“Došašće nam govori kako Gospodin dolazi radi nas i našega spasenja, a to znači kako bi nas oslobodio od grijeha, povratio nam svoje prijateljstvo, prosvijetlio nam um svojom svjetlošću i zapalio nam srce svojom ljubavlju.” (sv. Ivan Pavao II.)…
Došašće ili Advent je pripremno razdoblje pred Božić koje obuhvaća periodod od četiri nedjelje, a počinje nedjeljom koja je najbliža svetkovini Svetog Andrije. Taj period simbolizira četiri tisućljeća od stvaranja svijeta do dolaska Isusa Krista. Riječ advent dolazi od latinske riječi adventus što znači dolazak, za nas vjernike Isusov dolazak, dolazak našega Spasitelja, simbolički i stvarni, a u našem se hrvatskom jeziku za to liturgijsko vrijeme u godini udomaćilo i lijepo je reći došašće, jer očekujemo dolazak Božića. Došašće je vrijeme kada se kršćani pripremaju i radosno iščekuju Božić. Obilježavaju ga pokora, post, molitva, odlasci na rane jutarnje mise, zornice, na kojima se pjeva i moli u čast Majke Marije. U crkvama se čitaju proročanstva te ulomci iz evanđelja koji prikazuju Isusa kao ispunjenje tih proročanstava. Poznate prigodne pjesme koje se pjevaju u tom razdoblju, a usmenom predajom su se očuvale do danas su “Narodil nam se kralj nebeski”, ” Bog se rodi u Vitliomi”, ” Va se vrime godišća”, “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male” ovisno o kraju u kojem se neke od tih pjesama pjevaju.
Blagdani koji spadaju u to razdoblje su uz Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. 12.) još i ovi blagdani i svetkovine:
– 4. 12. Sv. Barbara djevica i mučenica (+ 3 st.) – zaštitnica rudara, na
njezin se dan negdje sije i pšenica pred Božić. Ima i tradicija da se na njezin dan u vazu s vodom stavi grana trešnje koja za Božić procvjeta;
– 6. 12. Sv. Nikola biskup – Patara između 255. i 270. – Myra, Turska, oko 346. –radost sve djece svijeta. Taj dobri biskup sva ova stoljeća dolazi i dariva dobre, a Krampus ga prati sa šibom za one koji se trebaju popraviti;
– 13. 12. Sv. Lucija (284. – 303.) rođena u Sirakuzi,
zbog svoje je vjere podnijela mučeništvo 303. godine – na njen se dan diljem
svijeta sije pšenica koja će do Božića izrasti. Hrvati katolici u tu pšenicu
stavljaju tri svijeće: crvenu, bijelu i plavu, pšenicu vežu hrvatskom
trobojnicom, a između svijeća u pšenicu stave jabuku. Te se svijeće u pšenici pale na božićnom ručku uz molitvu, a nakon ručka se moli tri puta apostolsko vjerovanje i svijeće gasi domaćin kriškom kruha umočenom u vino uz riječi: Svijećo, mi tebe kruhom i vinom, a ti nas blagoslovom i mirom!
– 21. 12. (prema tradicionalnom kalendaru) Sv. Toma
apostol – Toma Nevjerni, Toma Sumnjivac, više nije na ovaj dan, već 3. srpnja. Na taj dan, najkraći u cijeloj godini, se na ognjištu peku okrugli kruhovi na koje se utiskuju križevi, božićni ornamenti, a u stara vremena su postojali i božićni lopari s urezanim božićnim riječima i čestitkama na koje su domaćice stavljale umiješeno tijesto za kruh na kom bi nakon pečenja ostale riječi božićnih želja. Taj bi kruh ostao do Božića. Taj se dan pere posteljina, čiste kuće, unose drva u kuću za vatru i da se čeljad ogrije.
– 24. 12. Badnjak – najljepši dan došašća. Dan u kojem se iščekivanje popelo svom vrhuncu. Badnjak žudi za hladnoćom, snijegom kako bi ih zagrijao svojom radošću uz obiteljsko ognjište. Sa sutonom čeljad
ulazi u kuće, pjevaju se pjesme, molitve se čuju iz svake obitelji. Unose se
badnjaci. Riječ ovome danu dolazi od bdjeti, ili badati (vatru na ognjištu), a
i po hrastovom oblom drveću koje bi se usjeklo u šumi, a na njima bi se urezao križ. Badnjaci bi se u noći bdijenja pred Isusovo rođenje unosili u kuću. To bi činili domaćini, a mogu i drugi članovi obitelji, uz riječi: Hvaljen Isus i Marija! Na dobro vam došla badnja večer i Isusovo rođenje.
Ponovilo se tri puta. Za svaki badnjak. U ime Presvetoga Trojstva. A sva bi
čeljad uglas odgovorila: Uvijek bio hvaljen. I s tobom Bog dao zajedno!
Domaćica bi čeljad posipala pšenicom, darivala orasima, suhim voćem, škropila blagoslovljenom vodom. Svi su čekali znak da se krene na ponoćku. Budan se te noći čekao trenutak Isusova rođenja.
Djeca se posebno raduju sv. Nikoli, kada dobivaju poklone u čizmice, a zločesta djeca šibu od Krampusa. U nekim krajevima postoje običaji djetinjci, materice i očići, koji se događaju u tri tjedna do Božića. Brojni običaji za cilj imaju želju za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Badnjak je bogat raznim običajima poput unošenja slame u kuću, svečanog uređenja blagdanskog stola, pripreme božićne hrane i odlaska na sv. misu polnoćku. Božić je dan, kada se s puno radosti, nade i žara u svečanom, veselom raspoloženju slavi Isusovo rođenje. Proslavlja se u krugu obitelji, a sljedeći dan na dan sv. Stjepana posjećuju se rođaci, prijatelji i susjedi i s njima se svečano proslavlja uz bogatu trpezu. Na svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke, da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice, koji je sljedeći dan, čest je običaj tzv. šibanja, kada bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Djeca su se blagoslivljala na misama. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje svečan od božićnog.
U nekim katoličkim krajevima, posebno u dijelovima Bosne i Hercegovine, Dalmatinskoj Zagori i Bačkoj, još uvijek su sačuvani stari lijepi običaji obiteljske prisnosti i šale, a vezuju se uz drugu, treću i četvrtu nedjelju došašća.
Tako se druge nedjelje došašća obilježavaju djetinjci, treće nedjelje Materice, a četvrte Očići.
Djetinjci, obiteljski običaj održava se druge nedjelje došašća, kad se djeca, zbog tobožnje prijetnje starijih, otkupljuju, darujući roditelje.
Iako se običaji razlikuju od kraja do kraja, svima je zajedničko zbijanje šale, takvo koje ima za cilj još više međusobno zbližiti ukućane, rodbinu i prijatelje, a manifestira se kroz razne oblike darivanja kakvom sitnicom.
Materice se obilježavaju treće nedjelje došašća, običaj je još uvijek čest u Bunjevačkih Hrvata u Vojvodini.
Osim što bi se običaj Materica obilježavao po kućama i selima, valja istaknuti kako se redovito slavio i u crkvama kada se na svetim misama molilo za nazočne i sve druge majke, što je lijep pokazatelj povezanosti liturgijskog i narodnog života, kada se narod nadahnjivao snagom Božje riječi i euharistijskoga stola, a crkveni život i liturgija, svoje nadahnuće crpili i iz vjere naroda.
Čestitare ovoga dana odlikuje i karakterističan pozdrav uz pjevanje;
„Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Napolju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!“
Očići
Djeca bi tako na Očiće ustala rano i odmah išla kakvim konopčićem „višati“ oca, koji je potom morao platiti oslobođenje tako da ih dariva kakvom sitnicom.
Za razliku od majki, koje su za otkup obično davale orase i lješnjake, očevi su se najčešće otkupljivali sušenim mesom od male pečenice (svićice) ili sudžuka, koje bi za taj dan skinuli s tavana.
Djeca bi potom Očiće čestitali i svim drugim muškarcima među rodbinom i susjedima, a pri tome bi ih pozdravljali ovim ili sličnim riječima:
„Faljen Isus, očići, božićno je vrime,
mi smo došli sada tražit’ vaše otkupljenje.
Pođite na tavan, donesite mese,
ako nije suvo, otvorite kese.
Ako ništa nema, višanje se sprema!“
Svim očevima neka su sritni Očići!
Tradicijski blagdani uz Došašće u Istri
Glavni je tradicijski blagdan u tom razdoblju Božić. Pripreme počinju s došaščem ili Adventom , ide se na zornice, prije badnjaka ili Vilije Božje čisti se kuća i priprema kučanstvo. Na dan Vilije Božje posti se, i tek navečer blaguju posna jela ; posutice (flekice) ili fuži sa slanom srdelom, bakalarom, maneštra, kruh, vino, fritule, kroštule. Dok su još postojala ognjišta, na njih bi domačin , najviše ako je bio živ did ili nono, donio panj, tzv. cok, badnjak koji se potpalio na Viliju Božju i trebao je goriti do Sv. tri kralja. Uz panj , badnjak vezivala su se različita predviđanja, npr. kakva će biti litina, a njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao npr. za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude, sredstvo protiv tuče i sl. Prije večere na Badnjak domaćin bi u znak slavlja opalio na otvorenome pucanj iz puške ili pištolja, a domaćica bi tamjanom okadila kuću i stoku, te zapalila dušicu za pokojnike, koja je gorjela i na Božić. Tijekom večere domaćin bi posuo malo od svakog jela i polio malo vina po coku, da bi iduća godina bila rodna i puna obilja. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama, a ono se poslije blagovanja nosilo stoci da je zaštiti od bolesti i dr. Vrata staje dobro su se zatvarala radi zaštite od krađe slame. Vjerovalo se da će stoka kojoj se ukrade slama biti mršava, a ona koja se najede sijena debela. Nakon večere slijedile bi različite igre kojima se kratilo vrijeme do odlaska na polnočku. Prilikom odlaska na polnočku muškarci bi pucali iz pištolja, a ponegdje bi prije odlaska nahranili stoku. Božični se objed pripremao što bogatije. Ponegdje se božično čestitanje obavljalo tek na Stipanje ili na Novo lito, a ponegdje i na sam Božić, a bilo je poželjno da prvi čestitar bude muško. Na novogodišnje jutro okupili bi se dječaci te odlazili čestitati susjedima, od kojih su tada dobivali darove, (dobru ruku), obično su to bili skromni darovi, orasi, jabuke ili lješnjaci. S vremenom su otvorena ognjišta izašla iz uporabe, pa su se tako i božični običaji promijenili.
Cvijet svete noći
Stara legenda kaže da je prva božićna zvijezda, zvana “cvijet svete noći”, nastala zahvaljujući molitvi dvoje siromašne seoske djece. Djevojčica Marija i njezin brat Pablo su željeli kupiti dar malome Isusu, ali nisu imali novca, stoga su ubrali poljsko cvijeće dok su išli u crkvu na Badnjak. Kada su stavili cvijeće oko jaslica, zeleno se lišće pretvorilo u predivne crvene latice i prvi cvijet svete noći procvao je čarobnim zvjezdastim cvatom. Od tada ovaj cvijet ukrašava domove širom svijeta, najljepše cvatući upravo u vrijeme Božića.
Mise zornice nastale su vjerojatno već u 5. stoljeću nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici
Simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima kako ne bi izgubili vječni život.
Misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se, osobito u galskoj i bizantskoj liturgiji, došašće smatralo asketskom pripravom, što je sačuvano i danas. U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali ni zaboraviti radost. Jer došašće je ponajprije radosno vrijeme, a činjenica da se tijekom liturgijskog slavlja izostavlja slava samo je pokazatelj želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu, to jest na misi polnoćki.
Evo kako je Zornice opisao Istranin pjesnik Mate Balota ( Mijo Mirković) hrvatski akademik, književnik, ekonomist, sveučilišni profesor i novinar.
Zornice
S prvi petehi je mati ustala,
za žrvne je pošla, dvi ure je mlila,
žrvan prid zoru je našu seljačku pismu piva,
pismu za pot ki i po zimi težaka obliva.
Sve selo se diže u mraku,
ognji se lože, ledeno drivo se pari i črči,
čuju se glasi ljudi i žen i bura kroz ulike puše,
na ognjištih gore male sviće na stinj, kakono dobre duse.
Po putih za crikvu se miču divojke i dica,
noć je ledena uzad njih, mučan dan je prid njima.
stumig je prazan, na tašte je svaki čovik i dobar i tih.
na zornicu gre se u miru, ne čuje se kanat ni smih.
U crikvi je lipo, kad z mraka se ujde na svitlo,
sure se stari koreti i modrne z panon crlenin.
Sad te pisme početi za pravu božju službenicu.
a oči mladića iz kora te najti malu Mariju i Katicu.
Pokle će biti kušelj na ognjištu i tepla palenta.
Beside su kratke, zaš dan je mali, a dela je čuda:
triba ovce izgnati i driva nasići, u brajdah jame kopati.
zima gre trda, triba za blago ča parićati.
Blagoslovljeno vam vrijeme Došašća!
Sav taj silan sjaj i okićenost i galama i žamor. To nije Božić. A mi smo Katolici, vjernici, za vjernika bi Božić trebao biti svaki dan u godini i svaki trenutak, jer Isus se kao Bog i kao Čovjek rađa za nas u svakom trenutku samo ako to hoćemo. Sada je liturgijsko vrijeme došašća, iščekivanja, a sve ima svoje vrijeme, pa tako postoji vrijeme za slavlje i za pripravu za slavlje, za ponos i za poniznost, za pjev i tišinu, za žalost i veselje. U crkvi je boja ljubičasta ( osim treće nedjelje- ružičaste), pokornička. Eto, ni vjenčanja nema. Počinju mise zornice, pjevaju se posebni himni i psalmi. To je vrijeme nade, čežnje, sanjarenja i tihe, zapretene radosti, vrijeme tišine. Bdjeti treba, osluškivati. Vrijeme pokore prema sebi i drugima, vrijeme promišljanja i preispitivanja. Kako će ljudi u buci i galami čuti vlastito srce kako kuca, kako će čuti „glas koji viče iz judejske pustinje“?
Stoga ima Korona i dobru stranu, moći ćemo se stvarno okrenuti svojoj nutrini, svojoj duhovnoj strani. Pronaći mir, mir u nama i oko nas. Pa i sam naš Gospodin Isus povukao se u pustinju, u samoću i tišinu u svom iščekivanju Božjega susreta, Duha Svetoga. Bez hrane i pića, bez glazbe i blještavila ovoga svijeta. Ne budimo pohlepni za meterijalnim pa to nazivati Došašćem. Došašće je tako u celofan zamotan konzumerizam i potrošačka groznica koju nazivamo advent. Zato, nije dobro, a ni potrebno koristiti došašće za čistu trgovačku reklamu i prodaju. Po trgovačkim centrima ne može se vidjeti kako je lijepo i čudesno inje na njivi i preko livade?. Kako je lijep hod po šumi u danima došašća, traganje za nježnom i bogatom zelenom mahovinom, za božikovinom, za borom zimzelenim, posjet nekom staračkom domu, ispovijed i ponizna, ali radosna molitva na misi zornici. A tek, nakon zornice, kako prija topli čaj s onima s kojima smo bili na zornici, e to je prava radost došašća!
Odlučimo se živjeti novim životom i neka ovo sveto vrijeme donese obilje duhovnih radost. Vratimo se Bogu! Neka njegova blizina bude naša nova snaga za svaki dan. Ustrajmo u svetosti života i vratimo zemlju u mjesto u kojem Bog prebiva.