«GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA», je igrano dokumentarni film koji obrađuje događanja u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata. Film prikazuje dramatične trenutke zarobljavanja, odvođenja ,maltretiranja i ubijanja hrvatskih branitelja i civila nakon pada Vukovara i njihovo odvođenje u srpske koncentracijske logore u kojima su proveli 9 mjeseci uz zvjerska mučenja i ubijanja batinanjem…
Autor filma, redatelj, scenarist i producent je branitelj Stipe Majić Pipe.
Rođen listopada 1963. godine u Vukovaru. Nakon završene srednje škole i odsluženog vojnog roka 1984 godine, pokreće samostalnu djelatnost. Otvara ugostiteljski objekt, kafe bar „ MUSTANG“ na Trpinjskoj cesti, koji uspješno posluje sve do početka rata.
1991. g. dragovoljno se priključuje 3-oj bojnoj, 204 brigade i kao pripadnik „ŽUTIH MRAVA“ aktivno sudjeluje u zaustavljanju tenkovskih kolona na Trpinjskoj cesti te obrani grada pod zapovjedništvom pok. General Bojnika Blage Zadre.
Nakon okupacije grada Vukovara i dolaska u Zagreb počinje s realizacijom ideje o snimanju dokumentarnog filma o svemu proživljenom u domovinskom ratu.
Tako 2011 godine realizira prvi dokumentarni serijal od deset epizoda, pod nazivom „BITKA ZA VUKOVAR“. U spomenutom projektu, potpisuje scenarij, režiju, i produkciju. Cijeli serijal je više puta prikazan na HRT.
Nakon toga osam godina prikuplja materijale o stradavanju vukovarske bolnice, ranjenika i djelatnika koji su radili u njoj. Krajem 2017. završava dokumentarni film, odnosno seriju od četiri nastavka, pod nazivom „SRCE VUKOVARA“. Film je premijerno prikazan diljem Hrvatske i na HRT-i krajem 2017., dok je serijal prikazan na HRT-i 2018.
Javljaju mu se njegovi suborci i prijatelji koji su nakon pada grada Vukovara, završili u Srpskim logorima i kaznionicama, sa molbom da im pomogne i da njihova stradavanja pretoči u film. Uz puno muke oko financijskih sredstava, uspješno završava dokumentarno igrani film „GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA“. Ovaj film je ujedno i prvi autorov iskorak u igranu formu. Naime dokumentacijski materijal vezan za temu predaje oružja i odvođenja Hrvatskih branitelja u srpske logore, nije bilo lako naći. Uz mnogo truda i upornosti ipak se našlo! Ali nedostajao je onaj najbitniji dio priče. A to su mučenja i torture logoraša. I tu je umetnuto par igranih scena u cilju što vjerodostojnijeg prikazivanja svih zvjerstava i mučenja koja su prošli Hrvatski branitelji. Film završen koncem 2018-te godine i prikazuje se diljem Hrvatske, osim ovaj puta na HRT-u.
Programsko vijeće HRT-a kontatiralo je da je film izuzetno dobar, ali da ga neće prikazati! Valjda da što manje ljudi vidi zvjerstva koja su činili Srbi i koja je to količina mržnje u njima izazvana velikosrpskom ideologijom. Može li takva zvjerska mučenja počiniti ljudsko biće drugom ljudskom biću, a da se naziva čovjekom? Ne to više nije čovkek, to je monstrum! A velikosrpska agresivna politika pretvorila je Srbe u monstrume.
HAVC je sudjelovao u manjem djelu financiranja filma, umjesto da je u cjelosti podržao i financirao ovakav film! Ali je zato u cjelosti financirao filmove sa lažima o hrvatskim braniteljima “15 minuta – Masakr u Dvoru” Nakon što je film vidio na RTS-u, branitelj Ivica Pandža podnio je kaznenu prijavu, smatrajući kako je paradoksalno da Hrvatska sufinancira film u kojem su autori iskrivili činjenice i za masakr u dvoru na Uni optužili hrvatsku vojsku. Šokiran je, kaže da je na odjavnoj špici primjetio da su u tome sudjelovale hrvatske institucije i financirale s 250.000 kuna. “Postoje brojni dokazi da to nije bila hrvatska vojska. Mi smo jedini koji s vlastitim novcima financiramo film koji optužuje nas.”
Gledajući svjedočenja u filmu o svakodnevnom batinjanju palicama za bejzbol , kundacima od pušaka i drugim improviziranim batinama, koje su ostavljale tragove na leđima i drugim djelovima tijela, raznih bestijalnih mučenja u samicama, bez hrane, vode , spavanja na golom betonu, ponižavanja i nemogućnosti obavljanja velike i male nužde pod batinama, nemogućnosti pranja i održavanja osobne higijene i psihičkog iživljavanje nad njima stalnim ispitivanjima pod batinama, prisiljavajući ih pjevati ” Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, Nije mala, nije mala, triput ratovala…” razmišljala sam kako bi trebalo sve profesionalne političare iz Hrvatske zatvoriti u Sabornicu da gledaju barem 24 sata taj film, i to bez hrane i vode, bez spavanja i bez sjedenja, stojeći, pa bi valjda shvatili uz koje je patnje i stradanja stvorena ova država Hrvatska!
Valjda bi se tada sa više poštovanja i uviđavnosti odnosili prema hrvatskim braniteljima, prema imovini hrvatskih ljudi , prema gospodarstvu, nacionalnom bogatstvu i resursima, prema nacionalnom identitetu hrvatskog naroda i države Hrvatske!
Valjda bi tada tražili od Srbije da prizna postojanje logora na svojem teritoriju, da ukine zakon o jurisdikciji za suđenja za ratne zločine, da preda dokumentaciju o nestalima u vrijeme okupacije Vukovara i drugih mjesta, tražili bi da Srbija plati ratnu odštetu, da vrati pokradeno kulturno blago i dokumentaciju iz vukovarske bolnice!
Valjda bi više vodili politiku hrvatskih nacionalnih interesa, a ne interesa Europske unije i raznih svjetskih i lokalnih moćnika i korporacija.
Autor / Lili Benčik
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**