Rodio se u Klani na Kastavšćini, 10. kolovoza 1852.godine, ponijevši iz roditeljskog doma, živu svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku. Na to se dograđuje školovanje u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci i presudan utjecaj njegova profesora Jelačića, pravaša…
Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu u Kastvu, a 1871. završio je Kraljevsku riječku gimnaziju. Potom je u Zagrebu i Grazu studirao pravo. God. 1880. bio je općinski tajnik u Kastvu, a od 1881. odvjetnički pripravnik u Voloskom. U Grazu je 1885. doktorirao pravo te se 1890. osamostalio kao odvjetnik i postao član odvjetničke komore u Trstu.
Od 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je imao i odvjetnički ured. Kao hrvatski preporoditelj u Istri zalagao se za neovisnost hrvatskih seljaka od talijanskih veleposjednika i trgovaca. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica), kao i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrvatski novčarski zavod u Istri, kojemu je Laginja dugo godina bio na čelu. Na zamolbu talijanskih seljaka 1899. utemeljio je posujilnicu i u Vodnjanu. Gospodarska neovisnost i zadružno organiziranje na selu utjecali su na izražavanje vlastite političke volje seljaka na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa svojim je suradnicima Laginja 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istarskih zadruga. Osim toga, bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda i u Puli je vodio tiskaru „Laginja i suradnici“, u kojoj je tiskana „Naša sloga“.
Matko Laginja bio je pravnik, i dok su istarski preporoditelji starijeg naraštaja, među njima i J. Dobrila, bili naklonjeni „slovinskoj“ i jugoslavenskoj ideji pod utjecajem J. J. Strossmayera, dotle pravaš Laginja u pjesmi Istranom odmah istupa s hrvatskim imenom, jasno govoreći o hrvatskim zemljama i hrvatskom jeziku ovako:
Ovo drugo kuda okom gledaš,
I odonud dokud si vidio,
Sve do Drine vode valovite,
Preko Save do Dunaja hladna,
I prek mora cijela Dalmacija;
Sve te zemlje jednoga su roda
Koj’ govori jezikom hrvatskim,
Kojim nas je odhranila majka.
Od svih hrvatskih zemalja – nastavlja Laginja – jedino je „zemlja istrijanska“ jadna.
U njoj je „težka prokletija“ jer „čeljad talijanska“ i „Njemčija stara“ „sve čine u
tuđem jeziku“. Stoga on zaključuje:
A kad narod svog jezika nejma,
Onda narod svog obilježja nejma…
(Jezik, I. Zoričić, Matko Laginja i hrvatski jezik u Istri)
Značenje materinskog jezika kao temeljnoga nacionalnog obilježja utkano je u cijelu pjesmu. To je bio put kojim je Matko Laginja išao do kraja života. Obilato je osvjedočen
i u brojnim javnim istupima i kasnijim djelima
Matko Laginja bio je pravnik ,upravni službenik, odvjetnik, urednik, novinar, tiskar, književnik, pravni povjesnik, glumac, režiser, gospodarstvenik, parlamentarni zastupnik, skupljač narodnoga blaga, hrvatski ban!
Ipak, znatnije se isticao na trima područjima: kao političar, književnik i pisac pravnih spisa. Najmanje istraženo područje njegova života je jezično područje.
A ostao je poznat po istupu u Poreču kada je 21. kolovoza 1883. usred talijanaško-talijanske porečke sabornice, kada je Laginja zatražio riječ, izišao za govornicu i započeo svoje izlaganje na talijanskome, da bi odmah zatim nastavio na hrvatskom jeziku, što je u ono vrijeme za većinu sabornika bilo nezamislivo. U sabornici se smjesta digla velika graja, čuli su se povici, većim dijelom podrugljivi i uvredljivi, pa je zasjedanje prekinuto. Glas o tome brzo se proširio po Poreču, na ulici se okupila skupina gnjevnih građana pred kojom je Laginja morao bježati i skrivati se. Sve se pročulo do Beča, čime se
Laginja kao vješt odvjetnik kasnije služio u svojim političkim istupima.
Jezičnu stranu Laginjina rada možemo promatrati kao: prvo, stanje u hrvatskom jeziku uopće, a u Istri posebno i, drugo, Laginjin jezik, onakav kakav je ostao osvjedočen u njegovim tekstovima i kakav je izravno ucrtan u njegovim mislima o hrvatskom jeziku. Međutim, odmah valja reći da ovomu drugom: Laginjinu jeziku u objavljenim književnim i drugim djelima, valja pristupiti s oprezom. Naime, i Laginjin su izvorni jezik, uostalom kao i jezik brojnih drugih hrvatskih književnika devetnaestoga stoljeća, priređivači i nakladnici mijenjali i prilagođivali jezičnim i pravopisnim normama svoga vremena.+
Poznato da je Matko Laginja prvi put istupio u javni život kao književnik, točnije kao pjesnik, kada je još kao riječki gimnazijalac 1869. godine objavio podužu deseteračku pjesmu pod nazivom Istranom u kalendaru Istran za 1870., u prvom glasilu na hrvatskom jeziku za istarske Hrvate što je tiskano u Trstu. Kasnije je ta pjesma u više navrata pretiskavana, jer – kako je već davno opaženo – „svojim tonom i tematikom trasira put gotovo cjelokupnoj kasnije nastaloj preporodnoj književnosti u Istri“.
Na drugoj strani u Istri toga vremena većina je življa nepismena, u svom materinskom jeziku čuva i prenosi jedino tradicije usmenoga narodnoga stvaralaštva, a od djela koja su vrlo popularna u narodu tu je Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskog i naročito molitvenik Jurja Dobrile: Otče budi volja tvoja. Sam će Laginja u Istarskim pričicama, koje su objavljivane u Šenoinu Viencu 1879. i 1880. godine, stanje narodne svijesti u Istri opisati ovako:” Riječ je o tome da se središnja austrijska vlast u drugoj polovici devetnaestog stoljeća često opirala uvođenju hrvatskog jezika u službenu uporabu u Istri, uz talijanski, tobože stoga što istarski Hrvati nemaju jedan jezik već se služe veoma različitim govorima.”
Osim toga, Laginja dosta sigurno za ono doba poznaje istarski jezični mozaik, i to njegov hrvatski i talijanski dio. U trinaestoj pričici on spominje „dva glavna plemena“: hrvatsko i talijansko i najprije govori o talijanskom:
„Talijani nisu svi jednoga koriena… Mnogi su čisti Mlečići… mnogi su valjda starosjedioci, osobito stanovnici Vodnjana (Dignano) i Bala (Valle)… Pribrojimo… i Rumunje istarske k tomu plemenu. Rumunji (Vlahi, Vlasi, Čiči kako jih naš puk zove) još govore
tim jezikom samo na dvih mjestih: na čičkoj visini u Žejanah i izpod Učke u Šušnjevici.“a , ovako sudi o hrvatskim govorima u Istri:
„Ako ćeš drobno dieliti, tri su grane Hrvata u Istri… povrh Kastva na Trst, pak preko Buzešćine do nad Piran kajkavci; izpod njih do pod Žminj cielom širinom Istre čakavci, a dolje k Puli štokavci.“
Matko Laginja je u svim svojim radovima iskazao živo zanimanje za jezik, točnije za hrvatski jezik u Istri, ali u širem kulturnom i društvenom okviru.
Polazeći od samih temelja jezične kulture, poradio je i perom i djelom na buđenju
zatomljene svijesti u najširim narodnim slojevima o vlastitom jeziku i identitetu.
Putovao je po različitim krajevima, osluškivao i bilježio živi govor i poticao je
druge do to isto čine i oni. Naslućivao je kakva je uloga jezika u književnom djelu i
svjedočio da pojam hrvatski jezik uključuje ne samo književni jezik, već i njegove
narodne govore. Na taj je način pripremao tlo za mlađe naraštaje (Matu Balotu,
Zvanu Črnju i dr.) i njihove istraživačka i stvaralačka djela.
U vrijeme kada je živio u Puli, izgrađen je niz zgrada prema trgu Portarata, među kojima je i zgrada u kojoj je radio dr. Matko Laginja. U ovom je dijelu zgrade 1900. godine rođen i dr. Fran Mihaljević, liječnik i znanstvenik, osnivač suvremene infektologije u Hrvatskoj, koji je umro 1975. godine o čemu svjedoči spomen ploča. Odvjetnik Laginja angažirao se na osnivanju Družbe Ćirila i Metoda 1893. godine, sudjelovao u organiziranju Istarske posujilnice 1891. godine i Narodnog doma 1908. godine, koje su moćno djelovale na pokretanje, okupljanje i prosvjećivanje hrvatskih ljudi u Puli.
Od 1883. godine Laginja je bio hrvatski zastupnik u Pokrajinskom saboru Istre u Poreču, a od 1891. do 1918. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču, u kojima je mnogo činio za svoje glasače. Laginja je iz Pule otišao u Zagreb u svibnju 1915., u sklopu opće evakuacije pulskog kotara zbog ulaska Italije u rat protiv dojučerašnjih saveznika Austro-Ugarske i Njemačke. U vrijeme raspada Carevine 1918. bio je član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu i član privremene Narodne skupštine Kraljevine SHS 1919. i 1920. godine, a 1920. i ban Hrvatske i Slavonije. Izabran u Ustavotvornu skupštinu, napušta je 1921. s još desetoricom zastupnika, te se povlači iz političkog života. Umro je u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine.
Doba političke borbe u Puli kao glavnom središtu austrougarske ratne mornarice kojoj je Matko Laginja dao snažan osobni pečat, bilo je, po Baloti, doba narodne borbe pulskih i istarskih Hrvata za svoja ljudska i građanska prava zakonitim sredstvima. Tim su se putem otvarale hrvatske škole, osvajala općinska vlast, osnivale kreditne zadruge, vodila borba za uporabu vlastitog jezika u općini, kotaru i na sudu te osvajala mjesta u Istarskom pokrajinskom saboru i u Zemaljskom bečkom parlamentu. Iako je Pula, po sastavu stanovnika bila kozmopolitska, austrijski, talijanski i hrvatski narod, kao tri glavne i jezično različite skupine, u zadnjim desetljećima austrougarskog doba, živjele su svaka svojim društvenim, narodnim, političkim i kulturnim životom. Sigurno je svaka od njih utjecala na druge dvije i svaka od njih imala svoje ideale, koji su išle čak i izvan ove državne zajednice. Austro-Ugarska kao konglomerat naroda nije u sebi imala unutarnje, društvene, ekonomske i kulturne snage međusobno ih zbližiti, pa i Puljani, toga doba, nisu smisao svoga života mogli uzajamno pomiriti, što je u sebi nosilo trajne klice razdora.
Dr. Matko Laginja bio je svjetska osoba i jedan od prvih školovanih hrvatskih ljudi u Istri, bio je za ravnopravnu suradnju Hrvata i Talijana u gradu, što je, ponekad, davalo pozitivne rezultate. On je svojom inteligencijom i karakterom, mirnoćom i uravnoteženošću, nesebičn ošću i poštenjem priskrbio poštovanje sunarodnjaka, ali i pulskih Talijana te posebno austrougarskih čelnika. Zbog svog neumornog rada i zalaganja za preporod istarskih Hrvata, dr. Matko Laginja dobio je častan naziv “oca Istre”.