Foto:Narod.hr
Izvješće Vijeća Europe pokazuje da je moto trans-kampanje u Hrvatskoj “Ja sam kao ti!” bio laž. Trebalo je stajati obratno: “Ti si kao ja!”
Minula kampanja za normalizaciju ”transrodnosti” udruge KolekTIRV bila je vođena promotivnim motom: “Ja sam kao ti!”
U nastavku ćemo pokazati kako je ovaj moto čista laž. Pravi moto kampanje i prava istina onoga što se putem nje predlaže građanima RH glasili bi: “Ti si kao ja!”
No pogledajmo najprije što se dogodilo neposredno nakon iskoraka zagovornika ”transrodnosti” u javnost.
Jedna loša i jedna dobra vijest za transaktiviste
Svršetak kampanje poklopio se s dvije stvari, jedne umjereno nepovoljne i jedne krajnje povoljne za njih.
Nepovoljan događaj bila je objava tzv. “WPATH files”, odnosno interne prepiske vodećih svjetskih stručnjaka za “transrodnost”. Pokazalo se, naime, kako oni koji propisuju “standarde i najbolje prakse” domaćim stručnjacima za “rodnu skrb”, zapravo, u najboljem slučaju, ne znaju što rade. U najgorem i najčešćem slučaju, oni sve to, bez obzira na posljedice, ipak čine.
Međutim, doima se kako se zagovornici “transrodnosti” ne bi trebali previše zamarati time. Čak i skupina Environmental Progress, koja je objavila WPATH dokumente, izričito naglašava da se ne protivi “transrodnosti”, nego samo ishitrenim i neispitanim medicinskim zahvatima na maloljetnicima koji na njih ne mogu dati “informirani pristanak”.
Nasuprot tomu, krajnje povoljan događaj za zagovornike “transrodnosti” bilo je nedavno objavljivanje dokumenta “Izvješće o rodu i rodnom izražavanju” Vijeća Europe.
Izvješće otvara legalistički bezdan za ljudska prava
Ovaj pravno neobvezujući dokument predstavlja formulaciju “transrodnosti” i “rodne raznolikosti” kao temeljnih ljudskih prava, te ih time, eo ipso, čini “europskima”. Ono što preostaje, i što je za očekivati, jest to da će mu uslijediti pravno u većoj ili manjoj mjeri obvezujuća konvencija, koja će države potpisnice obvezati na prilagodbu zakonodavstva “transrodnosti” i “rodnoj raznolikosti”.
Istanbulska konvencija mogla bi dobiti nasljednicu – Dunja Mijatović predstavila je izviješće o “šokantnoj diskriminaciji ‘trans-osoba’” u Europi.
U nastavku ćemo pokazati zbog čega bi to za zagovornike “transrodnosti” bilo toliko povoljno, da bi se otkriće frankenštajnovskih kirurših zahvata iz “WPATH files” pretvorilo u usputnu neugodnost.
Pravo pojedinca na samoodređenje
Izvješće Vijeća Europe pokriva sve aspekte fenomena “transrodnosti” – od zakonskog priznanja oznake roda (Legal Gender Recognition/LGR) do operacija prilagodbe urođenog spola rodnom izboru.
Međutim, istinska radikalnost ovog dokumenta otkriva se tek onda kad se obrati pozornost na ono što Izvješće ističe kao pravni temelj ”transrodnosti”, rodne raznolikosti i rodnog izražavanja kao temeljnih ljudskih prava.
Taj temelj je “pravo pojedinca na samoodređenje”.
Prije nego što definiramo to temeljno pravo, pogledajmo kako ga Izvješće primjenjuje na konkretan slučaj “ženskih prava”:
“(…) jednako kao što ne postoje posebna prava utemeljena na rodnom identitetu i izrazu, tako ne postoje ni ljudska prava koja su specifično utemeljena na spolu. U srcu borbe za ženska prava upravo je poziv na jednaku primjenu ljudskih prava na žene.”
Na prvi pogled čovjek se može zapitati je li dobro pročitao. Što to znači da ne postoje “ženska prava” o kojima se sluša već desetljećima? Jer ako se ljudska prava ne mogu utemeljiti na spolu, onda se ne mogu utemeljiti ni prava na osnovi ženskog spola.
Je li feministicama propao pazar nakon godina i godina truda?
Ženska prava nestaju u “ljudskim pravima”
Zapravo jest, ali ne zbog toga što im je netko nešto uzeo. Naime, posrijedi je samo prividno proturječje. Svrha tzv. “ženskih prava” bila je izjednačenje, odnosno poziv na “jednaku primjenu ljudskih prava na žene”. Pretpostavka je, naravno, da žene iz nekog razloga nisu bile dovoljno jednake, odnosno da nisu bile dovoljno ljudi, kako bi se na njih primijenila temeljna ljudska prava.
Jednako kao za žene vrijedi i za “transrodne osobe”, samo ne na osnovi spola, nego na osnovi roda odvojenog od spola. Posebna ”transrodna” prava ne postoje, nego je potrebno donijeti zakone koji će “transrodne osobe” izjednačiti sa svima ostalima. Ili, da budemo potpuno točni: nužno je sve ostale izjednačiti s ”transrodnima”.
Što to znači, najbolje se vidi iz prividnog paradoksa ženskih prava.
Tijekom dvadesetog stoljeća borba za ženska prava polazila je od pretpostavke da žene kroz povijest, zbog svojih stečenih karakteristika, nisu bile jednake muškarcima. Primjerice, dijelom zbog društvenog pritiska, ali dijelom i zbog anatomsko-bioloških danosti, one su bivale isključivane iz tradicionalno muških djelatnosti – od politike do rada u rudniku. Doduše, premda su danas kulturne i pravne prepreke za obje stavke uklonjene, zapanjujuće mali broj žena bira karijeru u ugljenokopu, ali to im je ipak prepušteno na volju.
Pravo na pobačaj na zahtjev
Jedino temeljno pravo potrebno da se žene oslobode jest pravo na pobačaj na zahtjev. Pritom ne mislimo na pobačaj uvjetovan medicinskim razlozima, nego isključivo onaj koji je izraz ženskog prava na samoodređenje. Nema nikakve veze s tim je li dijete plod silovanja, ima li fetus defekt ili nešto slično. Svrha ovog prava je da se žena može slobodnom odlukom odreći svoje stečene prirodne odrednice – onoga što je čini ženom, ali je kao takvu i ograničava.
U tom smislu ženska prava izjednačena su s općim ljudskim pravima, te žena pred zakonom više nije žena – ali nije, naravno, ni muškarac – nego samo čovjek bez odrednice spola.
Pravo na ”rodni identitet”
Potpuno jednako vrijedi za “transrodne osobe”, samo u tom pogledu proces izjednačenja pred zakonom ide korak dalje. Naime, “transrodna osoba” je ograničena vlastitim “rodnim identitetom”, odnosno ona zbog toga što, primjerice, sebe osjeća kao “ženu rođenu u muškom tijelu” ne može uživati svoje pravo na samoodređenje. Zbog toga takva osoba mora imati pravo izmijeniti svoj “rodni identitet” u onoj mjeri u kojoj je on ograničava. To može biti ponajprije promjena upisa u državnu maticu, ali može ići i do kirurških intervencija koje uklanjaju urođene spolne karakteristike.
Paradoksalno, prava “transrodnih osoba” služe uklanjanju svih rodnih odrednica. To je nužno kako bi čovjek mogao slobodno uživati u svojim ljudskim pravima bez ograničenja roda. ”Transrodna” osoba to ne može, jer su različite djelatnosti vezane za muški ili ženski rod. Primjerice, majčinstvo je na prvi pogled očigledno vezano za ženski rod.
No je li stvarno tako?
Čovjek bez spola i roda
Kako smo upravo vidjeli, pravo na pobačaj na zahtjev odvojilo je majčinstvo od spola i vezalo ga za slobodnu volju žene. To što ona mora pribjegavati umjetnim zahvatima da trudnoću spriječi ili prekine, ništa ne mijenja na stvari. Njezino pravo na samoodređenje ostaje nepovredivo samo utoliko što je ona čovjek koji slobodno bira kako će sama sebe odrediti.
”Transrodnost” ide samo korak dalje istim putem i briše ograničenja koja nameću i spol i rod.
”Transrodna” osoba u tom smislu mora imati pravo izabrati majčinstvo, bez obzira na to što je, recimo, muškog spola, jer su spol i rod vanjske karakteristike, a ljudska prava se temelje na unutarnjem samoodređenju. Ona to može i ako je ženskog spola, a muškog roda. Na taj način je uostalom prva brada ”transrodne” Hrvatske, Noah Kraljević, postala otac, premda je zadržala ženski spol kad je izabrala živjeti u muškom rodu.
Ako vanjske karakteristike smetaju, njih se ima pravo ukloniti, a društvo je dužno to omogućiti. Tamo gdje žene uživaju “reproduktivna prava”, moraju ih uživati i “transrodne osobe”, jer i žene i “trans-osobe” su ljudi na jednak način.
Stoga je sasvim uzaludno ukazivati zagovornicima ”transrodnosti” da ne možeš svirati klavir, ako nemaš obje ruke. Isto to se govorilo i zagovornicima istospolnog braka s istim rezultatom.
Izbor roda
Izvješće Vijeća Europe doista je “radosna vijest” za zagovornike ”transrodnosti”, ali ne zbog toga što se u njemu bez zadrške zagovara medicinski potpomognuta “rodna skrb”.
Ono je to zbog toga što jasno utemeljuje pravo na izmjenu rodne oznake u matičnim knjigama. Štoviše, u Izvješću se inzistira na tome da “zakonsko priznavanje roda” bude omogućeno na osnovi “samoodređenja”:
“U skladu s modelom samoodređenja, prijavitelji dobivaju priznavanje izabranog roda putem jednostavne administrativne procedure, (…) bez potrebe da zadovolje dodatne pravne ili medicinske uvjete, poput pristanka ili dijagnoze djelatnika zdravstvene skrbi.”
To znači da se “transrodnost” pred zakonom ne smije shvatiti kao poremećaj, nego isključivo kao čin slobodnog izbora pojedinca. Zdravstvena skrb je tu samo kako bi, u skladu s njegovim željama, prilagodila tijelo njegovom “dubokom unutarnjem osjećaju sebe”.
“Ti si kao ja!”
Otud je jasno zbog čega je moto kampanje KolekTIRV-a “Ja sam kao ti!” obična laž.
Stvar, naime, stoji obratno. ”Transrodna” osoba nikad ne može postati jednaka muškarcu ili ženi, zbog toga što su oni određeni svojim prirodnim spolnim i rodnim danostima. Kako bi se postigla jednakost koju zapravo zagovaraju ovi aktivisti, muškarci i žene moraju se pred zakonom odreći svojih danih spolnih i rodnih odrednica.
Da bi “transrodne osobe” mogle uživati svoje pravo na samoodređenje jednako kao i drugi, onda ti drugi moraju postati kao oni, a ne obratno.
“Ti si kao ja!” je pravi moto ”transrodnosti”, jer tek s idejom ”transrodnosti” potpuno se gube spolna i rodna obilježja čovjeka koja strogo odvajaju muškarca i ženu. Kod “transrodnih osoba” ne postoje dva, nego samo jedan rod koji je beskonačni spektar. Unutar njega svaka osoba ima pravo birati koliko je muško, koliko žensko ili da je čak ni jedno od to dvoje. Ako se želi ostvariti jednakost muškaraca i žena s ”transrodnima”, onda i oni moraju prihvatiti da postoje na “rodnom spektru”.
Jednom kad je to postignuto, sasvim je jasno da i djeca mogu biti ”transrodna”, te se onda na osnovi bizarnih psiholoških evaluacija dade uputiti ih u “rodnu tranziciju”, sve do kirurškog odstranjenja spolnih organa. Štoviše, kako vidimo da Izvješće preporučuje ukidanje takvih evaluacija, koje latentno prikazuju ”transrodnost” kao patološko stanje, djeca bi u idealnom slučaju o tome odlučivala sama.
Je li Izvješće nova Istanbulska konvencija?
Na koncu, treba biti svjestan kako su u Hrvatskoj vrata za opisanu pravnu TRANSformaciju društva širom otvorena. Naime u Izvješću podsjećaju na to kako se u “Istanbulskoj konvenciji jasno imenuje rodni identitet kao temelj na osnovi kojeg ne smije biti diskriminacije pri primijeni konvencije (Članak 4.3)”.
Jednom ratificirana Istanbulska konvencija ostvarila je pretpostavku ”rodnog identiteta” kao samoodređenja pojedinca pod krinkom zaštite žena od nasilja. Sada je potrebno samo ratificirati konvenciju koja bi jasno definirala prava koja proizlaze iz slobodnog izbora rodnog identiteta.
U tom smislu bi prava svrha kampanje za jednakost “transrodnih” osoba ispunila svoj pravi smisao i ”transrodna” osoba bi čiste savjesti pred zakonom svakom muškarcu i ženi mogla reći: “Ti si kao ja!”
A to znači ništa manje nego: “Ti nisi ni muškarac, ni žena!”
Branko Malić/Narod.hr