Na nogometnom igrališlu u Mariboru obavljena su razvrstavanja za likvidaciju i kolone za križne putove u raznim pravcima kroz Hrvatsku i dalje do makedonske, bugarske i rumunjske granice. Jedna od većih kolona bila je usmjerena prema Ptuju i dalje prema Macelju, Đurmancu, Krapini i sabirnim logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i u Oroslavlju…
Na poljani oko Đurmanca bile su zaustavljene prve kolone zarobljenika s kolima i konjima. Po pričanju preživjelih svjedoka tih stravičnih zbivanja i samog komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka, u “Nacionalu” broj 27 od 24. svibnja 1996. (str. 22), ti mučenici nisu dobili ni vode ni hrane već su pojeli svu travu na poljani i sve lišče po granama.
Đurmanec mjesto logora naših zarobljenika u pozadini proplanak gdje su izvršena prva masovna ubijanja tih mučenika
U samom Đurmancu nalazio se logor u tadašnjoj pilani, danas “Šavriću”, u okolici između groblja i crkve te na proplanku uz šumu s lijeve i desne strane iznad Đurmanca. Tu su im najprije opljačkali sve vrijedne stvari, a zatim su počela masovna ubijanja zarobljenih mučenika. Jame, na žalost, do danas nisu službeno niti otvorene.
Nadređeni komandant logora u Đurmancu bio je Stjepan Hršak, koji je taj logor obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj pak je odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.
Kako je priliv tih mučenika bio velik, a u samom Đurmancu nije bilo mjesta za zadržavanje i kopanje jama za masovnu likvidaciju, usmjeravali su ih dalje prema Krapini gdje je sabiralište bilo oko Pučke škole i pred Školom te na starom sajmištu (ondje je danas Autobusni kolodvor). Dio domaćih ljudi koji su bili u hrvatskim vojnim postrojbama bio je odmah zatvoren u podrumima Pučke škole u Krapini.
Po svjedočanstvu Frana Živičnjaka
Istoga je dana iz logora Mirkovec u Sv. Križ Začretje došao kolima s jednim konjem starac iz Vinagore tražiti svojeg unuka, koji je po njegovu pričanju bio u siječnju 1945. mobiliziran u ustaše. Donio mu je nešto hrane, ali ga više nije našao, jer je već bio ubijen u Đurmancu ili Maceljskoj šumi. Gorko je plakao za njim, jer da su ga nedužna odveli domaći partizani i da mu je to bio jedini muški potomak u kući. S tim starcem se odvezla do Krapinskih Toplica i moja pokojna majka, koja me je također tražila u logoru Mirkovec, a našla me na povratku u Sv. Križu Začretju, gdje sam preko prozora razgovarao s tim starcem.
Mladen Šafranko, nekoć djelatnik Vojne OZNA-e u Krapini također je svjedočio o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti Vojne i Civilne OZN-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat.
Mladen Šafranko je u svom svjedočanstvu opisao kako su zarobljenike iz logora Mirkovca i Oroslavlja odvodili u zatvorenim marvenim vagonima iz željezničke postaje Sv. Križa Začretja, Oroslavlja i Maribora preko Zaboka na posljednju stanicu u Đurmancu. Tu ih je čekao i preuzimao komandant Hršak s pratiocima i u koloni odvodio oko 600 metara do posljednjeg logora na pilanu u Đurmancu. Tu su ih, po pričanju Šafranka, najprije opljačkali, sve što su imali (čak su mnogima skidali i cipele) te potom vršili formalna razvrstavanja. Mnoge od njih su strijeljali već u Đurmancu, čega se vrlo dobro sjećaju stariji ljudi u ovome mjestu, a ostale su – kada su bile iskopane jame u Maceljskoj šumi – po dvojicu vezane žicom tjerali pješice. One koji su bili potpuno iznemogli kamionima su otpremali starom cestom do podnožja Maceljske šume, a od naselja “Fruki” Macelja Donjeg još su se pod pratnjom uspinjali strmim putom oko 3 km na sam vrh Maceljske šume Ilovec, gdje su ih na stravičan način ubijali. Mladen Šafranko je posvjedočio da samo na području Macelja ima pored nekoliko desetaka do tada otvorenih i još oko 130 masovnih grobnih jama.
Već tradicionalno svake godine u mjesecu travnju stotine hodočasnika hodočaste na korizmenom putu kojim su sprovođeni ratni zarobljenici 1945. od Đurmanca do Maclja. Sudionike dočekuju mještani sela kroz koja se prolazilo, te priređuju stolove okrijepe za hodočasnike, na sjećanje iz 1945. kada su zarobljenicima njihovi predci pokušavali dobacivati kruh i vodu.
Knjiga Frana Živičnjaka “U vječni spomen” u kojoj smo došli do ovih podataka zapravo je kratak povijesni prikaz komunističkog zločina počinjenog po koncu II. svjetskog rata, tijekom svibnja i lipnja 1945. godine, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima od strane Titovih partizana komunista. Taj se zločin po bestijalnosti i svireposti može usporediti sa zločinima Pol Potovih “crvenih Kmera” u Kambodži.
Kratko vrijeme nakon izdavanja ove knjige 1998. godine — u vlastitom izdanju u ograničenom broju, a uz pomoć donacija nekoliko prijatelja — autor knjige, gospodin Fran Živičnjak, nađen je mrtav u svome stanu u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Veoma čvrste indicije govore da je zapravo mučki umoren, i to od onih istih koji ga nisu dokrajčili 1945. godine, kako bi se sačuvao zid šutnje oko ovog monstruoznog zločina.
Izvor: Fran Živičnjak, U vječni spomen, 3 dopunjeno izdanje, Zagreb – Đurmanec 2008.
G.S.