U izdanju Matice Hrvatske – Ogranak Bizovac objavljena je knjiga pod naslovom “Mama, ne vidim nebo” – priče o prekinutim vukovarskim djetinjstvima, odnosno o djeci poginuloj ili ubijenoj u Vukovaru tijekom Domovinskog rata, autorice Ani Galović. “Mama ne vidim nebo” knjiga je na koju Hrvatska čeka punih 29 godina…
Tijekom 2019. godine u široj hrvatskoj javnosti konačno se otvorila bolna i dva i pol desetljeća gotovo prešućivana tema pogibije i ubojstva djece u ratnom Vukovaru.
Iako se za neka imena poput Igora Kačića, u kontekstu najmlađe žrtve mučki ubijene na Ovčari, čulo, za većinu njih nitko osim obitelji, pa čak ni brojni Vukovarci, do sada nisu znali. Ovu dugo prešućivanu temu, autorica knjige, također o djeci, nažalost oboljeloj od karcinoma – “Dječak koji je volio prozore” – Ivanićanka Ani Galović širom je otvorila, prvo detaljno istraženom pričom o strašnom zločinu nad četverogodišnjom Martinom Štefančić ubijenom s bakom u Borovu selu tijekom okupacije 1992. godine, a ubrzo je javnosti predočila mučne priče o smrti još sedmero djece od kojih je samo jedno stradalo od granate – u Petrovcima, petogodišnji Boris Vaselek, a čak šestero ih je kao i Martina pogubljeno: Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog, sva trojica maloljetni dječaci usmrćeni na Ovčari; Igor Černok – četrnaestogodišnjak zarobljen u proboju nakon sloma obrane grada, usmrćen hladnim oružjem i bačen i zakopan u kanal pored marinačke njive gdje je i ekshumiran, te braća Pakšec, dvanaestogodišnji Damir i šesnaestogodišnji Dario, pogubljeni metkom u glavu iz blizine, nakon čega su bačeni u 15 metara dubok bunar na vukovarskom Sajmištu.
Višegodišnje mukotrpno istraživanje bolnih priča
Već nekoliko godina unatrag, Ani, mlada žena iz Ivanić Grada, po struci magistra filozofije i teologije, na svome blogu “Žute čizme” piše uglavnom nikada ispričane priče o braniteljima Vukovara. Istražujući različite teške i bolne teme, Ani Galović imala je snage uhvatiti se u koštac i s onom najbolnijom, kojoj se prije nje nitko nije detaljno posvetio, posebno ne na način na koji je to ona učinila – temom djece poginule tijekom borbenih djelovanja u Vukovaru i u mjesecima koji su uslijedili nakon toga.
Od početka Domovinskog rata prošlo skoro trideset godina. U tih trideset godina nije utvrđen točan broj djece ubijene tijekom opsade i okupacije Vukovara. Njihovi podaci ne postoje sistematizirani, s generalijama i okolnostima pogibije, a kamoli nešto više od toga. Ambiciozno bi bilo tvrditi kako je Ani Galović to učinila u potpunosti, ali je napravila ono najbliže moguće toj tvrdnji.
U knjizi “Mama ne vidim nebo”, ispričala je priče o trideset i četvero djece poginule tijekom borbenih djelovanja od posljedica granatiranja ili mučki ubijenih u ratnom zločinu koji je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, posebno kada se odvija nad djecom. Kako bi došla do vjerodostojnih podataka, potpuno sama, uz podršku tek nekolicine prijatelja, bez ikakve logističke potpore, prikupila je podatke kojima bi se ponosili i oni iza kojih stoji cijeli operativni sustav.
Danonoćno istražujući, Ani je kontaktirala brojne institucije u Hrvatskoj, od koji su samo neke Ministarstvo branitelja, Memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i brojne druge, ali i u Srbiji, poput Fonda za humanitarno pravo Republike Srbije u Beogradu, Apelacioni sud u Novom Sadu itd., gdje je i odlazila u potrazi za informacijama.
Tim povodom razgovarala je i sa srpskim novinarima, umirovljenim novinarom “Borbe” Branislavom Gulanom, te pokojnim Dejanom Anastasijevićem, novinarom tjednika “Vreme”, kao i bivšim službenicima za istraživanje ratnog zločina poput Vladimira Dzure (Republika Češka), inspektorom za ratne zločine počinjene za vrijeme bitke za Vukovar tijekom 1991. godine pri Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu.
Bez razlike po nacionalnoj pripadnosti
Vrlo je važno napomenuti kako je Ani Galović tragajući za podatcima o poginuloj djeci razgovarala ne samo s fra Ivicom Jagodićem, župnikom i gvardijanom franjevačkog samostana Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, nego i s Vladimirom Sedlakom, župnikom grkokatoličke župe Pokrova presvete Bogorodice u Petrovcima i svećenikom vukovarske Evanđeoske crkve Antunom Koprivnjakom, te da je bezuspješno pokušala stupiti u kontakt s episkopom osječkopoljskim i baranjskim Njegovim Preosveštenstvom Heruvimom Đermanovićem, niti u jednom trenutku ne praveći razliku po osnovu nacionalne pripadnosti među poginulom djecom.
Budući da se odmak proteklog vremena od tragičnih događaja broji u decenijama, do mnogih obitelji je bilo gotovo nemoguće doći. Neki su roditelji umrli, neki se nažalost nikada psihički nisu oporavili, neki su odselili u nepoznato, a neki nisu željeli razgovarati. Baš u ovome dijelu, Ani je učinila gotovo nemoguće. Pronašla je članove obitelji i bližu i daljnju rodbinu gotovo sve ubijene djece o kojima je pisala, kao i njihove prijatelje iz djetinjstva, susjede i poznanike, od Vukovara, Solina, Rijeke, Zagreba, Virovitice, Petrovaca itd., pa sve do Kukujevaca, Šida, Sremske Mitrovice , Kragujevca, čak i Hamburga, koji su joj gotovo odreda dali podatke koje je trebala, kao i dozvolu za korištenje privatnih fotografija.
Ani Galović izjavit će kako ju je na pisanje o stradaloj djeci potaklo to što podatke o njima nigdje nije mogla pronaći, no ono što je posebno dojmljivo i što bi i površni čitatelj ove knjige zapazio, posebna je obzirnost u odabiru riječi, kako prema poginuloj i mučki ubijenoj djeci, tako i prema živućim članovima obitelji koji će ih pročitati. Empatija koju Ani Galović pokazuje prema onima koji bi, da su preživjeli strahote rata, bili njeni vršnjaci, te trud koji je uložila kako bi knjiga “Mama, ne vidim nebo” ugledala svijetlo dana i sačuvala sjećanje na najnedužnije žrtve rata, proporcionalna je poštovanju koje će čitatelj, nakon čitanja ove knjige osjetiti prema njoj, no Ani Galović je to doista zaslužila