siročadi bez obzira na nacionalnost i podrijetlo”, ističe.
“O svim tim događajima napisano je jako puno. Protiv tih časnih sestara ni u vrijeme bivše Jugoslavije nije pokrenut nijedan sudski proces. Jednostavno, ta je propaganda širena kao požar, ali nitko nije smio izaći s istinom i to negirati. O tome je poprilično puno napisano, međutim bez obzira što se zna o čemu se radi i koja je prava istina na koji su način nastajale te monstruozne laži, one se i danas šire bez imalo grižnje savjesti”, upozorava.
“Šire se laži protiv Hrvatske, hrvatskoga naroda, hrvatskih i slovenskih časnih sestara. Važno je da se konačno istina o tome svemu raširi, da se javnost s time upozna i da to bude na dan sjećanja vezan uz dan Europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, 23. kolovoza”, zaključio je Beljo, donosi Narod.hr
G.S.