Nadovezujem se na članak Zlatka Pintera, koji je pokrenuo ovu temu komunizma, kao odgovornog za brojne zločine tijekom 2.svjetskog rata i poraća…
Znam točno mjesta i sela u Istri, koja su Nijemci spalili, a stanovništvo pobili kao odmazdu, odnosno osvetu na napad partizana.
Komunističke vođe KPJ, koji su predvodili otpor protiv fašizma i nacizma, vješto su te ideale borbe za slobodu iskoristili za provedbu komunističke revolucije, odnosno promjenu društvenog i političkog uređenja buduće države Jugoslavije. Dok su zemlje Zapadne Europe, antifašizam stvarno shvatile kao borbu protiv fašizma i nacizma i zadržale svoje demokratsko društvo, komunisti su iskoristili za nasilnu promjenu društvenog uređenja.
U zato se u hrvatskom društvu poistovjećuje antifašizam i komunizam. Komunizam je nasilna ideologija, koja revolucionarnim nasiljem, odnosno eliminacijom neistomišljenika želi postići društvenu jednakost, ukidanjem privatnog vlasništva i uspostaviti besklasno društvo potpune jednakosti!
Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme 2. svjetskog rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkih posezanja.
U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režimâ. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Međutim Rezolucijom EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine zbog zločina koji su počinili komunisti, fašizam i komunizam proglašeni su istim zlom po čovječanstvo.
Da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja, komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim, humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma. indoktriniranog od strane komunističkih vlasti. Komunizam je u bivšoj Jugoslaviji bio dio političkog sustava i svjetonazor vladajuće elite- Partije . Komunistička partija bila je vladajuća i sveprisutna u svakoj pori društva i države. Vladala je totalitarno u jednopartijskom sistemu.. Zato i je stavljen znak jednakosti između komunizma i antifašizma, jer kako bi drugačije komunisti pravdali svoje zločine počinjene nakon rata, koji su bili izričito ideološko-političke prirode, a oni su ih nepravedno svrstavali pod okrilje demokratskog antifašizma. Povijesna je činjenica kako nisu ubijani samo Hitlerovi saveznici u čistkama i logorima, jer je iste masakre provodila i sovjetska i jugoslavenska, ali i druge komunističke partije u svijetu. Komunistička partija je i nakon rata u ideološkim čistkama ubijala demokratski opredijeljenu građansku inteligenciju posebice istaknute političare, koji su bili antifašisti, ali ne i komunisti!
Citat Moše Pijade sa prvog zasedanja AVNOJ-a u studenom 1942. u Bihaću:
„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.
Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine.
Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“
Dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) – Cetnicka arhiva, pod oznakom K-12, 30/12
Da bi postigli svoje ciljeve komunisti se služe represijom i terorom. Oduzimanje privatnog vlasništva pretvara se u državni teror, a da bi opstali na vlasti služe se stalnom represijom prema neistomišljenicima ,koje pretvaraju u ” klasne neprijatelje” i u tome nalaze opravdanje za “klasni rat” i ” klasnu mržnju” odnosno mržnju prema svakom vidu privatnog vlasništva koje označava buržoaziju i kapitalizam . Jer je po Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu kao idejnim tvorcima komunizma, kapitalizam glavni neprijatelj komunizmu i diktaturi proletarijata.
Maksim Gorki, ruski književnik i komunist, napisao je 1932. godine “Klasnu mržnju treba uzgajati kao organsku odbojnost prema neprijatelju, kao prema biću niže vrste. Moje je intimno uvjerenje da je neprijatelj jednostavno inferioran, tj. degeneriran ne samo fizički, nego i moralno”
Čitajući članak sjetila sam se primjera koji su se dogodili u Istri, o kojima sam čula od sudionika tih zbivanja, a i obilježena su stradanja mnogih mjesta u Istri u tijeku 2.svjetskog rata, zločini koji su počinjeni upravo kao odmazda za partizanske napade.
Sjeverna Istra-Ćićarija
Najpoznatije je selo Lipa, mjesto smješteno na samoj granici sa Slovenijom na Ćićariji.
Nakon što su partizani nekoliko sati ranije na obližnjoj cesti otvorili paljbu na fašističku ophodnju, pri čemu su stradala četiri njemačka vojnika, nacisti su u znak odmazde 30.travnja 1944. godine oko 15 h upali u ovo selo, čiji su stanovnici aktivno sudjelovali u formiranju partizanskih odreda NOP-a.
Pokolj su počinili vojnici SS Polizei regimente Bozen iz talijanskog grada Bolzano. Osim stanovnika Lipe, tog su dana zatvarani i ubijani stanovnici obližnjih mjesta: Mune, Žejane, Veli Brgud i Zvoneća.
U napadu na selo pobili su dio stanovnika , opljačkali i spalili selo. Preživjele stanovnike cestom su natjerali da idu prema izlazu iz sela, uz objašnjenje da će biti odvedeni u logor, međutim utjerali su ih u posljednju kuću i žive zapalili.
Uništeno je gotovo 135 objekata, a ubijeno je 263 žitelja Lipe, većinom žena, djece i staraca. Ovaj strašni masakr uspjeli su pukim slučajem preživjeti samo jedan starac i jedna žena. Dokaze o ovom zločinu ostavili su njegovi počinitelji koji su sve događaje zabiljeižli fotografskim aparatom.
Osim paleža i ubojstava, selo Lipa je i u potpunosti opljačkano, odneseno je 370 grla krupne stoke, 60 zaprežnih vozova punih prehrambenih proizvoda i drugih dobara, a ukupna vrijednost premašivala je osam milijuna tadašnjih lira.
Zatim dalje Nijemci ulaze u sela Jurdani, Brgud, Žejane, Vodice, Lanišće, Brest pod Učkom, Vranje, Vela Učka, Veprinac, Vedež, Rukavac, vrše pretrese blokiraju ceste i pročešljavaju područja Učke i Ćićarije. Kako na tom području nisu zatekli partizanske jedinice, Njemačka je komanda odlučila uništiti sve kuće i gospodarske objekte te raseliti ljude s područja Učke i ostalih sela s područja Ćićarije kako bi onemogućili daljnju potporu stanovništva ovih krajeva partizanskim jedinicama.
U Žejanama, Nijemci su 5. svibnja 1944.u operaciji Braunschweig spalili 89 kuća i 84 gospodarskih objekata, a stanovništvo protjerali s trajnom zabranom povratka u selo. Njih su solidarno primile obitelji iz susjednih sela kao i slovenskih sela, iako su i sami bili siromašni.
U selima Vele i Male Mune 5.svibnja 1944. spalili 220 kuća, 185 gospodarskih objekata, a mještane protjerali s trajnom zabranom povratka u selo. Na spomeniku poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora u Velim Munama uklesana su imena 12 boraca i 16 civila.
Prema popisu iz 2011. godine selo Male Mune imalo je 103 stanovnika (1900 godine, 529 stanovnika), a selo Vele Mune imalo je 122 stanovnika (1900. g.770 stanovnika )
U okviru operacije Braunschveig u vremenu od 25.travnja 1944. do 07.svibnja 1944. godine spaljena su i sela Mala i Vela Učka, selo Potoki, Puhari, Vedež, ali i sela Breza, Lisac, Studena, a najstrašniji zločin učinili su u Lipi kada su ubili 286 stanovnika od kojih 96 djece, opljačkali sve što je bilo vrijedno i spalili sve kuće, gospodarske objekte i oruđa za rad.
U selu Vodice Nijemci su 10. kolovoza 1944. spalili selo, a cjelokupno zatečeno stanovništvo odveli u logore. Na spomeniku poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora Vodica uklesana su imena 16 boraca i 9 civila.
Selo Dane Nijemci su 10.kolovoza 1944. spalili do temelja. Uništili su 55 stambenih kuća i 56 gospodarskih zgrada. Još i danas ostaci mnogih spaljenih kuća ostaju kao trajni spomenici tog zločinačkog čina. Većina stanovništva je tada napustila selo i nije se više vraćala. Na spomeniku podignutom u sjećanje na taj dan uklesana su mena 13 boraca i 3 žrtve fašističkog terora.
Prema popisu 2011. godine selo ima 9 stanovnika (1900 godine , 403 stanovnika)
U Trsteniku 10. kolovoza 1944. Nijemci su spalili i opljačkali selo. Na spomeniku poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora Trstenika uklesana su imena 11 boraca i 5 civila. Prema popisu stanovnika 2011. godine, selo ima 4 stanovnika (1900 godine, 216 stanovnika)
Rašpor su Nijemci spalili isti dan, 10.kolovoza 1944.godine. Po popisu stanovništva 2011.godine, Rašpor ima 3 stanovnika (1900 godine, 205 stanovnika). Rašpor je u povijesti poznat kao sjedište Rašporskog kapetanata. Na brdu iznad današnjeg sela se nalazila utvrda u kojoj su stolovali kapetani, vojni upravitelji koji su mletačkom Istrom upravljali od 1394. do 1511. god., kada se njihovo sjedište seli u Buzet. Nedaleko od sela uz cestu prema Lanišću nalazi se 361m duboki Rašporski ponor, najdublji je ponor u Istri.
Račju Vas 10.kolovoza 1944. godine Nijemci su spalili i opljačkali, a dio stanovnika odveli u nacističke logore. Na spomeniku poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora uklesana su imena 21 mještana sela. Prema popisu stanovništva 2011.godine selo ima 25 stanovnika (1900 godine , 483 stanovnika). U toj njemačkoj operaciji spaljeno i opljačkano selo Klenovšćak 10.kolovoza 1944. god. a dio stanovnika odveden u nacističke logore.
Selo Brgudac je simbol antifašističke borbe u Istri i glavni centar oružanog ustanka naroda Istre. Upravo je tu organiziran prvi pokret otpora na istarskom poluotoku, a u neposrednoj blizini, Planiku djelovala je prva oružana formacija na poluotoku Istri 1942. godine, a sve radi početka rušenja 25-godišnjeg fašističkog režima i sjedinjenja Istre s domovinom Hrvatskom. Selo je bilo glavna baza za snabdijevanje i sjecište putova partizanskih jedinica. Nijemci su u travnju i lipnju 1944. ubili 56 mještana, među njima i malenu djecu, a selo su spalili. Spomen obilježje kroz imena žrtava i poginulih boraca kao i događaja, vrijedno je sjećanje budućim generacijama. Brgudac je nekad imao preko 400 stanovnika dok prema popisu stanovništva 2011.godine ima 12 stanovnika.
Samo dan nakon što su 30. travnja 1944. godine, u Lipi počinili stravičan masakr, pobili sve zatečene stanovnike, žene, djecu i starce te mjesto sravnili sa zemljom, nacisti su zapalili Lisac, četiri dana kasnije i Studenu, a potom i Brezu u općini Klana.
U Lisac su iz pravca Klane i Rupe povremeno navraćale njemačke patrole. Nešto prije masakra u Lipi u selu su zatekli nekoliko partizana, a dvojicu koje su mještani sakrili pronalaze i ubijaju. Za odmazdu, nacisti su zapalili dvije kuće i odveli nekoliko mještana u internaciju. Liščani su, vidjevši što se dogodilo Lipi, noću 30. travnja na 1. svibnja 1944. godine napustili selo i, pokupivši dio stoke i najnužnijih stvari, otišli u šumu. Dio mještana odlazi preko Pešišća i Vrh Bliznic u Pilanu i potom u Klanu, a pretežan dio preko Gumanca u Podgraje.
Četiri dana nakon Lipe, rano ujutro 4. svibnja 1944. Nijemci opkoljavaju Studenu. Dio stanovnika s periferije uspijeva pobjeći kroz Jurešino u Kukuljane, a ostatak njih, oko 250, nacisti dovode do crkve, gdje ih drže pod stražom mitraljeza.Nijemci sistemski pljačkaju kuću po kuću i redom ih pale, a stanovnici čekaju svoju sudbinu puni straha i užasa, prisjećajući se Lipe. Kad su popalili i opljačkali sve kuće, kamioni s plijenom kreću put vojarne u Klani, a stanovništvo su pod stražom potjerali u Klanu i potom ih pustili da se sami snalaze.
Najveći dio stanovnika ubrzo se vratio u popaljeno selo, improvizirajući nekakav nužan smještaj. Nakon nekoliko dana grupa Nijemaca ponovo je došla u Studenu. Iz škole koja je ostala čitava, potjerali su neke mještane koji su se u nju sakrili pa su zapalili zgradu.
Dan nakon Studene, nacisti su se namjerili na Brezu. U rano jutro 5. svibnja 1944. godine iz pravca Kastva došla je veća grupa Nijemaca. No, mještani alarmirani događajima u Lipi, Liscu i Studeni tijekom noći su sa stokom otišli u pravcu Ružića. U mjestu je ostalo samo nekoliko starijih ljudi. Njih su Nijemci skupili i izveli iz mjesta, a onda počeli redom pljačkati i paliti. Starci su gledali kako njihova imovina i cijela životna muka nestaje u plamenu.
Nakon opisanih događanja, Nijemci su u Klani i Podgrajama »pokupili« ukupno 24 Liščana i Liščanke pa ih internirali u radne i konc logore u Austriji i Njemačkoj, otkud se neki nisu nikad vratili. Izbjegle Liščane prihvatili su Klanjci i Podgrajci, kod kojih su živjeli do kraja rata i obnove. Spaljena Studena ostala je aktivno ustaničko mjesto i živjela i dalje, iako mukotrpno, a Breza ni nakon paljenja nije prestala biti partizanska destinacija do kraja rata.
Južna Istra
U noći, s 26. na 27. siječnja 1944. godine, su jake njemačke i fašističke snage napale partizansko selo Gajana iz pravca juga i sjevera, odnosno Vodnjana i Cukrića. Napali su selo u kojem se, na sreću, stražarilo, pa su neki i uspjeli pobjeći, no Nijemci su ubili 15 mještana, a mjesto su poslije toga i spalili. Spalili su i brojne kuće u selu u koje su sami mještani pod prijetnjom oružja morali nositi slamu da bolje gore.
Dvadeset ih je poslano u logore. Deset muških, od kojih su neki bili mladići od samo 15 godina, upućeni su u logor Dachau, dok je deset žena poslano u Auschwitz. Od muških se nakon rata vratio tek jedan – Karlo Zulian, dok su se ženske vratile sve, osim Ulike Kutić koja je umrla u logoru, a imala je samo 18 godina.
Ujutro su vojnici istjerali sve mještane iz kuća na livadu na kojoj su ležala tijela ubijenih te na licu mjesta strijeljali još deset Gajanaca. Nakon toga, stoka je istjerana iz štala, potpaljeno je sjeno i vatra se ubrzo proširila i uništila cijelo selo
Nakon rata, Lipljanima je ponuđeno da se presele, da se mjesto očuva kao spomenik, ali oni su to odbili i vratili su se na svoja zgarišta. Nekim čudom preživjelo stanovništvo, koje je bilo u partizanima, sa stokom na paši ili po logorima, nakon rata se počelo vraćati, ali nisu imali kamo.
Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 fašista, te 30 četnika. Nakon rata, identificirano je njih 36, a poznato je tek da je jedan od njih, Aurelio Piesz, za ovaj zločin suđen, proglašen krivim i obješen u Trstu 1945. godine.
I tako Revolucija jede vlastitu djecu, kao kolateralne žrtve, namjerno žrtvovane u ime nekih viših ciljeva, izgradnje humanog društva, a ustvari samo sirovo tuđom krvlju i tuđom žrtvom, osvajanja vlasti, jer vlast nije samo moć, vlast je ogromno bogatstvo!
Toga dana nacisti su ubili 269 osoba, od čega 121 dijete u dobi do 15 godina. Najmlađe dijete, Bosiljka Iskra, imala je tek šest mjeseci. Iznenadnim napadima, diverzantskim akcijama na prugama, mostovima, cestama i prepadima na grupe vozila partizani ometaju transporte s logistikom, municijom i naoružanjem poglavito na komunikacijama Rijeka-Rupa-Trst i Rijeka-Postojna. Kako Nijemci očekuju i moguće i iskrcavanje Saveznika na prostoru Istre, to bi partizanske jedinice predstavljale dodatnu opasnost i zato se odlučuju na jednu od većih operacija pod nazivom Braunschweig koja je trajala od 25.04. 1944. do 07.05.1944. u kojoj žele s oko 4.000 vojnika uz značajan broj oklopnih transportera, i topova opkoliti i uništiti partizanske borce iz 1. brigade „Vladimir Gortan“ i partizanskog odreda „Učka“.Ulaze u sela Jurdani, Brgud, Žejane, Vodice, Lanišće, Brest pod Učkom, Vranje, Vela Učka, Veprinac, Vedež, Rukavac,vrše pretrese blokiraju ceste i vrše pročešljavanje područja Učke i Ćićarije. Kako na tom području nisu zatekli partizanske jedinice, Njemačka je komanda odlučila da uništi sve kuće i gospodarske objekte te raseli ljude s područja Učke i ostalih sela s područja Ćićarije kako bi onemogućili daljnju potporu stanovništva ovih krajeva partizanskim jedinicama.U Žejanama, kraj spomenika poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora sela Žejane, Nijemci su 5. svibnja 1944.u operaciji Braunschweig spalili 89 kuća i 84 gospodarskih objekata, a stanovništvo protjerali s trajnom zabranom povratka u selo. Njih su solidarno primile obitelji iz susjednih sela kao i slovenskih
Četiri dana nakon Lipe, rano ujutro 4. svibnja 1943. godine Nijemci opkoljavaju Studenu. Dio stanovnika s periferije uspjeva pobjeći kroz Jurešino u Kukuljane, a ostatak njih, oko 250, nacisti dovode do crkve, gdje ih drže pod stražom mitraljeza,
– Nijemci sistemski pljačkaju kuću po kuću i redom ih pale, a stanovnici čekaju svoju sudbinu puni straha i užasa, prisjećajući se Lipe. Kad su popalili i opljačkali sve kuće, kamioni s plijenom kreću put vojarne u Klani, a stanovništvo su pod stražom potjerali u Klanu i potom ih pustili da se sami snalaze, kaže Šnajdar.
Najveći dio stanovnika ubrzo se vratio u popaljeno selo improvizirajući nekakav nužan smještaj. Nakon nekoliko dana grupa Nijemaca ponovo je došla u Studenu. Iz škole koja je ostala čitava, potjerali su neke mještane koji su se u nju sakrili pa su zgradu zapalili.
– Dio Nijemaca je nakon paleža Studene otišao u planinu u potjeru za partizanima i partizanskom bolnicom. U planini su zatekli maloljetne brata i sestru Matu i Mariju Zubalj, koje su zvjerski mučili, izmasakrirali i potom strijeljali ni krive ni dužne, napominje Šnajdar.
Studena, koja je bila vrlo aktivno ustaničko mjesto živjela je i dalje, iako mukotrpno. No, idealno locirana na partizanskim putevima, Studena je i dalje prihvaćala mnoštvo partizana, koji su se prebacivali u Gorski Kotar, pomagala i hranila sve do kraja rata, kaže Šnajdar. Nakon rata obnovljene su sve kuće pomoću države, ali i međusobnom solidarnošću. Studena je od klanjskih mjesta dala najviše boraca, njih čak 142. U partizanima je poginulo 29 boraca, a jedanaest ljudi stradalo je od fašističkog terora, među njima, upozorava Šnajdar, čak i jedna beba, Romano Piković, koji je ubijen u naručju svoje majke.
Dan nakon Studene, na meti nacističkog zločinačkog divljanja našla se Breza. U rano jutro 5. svibnja 1943. godine iz pravca Kastva došla je veća grupa Nijemaca. No, mještani alarmirani događajima u Lipi, Liscu i Studeni tijekom noći su sa stokom otišli u pravcu Ružića.
– U mjestu je ostalo samo nekoliko starijih ljudi. Njih su Nijemci skupili i izveli iz mjesta, a onda počeli redom pljačkati i paliti. Starci su gledali kako njihova imovina i cijela životna muka nestaje u plamenu, opisuje Šnajdar.
Selo Breza je izgorjelo, stanovnici su raseljeni, kuće su obnovom ponovo izgrađene, ali Breza ni nakon paljenja nije prestala biti partizanska destinacija do kraja rata, kaže Šnajdar. Iz Breze je u partizanima bilo više mještana. Poginula su tri borca, a u zarobljeništvu je bilo jedanaest mještana, dok je u radnim i konclogorima bilo internirano šestero mještana.
U hrvatskom društvu poistovjećuje se antifašizam i komunizam, a ta dva pojma su sasvim suprotna! Komunizam je nasilna ideologija, koja revolucionarnim nasiljem, odnosno eliminacijom neistomišljenika želi postići društvenu jednakost, ukidanjem privatnog vlasništva i uspostaviti besklasno društvo potpune jednakosti!
Da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja, komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim, humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma. indoktriniranog od strane komunističkih vlasti. Komunizam je u bivšoj Jugoslaviji bio dio političkog sustava i svjetonazor vladajuće elite- Partije . Komunistička partija bila je vladajuća i sveprisutna u svakoj pori društva i države. Vladala je totalitarno u jednopartijskom sistemu.. Zato i je stavljen znak jednakosti između komunizma i antifašizma, jer kako bi drugačije komunisti pravdali svoje zločine počinjene nakon rata, koji su bili izričito ideološko-političke prirode, a oni su ih nepravedno svrstavali pod okrilje demokratskog antifašizma. Povijesna je činjenica kako nisu ubijani samo Hitlerovi saveznici u čistkama i logorima, jer je iste masakre provodila i sovjetska i jugoslavenska, ali i druge komunističke partije u svijetu. Komunistička partija je i nakon rata u ideološkim čistkama ubijala demokratski opredijeljenu građansku inteligenciju posebice istaknute političare, koji su bili antifašisti, ali ne i komunisti!
I tako Revolucija jede vlastitu djecu, kao kolateralne žrtve, namjerno žrtvovane u ime nekih viših ciljeva, izgradnje humanog društva, a ustvari samo sirovo tuđom krvlju i tuđom žrtvom, osvajanja vlasti, jer vlast nije samo moć, vlast je ogromno bogatstvo!