MAJA DUBENIK, direktorica agencije za naplatu potraživanja APS Hrvatska, nedavno je postala vlasnica stana od 63.46 kvadrata u zagrebačkom kvartu Vrbik, i to po cijeni od 37 tisuća eura, odnosno nešto više od 580 eura po kvadratu. Stan je bio u vlasništvu građanina koji nije mogao vraćati kredit Zagrebačke banke od 90 tisuća eura, doznaje Index.
Banka je taj dug prodala APS-u za oko trećinu vrijednosti, dakle oko 30.000 eura, a APS je dug potom prodao umirovljenici Zori Prskalo za 37.000 eura. Tako je Prskalo, koja je u rodbinskoj vezi sa šeficom APS-a Majom Dubenik, došla do zaloga nad stanom, koji je nakon svega – poklonila Maji Dubenik.
Prilično je lako pretpostaviti da se tu pronašao način da se prikrije da je pravi kupac stana zapravo Maja Dubenik. Banke nerijetko nenaplative ili teško naplative dugove prodaju, po znantno nižoj cijeni od stvarnog iznosa duga, tvrtkama koje se bave utjerivanje dugova. One na taj način dolaze u posjed kuća i stanova, i to u prosjeku za trećinu njihove stvarne cijene, te ih potom, kad deložiraju stanare i riješe prijenos vlasništva, prodaju po punoj cijeni. Ili – kao u ovom slučaju – praktički poklanjaju svojim zaposlenicima.
Problem je što se dužnicima ne nudi mogućnost da otkupe svoj vlastiti dug za trećinu cijene. Drugi je veliki problem što HNB, koja strogo regulira tržište bankovnih kredita, ni na koji način ne regulira tržište dugova, odnosno – agencije za naplatu potraživanja, što je u osnovi ljepši naziv za utjerivače dugova.
Iako postoji NPL direktiva Europske unije, koja bi trebala regulirati rad tvrtki koje se bave otkupom potraživanja, Hrvatska ju nikad nije implementirala. Radi se o inicijativi koja je pokrenuta zbog pandemije Covida, a za koju se pretpostavilo da će dramatično povećati broj neotplativih, naročito hipotekarnih kredita.
Jedan od ciljeva je reformirati zakonodavstvo EU-a o korporativnoj nesolventnosti i naplati duga, uz zadržavanje visokih standarda zaštite potrošača, te podržati osnivanje i suradnju nacionalnih društava za upravljanje imovinom (AMC) na razini EU.
U posljednjih desetak godina agencije za naplatu potraživanja samo od banaka su otkupile 4,8 milijardi eura. Pridodaju li se tome dugovanja od teleoperatera, iznos je znatno veći.
Skandal s curenjem podataka
Krajem prošle godine izbio je veliki skandal kada su iz agencije za naplatu potraživanja B2 Kapital u javnost procurili podaci o 77.317 fizičkih osoba. Navodno su u javnost procurili podaci koji sadržavaju ime i prezime, OIB, datum rođenja, adresu stanovanja, naziv i OIB poslodavca, broj kućnog telefona ili mobitela, e-mail, dugovanje prema B2 Kapitalu, iznos glavnice kao i iznos zateznih kamata. Riječ je o do sada najvećem curenju osobnih podataka u Hrvatskoj koje je još jednom ukazalo na rad i način rada agencija, ali i kroz što sve prolaze dužnici prema njima.
“Ovo je zapravo težak skandal koji pokazuje kako se krčmi osobnim podacima građana, te ujedno lijepo ilustrira snagu velebnog GDPR-a, te svih njegovih instrumenata uključivši i regulatora. Ponašanje banaka posebna je priča, jer je ovdje po svemu sudeći došlo i do povrede bankarske tajne”, napisao je na svome Facebook profile IT stručnjak Lucijan Carić.
No i najnoviji primjer pokazuje nešto još gore – a otvara i neka pitanja. Može li banka ponuditi dužnicima otpis većine potraživanja, umjesto da proda dug agenciji za trećinu cijene? Je li etična i zakonita praksa da sami djelatnici tih agencija stječu na takav način oduzete nekretnine, ili bi one morale biti ponuđene na javnoj dražbi?
Najtužnije u priči su pritisci koje trpe dužnici tijekom mjeseci i godina. Takvih je, na žalost, puno ali se oni i dalje jako teško odlučuju da progovore o tome u javnosti. Oni nerijetko prolaze kroz pravi pakao. Na forumima i društvenim mrežama mogu se pronaći najrazličitija iskustva poput onih da su dužnike iz agencija zvali gotovo svaki dan, ali i zvali prijatelje i susjede i govorili da su dužni. Neki su dužnicima dolazili i pred kuće i zvonili na vrata te tražili da se isplati dug.
Oglasila se i žena koja je bila jamac kredita, a teret otplate je na kraju pao na njena leđa koji nije mogla iznijeti. Njen dug je od prvotnih 7.500 eura narastao na 52.000 eura, a ona kaže kako i da živi 1.000 godina ona taj dug ne može otplatiti. Međutim, dug i dalje raste, a samo se mijenjaju agencije koje ga pokušavaju naplatiti. Rekla je kako one jedna drugoj prodaju dugove, ali i da ne zna na osnovu čega to rade jer nisu kreditne institucije i nemaju se pravo baviti takvim poslovima.
HNB pere ruke
Iz HNB odakle navode kako oni niti jednim propisom Republike Hrvatske nisu određeni kao nadležno tijelo za nadzor agencija za naplatu potraživanja već je isključivo nadzorno tijelo koje kod kreditnih institucija nadzire primjenu samo pojedinih propisa kojima se regulira kupoprodaja plasmana kreditnih institucija.
Pojašnjavaju dalje kako je jedan od osnovnih uvjeta dopuštenosti kupoprodaje plasmana kreditne institucije gospodarska svrhovitost takve kupoprodaje. Slijedom navedenog, kreditna institucija najčešće prodaje svoje plasmane drugoj osobi (primjerice, agenciji za naplatu potraživanja) upravo zato što te plasmane, kao svoje potraživanje prema dužniku nije uspjela uredno naplaćivati od dužnika, slijedom čega je, radi adekvatnog upravljanja kreditnim rizikom, utvrdila gospodarsku svrhovitost prodaje plasmana drugoj osobi.
Pri navedenom u HNB-u smatraju važnim naglasiti da kod kupoprodaje plasmana ne prestaje dug dužnika već se u pravilu mijenja osoba kojoj je dužnik ubuduće dužan taj dug vraćati. Na taj način u najvećem broju kupoprodaja umjesto da dug vraća kreditnoj instituciji, dug će nakon kupoprodaje plasmana nastaviti plaćati nekoj drugoj osobi (primjerice, agenciji za naplatu potraživanja kao novom vjerovniku). Banke u nekim slučajevima za tog novog vjerovnika nastavljaju vršiti evidenciju uplata, te se u tom slučaju odnosa prema dužniku u praktičnom smislu ne mijenja jer svoj kredit nastavlja plaćati banci.
U odgovoru HNB-a stoji i da na temelju propisa iz nadležnosti Hrvatske narodne banke, kreditna institucija koja prodaje plasmane je dužna osigurati da dužnici ne dođu kod stjecatelja ili kod treće osobe na koju je stjecatelj prenio plasmane u nepovoljniji položaj na osnovi zaštite svojih prava u odnosu na položaj koji su kao dužnici imali prema prodavatelju. Isto tako ako se plasman prenosi cesijom o tome mora obavijestiti dužnika u skladu sa zakonom kojim se uređuju obvezni odnosi te, uz tu obavijest o ustupanju tražbine, dostaviti i izvještaj o ukupnom stanju duga sa stanjem na dan prijenosa tražbine i strukturi dugovanja prema sljedećim stavkama: glavnica, kamata, naknade i drugi troškovi. Napominju i da ako će upravljanje i naplatu prodanih plasmana provoditi stjecatelj (kupac), prodavatelj (kreditna institucija) ga je dužan ugovorno obvezati da te postupke provodi na način da se poštuje i štiti integritet i ugled svih dužnika čije su obveze bile predmet kupoprodaje plasmana te da se oni ne dovedu u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj koji su kao dužnici imali prema prodavatelju.