Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Što se tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, kako su komunisti trubili 70 godina i to ne Hrvatskoj, nego Jugoslaviji, treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema nigdje vjerodostojnih pisanih dokumenata, tako da neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.
Prvi otpor talijanskom fašizmu pružili su istarski seljaci sa Proštine ( Sela Šegotići, Pavićini, Krnica…) Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora, odreda Squadrista započeta na početak veljače 1921., a ugušena 5.travnja 1921. godine.Istodobno u susjednoj Labinštini odvijao se pokret rudara poznat kao Labinska Republika, To je otpor ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2. na 3 veljače 1921,godine , drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je dr. Ante Ciliga iz sela Pavićini.
Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadra upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.
Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.godine, spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća. Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke),. Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH.
Nakon saznanja o događajima u Istri, Tito šalje svoje političke komesare Jakova Blaževića i Savu Vukelića da te istarske rodoljube stavi pod zapovjedništvo KPH .U Pazinu je 25. i 26. rujna 1943.godine održan Sabor istarskih narodnih predstavnika na kojem je izabran privremeni Pokrajinski odbor za Istru, te potvrđena odluka o sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom. Donesene su i odluke o ukidanju talijanskih fašističkih zakona, o promjeni nasilno potalijančenih imena i prezimena i toponima, o otvaranju hrvatskih škola, i o priznavanju nacionalnih prava talijanske manjine. Te su odluke potvrđene na drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom a u studenom je odluke ZAVNOH-a potvrdio i AVNOJ na drugom zasjedanju u Jajcu.U odlukama od 26. rujna 1943. godine se pod očitim utjecajem političkih komesara koje je Komunistička partija Jugoslavije bila uputila u Istru – spominje ime Jugoslavije, kojega u ranijoj odluci od 13. rujna 1943. godine uopće nema, pa je naravno taj dan uzet kao datum pripojenja ,a ne 13.rujan kako je u stvarnosti bilo.
A još je zanimljivije da se IDS sasvim oglušio i zanemario tekst Proglasa iako su se stalno razmahivali svojim antifašizmom i antihrvatstvom.
Preporučam im da ga nauče napamet! Trebati će im!
ŠTO JE PRETHODILO PROGLASU ?
Raspadom Austro-Ugarske monarhije nakon 1.svjetskog rata, Istra je Londonskim ugovorom iz 1915 godine, kojim je za ulazak u rat Italije na strani sila Antante, Italiji obećana Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te slobodna država Rijeka. To je sve potvrđeno Rapallskim ugovorom 12. studenog 1920, godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.
Međutim talijanski odredi squadre- squadristi ušli su u Istru i prije potpisivanja Rapallskog ugovora.
U noći sa 31. listopada na 1.studeni 1918 godine talijanski diverzanti ušli su u pulsku luku i minirali admiralski brod Viribus Unitis. Sa njim je potonulo oko 400 mornara, pretežno Hrvata i zapovjednik Janko Vuković Potkapelski.
Nakon toga squadristi su neometano ušli u Istru, a Rapallskim ugovorom je samo potvrđeno!
Talijanski fašisti zaveli su teror! Tako su 13. srpnja 1920. godine . zapaljeni i uništeni slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski Narodni dom u Puli; 24.ožujka.1921 godine fašisti su zapalili knjižnicu čitaonice Bratimstvo u Narodnom domu u Voloskom; 8.studenog 1921 godine . zapaljen je Narodni dom u Svetom Ivanu, a sljedećega dana u Rojanu, oba na periferiji Trsta.
Uvedena je talijanizacija imena , prezimena, toponima, pa čak i nadgrobnih spomenika.
Hrvatski učitelji su protjerani, a iz Italije dovedeni talijanski.
U tom razdoblju Istru je napustilo preko 50 000 tisuća istarskih Hrvata, odselivši u Zagreb, Osijek i Ameriku. To je bio prvi egzodus Istrana.
Nakon kapitulacije Italije, dolaskom komunista na vlast, počela je velika odmazda protiv Talijana, istarskih narodnjaka i istarskog svećenstva. Komunisti su pobili sve istarske narodnjake, među kojima je bio i otac biskupa Ivana Milovana, kojem se izgubio svaki trag, nakon što su ga izvukli iz kuće. Strahom i progonom od strane udbaških i komunističkih struktura izazvan je i drugi egzodus istarskog stanovništva, pri kojem se računa da je iz Istre iselilo oko 200 tisuća stanovnika.
Ukupno je ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova u Porečko Pulskoj biskupiji. Među ubijenima je i Miroslav Bulešić, kojeg su komunisti zaklali , a proglašen je blaženim 29. rujna 2013. godine u velebnoj pulskoj Areni.
Kako proces pripojenja oružjem nije uspio u cijelosti, jer su saveznici inzistirali na pregovorima sa Talijanima koji nisu bili zadovoljni , Tito je poslao u Trst po Božu Milanovića , istarskog svećenika,koji je preuzeo mirovne pregovore u Parizu na strani jugoslavenske delegacije. Uspjeli su savezničkoj komisiji dokazati da je većinsko stanovništvo u Istri hrvatsko i to na osnovu ‘Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesene u Pazinu 12. veljače 1946 godine.’Spomenicu’ je donio ‘ Zbor Svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u ‘Spomenici’ prikazali sve strahote koje su od talijanskih fašista podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918 do 1943. godine. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.Na pariškoj mirovnoj konferenciji donesena je odluka da Istra pripadne Hrvatskoj skupa sa gradom Zadrom i otocima Cres, Lošinj. Lastovo i Palagruža!
Talijani i svi ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog 10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.
Hrvati koji se spominju u Proglasu, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja, sa ciljem stvaranja neke njima istrijanske nacije, koja im ne prolazi.
Autor-Lili Benčik
