“Drukeru: Cinkeru! S takvima ne razgovaram!”, na to se svodi histerična i zapjenjena reakcija Sandre Benčić na ukazanje Igora Peternela
u Otvorenom.
– A vi gospodine Peternel odete kod Bujanca u emisiju da biste s njime zvali zambijske novinare, da bi im govorili tko je od naših građana transrodan ili nije transrodan, kako bi ih zapravo izložili progonu zbog te činjenice jer znate da Zambija ima zakon koji transrodnost kažnjava doživotnim zatvorom. Dakle, vi naše građane izlažete kaznenom progonu u drugoj zemlji za stvar koja u Hrvatskoj legalna, dapače gdje im Ustav garantira ravnopravnost. U vašim krugovima to se zove druker, cinker i to je ono što ste vi, Bujanec i vaša ekipa, kazala je.
Ne želim sad ulaziti u pravni meritum stvari, u pitanje je li državljanstvo te djece legitimno, niti legalnost samog posvajanja. To je tema za jednu drugu raspravu, iako je prilično jasno da tu i za Možemo postoje “ne-teme”, kao i za Plenkovića: Kao što je njemu ne-tema tko je tajanstveni AP, tako je njima ne-tema sumnjivo izdavanje dokumenata, i izigravanje pravnog sustava suverene afričke države, te odnos prema crnoj djeci kao prema nečem što se može kupiti na tržištu, poput Kunte Kintea, i promijeniti mu ime u Toby, a sve to pravdati time da su oni koji imaju nešto protiv toga – rasisti.
Ne, ovo je o cinjanju, drukanju, kako god to želite nazvati. Benčić je tu protiv da se Hrvate cinka nekom u inozemstvu. Lijepo. Iako, doduše, ono što govori nema previše veze s činjenicama, jer se Hrvatima u Zambiji ne sudi zbog transrodnosti, niti se to njih tiče, niti toga ima u optužnici. Isto tako, ne sudi im se ponovo, nakon prekida suđenja, zbog toga što je netko iz Hrvatske nešto anonimno dojavio, to je čista dezinfromacija. Nigdje u svijetu, pa ni u Zambiji nitko ne bi prstom mrdnuo zbog anonimne dojave iz države na drugom kraju planete. Nekoliko je mogućih razloga zašto je stvar vraćena na sud: Ili netko u lancu nije dobio svoj dio mita, ili su iskrsli novi svjedoci i dokazi (prema malo kvalitetnijim informacijama od Indexovog rekla-kazala, radi se upravo o tome), ili jednostavno Glavni državni odvjetnik Zambije nije bio zadovoljan time da netko niži u rangu iskoristio ovlasti i prekinuo suđenje mimo njega (što može biti povezano s onim pod jedan), ili sve zajedno. A treba dodati i veliko nezadovoljstvo javnosti u Zambiji takvim tretmanom “Mzungusa” koje tamo gledaju doslovce kao trgovce robljem, koji dolaze kupovati male Afrikance kao da se radi o robi na tržnici, pod izlikom da će im kod njih biti bolje. To je potpuni prezir prema Africi, kakva god da bila. I oni zaslužuju da ih se tretira kao ljudska bića, s poštovanjem. I zato na “humanost” posvojitelja gledaju posve drukčije nego naša ljevica koja u dovođenju crne djece u Hrvatsku ne vidi rasizam, nego korak prema manje bijeloj i više multikulturalnoj Hrvatskoj, posve ignorirajući kako to doživljavaju oni čiju djecu dovode.
Ali ključno je “drukanje”. Dakle, jedna Sandra Benčić, koja je zajedno s ostatkom Možemo pozivala građane da cinkaju susjede koji ne odvajaju smeće, koja je dio ekipe kojoj pripada i “prikopametna” Marijana Puljak koja se nekidan pohvalila da je prijavila susjeda zbog smeća, pokauju apsolutno gađenje prema cinkanju.
Podsjetimo se koliko su napora ulagali novinari Indexa i slična ekipa, koja pripada istom toru, da bi na Thompsonovom koncertu našli među desecima tisuća posjetitelja jednog s nekim ušatim U ili nečim sličnim, s nekim komadom garderobe koji se mogao okvalificirati kao ustaški. Ili koliko su, kad smo kod toga, uložili truda u denunciranje Thompsona, penjali se po terasama (u Zambiji novinarima nije prošlo, oduzeli su im nelegalno snimljene materijale).
Sjetimo se da se radi o političkim i duhovnim nasljednicima socijalista i komunista, koji su stvorili politički sustav koji se u cijelosti zasnivao na drukanju i cinkanju obitelji, prijatelja, kolega – svatko je morao ili biti druker, ili se pomiriti da neće dobro proći ako odbije ljubaznu ponudu da cinka susjede i dojavljuje UDBI. Stvorili su sustav gdje su sve poluge moći bile u rukama tajne policije, od SSSR-a do Kube, gdje su ljudima namještali provokatore koji bi pred njima pričali nešto “kontrarevolucionarno” pa, ako ne bi prijavili, završili bi – na Golom. Ne, nije pretjerivanje, Alfred Pal (inače Židov i partizan) je upravo tako završio na Golom.
Sjetimo se da su Novosti, pred nekoliko dana, objavile tekst “Sveta omerta” (zakon šutnje) u kojem su se obrušili na katoličku crkvu jer neki njeni pripadnici nisu drukali pedofile u crkvi nego su šutjeli o tome. To je preko naslovnice.
Uopće sad ne ulazim u to je li u pojedinom slučaju drukanje moralno opravdano ili ne. Može i ne mora biti. Razlika između savjesnog građanina i zavidnog cinkaroša je tanka. Prijaviti teško krivično djelo ili nasilnika i zlostavljača je svakako u redu, žrtve se obično ne usuđuju. Cinkati susjede za gluposti poput smeća (kulturnije je upozoriti ga!) ili se pretvarati da ste nekom prijatelj samo da biste izvukli od njega informacije pa ga drukali UDBI svakako nije. Bilo je i slučajeva prijavljivanja susjeda da bi mu se otelo stan. Između toga je cijeli dijapazon stvari.
Stvar je u tome da ljevica obožava drukere i cinkere, osim kad netko otcinka nekog od “drugova”. To je onda – izdaja. Svaka izrazito lijeva vlast je temelje imala u raširenom sustavu dojavljivanja “nepoćudnih” radnji, od nepoćudnih objava na društvenim mrežama, dobacivanja na Prideu, ili nekog političkog stava kojeg ne mogu probaviti, ali istovremeno “omerta”, mafijaški zakon šutnje, vlada jedino među njima samima.
Marcel Holjevac