Lili Benčik: (1.dio) 15.Siječnja 1992.godine Hrvatska je međunarodno priznata! Gdje smo 28 godina poslije?…

Hrvatska 90-tih godina ili kako smo stvarali državu i  razvijali demokraciju 

Padom Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine. počeo se urušavati i komunizam u Europi. Povijesni momenat koji se poklapao i sa raspadom Jugoslavije, iskorišten je i za osamostaljenje tadašnje Socjalističke Republike Hrvatske. Hrvatski narod skoro tisućljeće sanjao je samostalnu hrvatsku državu. Ali nije bilo to jednostavno ostvariti, s obzirom da su Srbi također sanjali svoju državu, Veliku Srbiju i to sa dijelom hrvatskog teritorija.  Sukobljene koncepcije uređenja Jugoslavije, bazirane u republičkim SK, konačno su se razišle na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990.godine.   Izvanredni 14. kongres SKJ predstavlja važnu epizodu u procesu raspada Jugoslavije,nakon 45 godina, prekinuta vladavina SKJ.

Ivica Račan predvodio je delegaciju hrvatskih komunista koji su napustili  sjednicu kongresa sa slovenskom i makedonskom delegacijom. U Hrvatskoj je omogućio miran prijelaz vlasti, ali i razoružao terotorijalnu obranu, dopustivši JNA da uzme oružje TO koje je pripadalo Hrvatskoj.

Dana 22. travnja 1990. održani su u Hrvatskoj prvi višestranački parlamentarni izbori. Hrvatska je tada još bila u sastavu SFRJ kao Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). Političke stranke bile su formalno priznate tek dva mjeseca prije (2. veljače 1990. godine).

U predizbornoj kampanji sudjelovale su tri najjače političke grupacije: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), sa dr. Franjom Tuđmanom kao predsjednikom,  Savez komunista Hrvatske (koji je svome imenu dodao Stranka demokratskih promjena – SDP) sa Ivicom Račanom i Koalicija narodnog sporazuma (KNS), u koju su ušli HSLS, HKDS, SDSH i HDS, a na čelu sa  Mikom Tripalo i Savkom Dabčević-Kučar.

Na izborima je pobijedio HDZ, osvojivši 42 % glasova i 58 % zastupničkih mjesta. Druga stranka po snazi bio je SKH-SDP s 26 % osvojenih glasova i 30% zastupnika, dok je treća bila Koalicija (KNS) s 15 % glasova i 5,9 % zastupničkih mjesta.

Prvi višestranački Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. godine.

Prvi Ustav, tzv. Božićni Ustav RH izglasan je 22.prosinca 1990.godine

“Donošenje Ustava Republike Hrvatske izniman je povijesni čin, stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, jednostranačkim sustavom i zbog toga što on čini temelj u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske”

naglasio je u svečanom govoru predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i nastavio:

“…Novim Ustavom Hrvatska se ustavnopravno u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala…”

Nakon donošenja Ustava RH uslijedio je Referendum o hrvatskoj samostalnosti održan je 19. svibnja 1991. godine.

Na referendum je izašlo 83,56% hrvatskih glasača, a čak 94,17% zaokružilo je “ZA” na prvom pitanju. Za drugo pitanje tj. za ostanak u Jugoslaviji glasovalo je samo 1,2% glasača. Srbi su većinom bojkotirali referendum. Da bi Dejan Jović, bivši savjetnik, bivšeg predsjednika Josipovića, a sada profesor na vojnom učilištu” dr.Franjo Tuđman ” izjavio “1990. tek 11% Hrvata za nezavisnost”, čak i referendum negirao!

U isto to vrijeme kada se formalno-pravno stvarala samostalna država Hrvatska, na Hrvatsku je izvršena velikosrpska agresija, potpomognuta JNA,  četnicima i srpskim dragovoljcima .

Svakako treba napomenuti da SDP kao sljednik SKH, nije glasao za hrvatsku samostalnost, dok su se  oko HDZ-a sakupile sve domoljubne opcije. Domovinski rat je usporio demokratizaciju Hrvatske , ali su se unatoč ratu ipak razvijali neki demokratski procesi.

Nakon svih državotvornih akata trebalo je još međunarodno priznanje Hrvatske, da bi se mogla odvojiti od Jugoslavije.

Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, za što je svakako zaslužan sveti otac i  Ivan Pavao II.

Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice. Međunarodno priznanje Hrvatske 13.siječnja,dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta stolica, a 14. siječnja San Marino. Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.

Predsjednik dr. Franjo Tuđman, u obraćanju naciji preko televizije, te večeri je rekao:

“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti”

Dr. Franjo Tuđman kao predsjednik HDZ-a i Predsjednik države istaknuo je namjeru graditi istinsku demokraciju i to kroz 10 točaka (Vjesnik, Zagreb, 31.svibnja 1990. godine)

1. Novi Ustav Republike Hrvatske ( donesen)
2. Uređenje novoga ustavnog položaja Hrvatske u Jugoslaviji ( još smo formalno-pravno bili u Jugoslaviji)
3. Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske
4. Ustanovljavanje poretka pravne države  i modernizacija državne uprave
5. Duhovna obnova
6. Korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu
7. Demografsko oživljavanje
8. Povratak i uključivanje iseljeništva
9. Nužnost promjena u javnim službama
10. Moralna obnova i etika rada

To su bile polazišne osnove izgradnje demokratskog društva. Međutim u samoj provedbi i realizaciji dogodilo se nevjerojatno mnogo skretanja, korupcije i kriminalnih radnji, kriminalizacija Domovinskog rata, progoni i suđenja generalima u Hagu, hrvatskim braniteljima po srpskom zakonu o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine iz 90-ih, koji se mogao staviti izvan snage,  da je Vlada zaštitila  hrvatske interese, odnosno hrvatske branitelje i stavila veto na otvaranje poglavlja 23 u pristupnim pregovorima Srbije s Europskom unijom, dok Srbija ne stavi izvan snage sporni zakon.

Prvo spoticanje bila je obrana zemlje od velikosrpske agresije , kupovanje naoružanja (jer je Ivica Račan sa JNA razoružao TO Hrvatske), bili smo pod embargom za uvoz oružja, koju nam je uvela UN, na zahtjev Budimira Lončara iz ex  YU diplomacije: https://www.nacional.hr/prvi-put-nakon-rata-otkriveni-originalni-racuni-za-oruzje/

Agresija je bila svirepa i razorna. JNA je bila četvrta vojna sila u Europi. Oružje za obranu kupovalose  i nabavljalo na svakakve načine, pa se na tom poslu mnogo novaca zamračilo i skrenulo na  privatne račune u inozemstvu ( poznata afera sa generalom Zagorcem)   https://www.nacional.hr/ekskluzivno-tajna-bogatstva-najodlikovanijeg-generala/

Gdje smo danas kao država i društvo?

Analizirajući želje i namjere dr. Franje Tuđmana, po zadacima koje je stavio pred sebe i hrvatski narod podbacili smo na svim područjima zahvaljujući odnarođenim političkim elitama koje su se izmjenjivale na vlasti od njegove smrti do danas.

SKH-SDP nije se još riješila Titova naslijeđa, ni yugonostalgije, pa se zbog toga nije mogla transformirati u modernu lijevu stranku, koja bi se zalagala za radnička prava, socijalnu državu, protiv neslobode, nejednakosti i nesolidarnosti u društvu.  Još jedno karakteristično obilježje ljevice jest davanje prednosti klasnoj solidarnosti nad nacionalnom. Naravno tu je uvijek prisutan antagomizam prema vjeri , Crkvi i vjernicima .

Desnica po političkoj teoriji zastupa tradicionalne vrijednosti i njihovu obranu od pretjeranih vanjskih utjecaja, primarno se zalaže za očuvanje društvene hijerarhije i očuvanje reda, zagovara politiku individualne odgovornosti za vlastiti položaj u društvu, Ekonomski gledano, desnica tradicionalno zagovara slobodnu trgovinu i  manje poreze, a kulturno i društveno prednost daje očuvanju tradicionalnih vrijednosti  kulture i nacije pred tolerancijom drugih i različitih utjecaja. Desničari su zbog toga češće nego ljevičari percipirani kao nositelji obiteljskih, vjerskih i konzervativnih vrijednosti.

Te vrijednosti desnice zagovarala je Hrvatska demokratska zajednica HDZ, predvođena dr.Franjom Tuđmanom. Većinski hrvatski narod  prepoznao je te vrijednosti i podržao HDZ kao stranku koja zastupa njegove interese. Nadao se da će ta stranka kojoj je davao povjerenje na izborima ostvariti sve zadaće koje je dr.Franjo Tuđman zamislio za prosperitetnu, demokratsku, pravnu i pravednu Hrvatsku.

Do smrti dr.Franje Tuđmana 10. prosinca 1999.godine uspjelo je,

• osamostaljenje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske,
• Hrvatska  je 22. svibnja 1992. godine, na preporuku Vijeća sigurnosti i jednoglasnom odlukom Opće skupštine UN-a, primljena u članstvo Ujedinjenih naroda.
• Oformila, organizirala i opremila Hrvatsku vojsku i u blistavoj operaciji Oluja u kolovozu 1995.godine, oslobodila veliki dio hrvatskog  teritorija okupiranog u velikosrpskoj agresiji.
• Započeti su demokratski procesi u medijima, započeta je demokratizacija i modernizacija javne uprave, preko Županija, koje su začetak lokalne samouprave, povezivala se iseljena Hrvatska sa maticom Hrvatskom,
• Hrvatska je tijekom velikosrpske agresije skrbila za oko 700 tisuća prognanika i izbjeglica, ne samo iz Hrvatske, nego i iz BIH.
• Hrvatska nije prodala ni jednu banku, unatoč velikoj potrebi sredstava za obranu, ustrojstvo i naoružavanje HV-a i  skrbi za prognanike.

Nakon smrti Prvog hrvatskog predsjednika dr.Franje Tuđmana na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om sa Ivicom Račanom kao Predsjednikom Vlade i Stjepanom Mesićem kao Predsjednikom države.

Od stvaranja Republike Hrvatske, vidljiva je  podijela  na onu prije i poslije Tuđmana. A podjele u hrvatskom društvu počele su upravo Mesićevom, Račanovom i Sanaderovom ‘detuđmanizacijom’ i nitko ih više, nažalost, nije mogao  zaustaviti,  jer ne postoji u Hrvatskoj političkoj eliti čvrst politički stav da se taj proces zaustavi!

Sa detuđmanizacijom hrvatsko se društvo i država od onda neprestano urušavaju u svim segmentima.

Ni značajne datume u stvaranju hrvatske države novi vlastodršci nisu ostavili, već su ih, izmješali na opće zaprepaštenje i zbunjenost u hrvatskom puku, pa mnogi od nas i danas ne znaju što znače i zašto ih slavimo, Na taj način mislili su sakriti povijest stvaranja samostalne Hrvatske i svoju neslavnu ulogu protivnika osamostaljenja! Naime ostaje slika o saborskim zastupnicima SDP-a kako, 25. lipnja 1991., demonstrativno napuštaju sabornicu uoči glasovanja o Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti RH.

13. rujna 2000. godine, novoizabrani predsjednik Stjepan Mesić  vođen osvetoljubivošću i mržnjom prema dr. Tuđman ( neuspjeli pokušaj državnog  udara 1994. godine i povlačenje sa mjesta Predsjednika Predsjedništva SFRJ ) omogućio je novinarima britanskog „Channela 4″ uvid u 100 magnetoskopskih vrpci i čak 17 000 transkripata, dajući im pravo da ekskluzivno snime skidanje  pečata s vrata sobe u kojoj su bili uredno pohranjeni najtajniji dokumenti iz vladavine dr.Tuđmana te njihovo neselektivno djeljenje Haškom sudu, po kojima su slijedile optužbe za udruženi zločinački pothvat državnog i vojnog vrha RH u Domovinskom ratu. Čovjeku za ne povjerovati da je tako nešto moguće!

Ima li na svijetu takav presedan da Predsjednik države svjedoči protiv  države kojoj je Predsjednik ? Nema!  Zaigravši glavnu ulogu detuđmanizatora,  novoizabrani predsjednik Republike nadao se da će mu to izdajničko djelo, izdajstvo  mrtvog prethodnika osigurati slavu pravednika-osvetnika, no osigurao si je samo mjesto veleizdajnika u povijesti hrvatskog naroda.

Stjepan Mesić je 2 000. godine  umirovio 12 generala Hrvatske vojske, nakon što su generali,  hrvatskoj javnosti uputili pismo u kojemu su podigli glas protiv Haškog suda, upozorili na kriminalizaciju Domovinskog rata te vrijeđanje i omalovažavanje Hrvatske vojske.

Pismo su tada potpisali: Janko Bobetko, Davor Domazet Lošo, Ivan Čermak, Ivan Basarac, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ivan Kapular, Mirko Norac, Miljenko Filipović, Ivan Korade i Nojko Marinović.

Citiram pismo u cjelosti, jer su sva  pitanja iz pisma još uvijek otvorena i aktualna

” Budući da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskog rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi to bilo očekivati, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi, hrvatski generali i ratni zapovjednici, smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stavovima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća koju nam je hrvatski narod ukazao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo izvršili ne samo uspješno nego i časno.

1. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?!

2. Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama negoli odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske.

3. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi, generali i ratni zapovjednici, borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva.

4. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizma ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikoga razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da ju dovodi u pitanje ili da se igra njezinom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom, i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine.

5. U tom sklopu – a zbog spekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital koji nitko kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode ne bi smio olako zenemariti.

6. Na kraju pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.”

Svakodnevno svjedočimo  lažima i manipulacijama glede bliže i daljnje povijesti hrvatskog naroda.

Najnoviji skandal izazvao je Krešo Beljak komentarom na Twitteru

“Udba očito nije ubila dovoljno hrvatskih emigranata“, kao i Nenad Stazić

‘Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika’.

A sve to zbog neprovedene lustracije, kojom bi se yugokomunistički relikti uklonili i ostavili u prošlosti.

Kada već političke elite nisu provele lustraciju, na to ih poziva Rezolucija EU Parlamenta od 19.09 2019.godine o osudi zločina komunizma i izjednačavanja  sa fašizmom;

Ovoj Rezoluciji  prethodile su ;

• –  Rezolucija od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.godine,
• –  Rezolucija 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006. godine, na osnovi Crne knjige komunizma , po kojoj su žrtve komunizma dosegle brojku od 100 milijuna ubijenih u ime i za opstanak komunizma,
• –  Praška Deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008. godine,
• –  Deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.godine,
• –  Rezolucija od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu,
• –  Izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),
• –  Zaključci  Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,
• –  Varšavska deklaracija od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,
• –  Zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,
• –  Rezolucija i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,

Na sve ove Rezolucije i odluke nikakav ni najmanji trag savjesti i svijesti o počinjenim zločinima nije iskazao ni jedan član SUBNOR-a,  ni jedan član stranaka koje propagiraju antifašizam odnosno komunizam, ni Vlade RH.

Samo je Sabor na inicijativu Slavena Letice i Kluba HSP-a- donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih za totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. te Deklaraciju o Oluji. ( Narodne novine, 76/2006 ) Međutim ni jedna Vlada, ni jedna institicija, ni Pravosuđe, nitko nije ni slovo progovorio, ni proveo,  po tom pitanju vlada opći muk.

Aktualni Predsjednik Vlade Andrej Plenković pokušao je zaobići provedbu Rezolucija, pa je oformio Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je donijelo je Dokument dijaloga po kojemu  je Za dom spremni je sporan, petokraka je dopuštena!

I upravo zato EU Parlamentarci pozivaju u Rezoluciji od 19.rujna 2019.godine;

• 5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;
• 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

No i na tu su se Rezoluciju svi oglušili , baš cjeli državni aparat, unatoč  javnom pozivu da se ona prevede barem u vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem EU!

Bez provedbe Rezolucija nema napretka u demokratizaciji Hrvatske!

Autor / Lili Benčik

Nastavlja se…