Foto:Screenshot
Sam Bog nam ga je poslao – tako su vukovarski branitelji reagirali kada se među njima u lipnju 1991. pojavio Marinko Antunović, kojeg su svi znali po nadimku – Bosanac. U vojsci bivše države služio je u ratnoj mornarici kao diverzant gdje je stekao određene vojne vještine.
Tako je za razliku od znatnog dijela branitelja koji su se uglavnom znali služiti samo pješačkim oružjem, on znalački rukovao i protuoklopnim sredstvima, a nije mu problem bio ni sjesti za protuzrakoplovni top, piše Teleskop.hr.
Uz to, bio je upućen i u postavljanje minskih polja i iznimno učinkovitih zapreka koje su pravile velike probleme neprijateljskom oklopu i živoj sili, koja je krenula na Vukovar i bila uvjerena, s obzirom na ogromnu premoć i u ljudstvu i u vojnoj tehnici, da će vrlo brzo dovršiti taj svoj osvajački pohod.
Bosanac je bio jedan od onih koji su dali veliki doprinos da se ti bahati velikosrpski planovi izjalove. Nakon prvih okršaja u kojima je pokazao svoje vojno umijeće i odvažnost, glas o njemu se pronio cijelim područjem od Sajmišta do Trpinjske ceste.
Uz to, imao je ono još nešto po čemu ga svi i danas pamte. Hrabrost, hladnokrvnost i veliko srce. Borio se i kad je bio ranjen. S njim na položaju ili u rovu i bitke su izgledale drukčije. „Znali smo tko koliko može, koliko je tko hrabar, spreman leći pred tenk“, govori jedan suborac ističući kako je Marinko bio nešto posebno.
„On nije htio biti gdje se nije pucalo“, rekao je za njega Ivan Anđelić Doktor, jedan od najpoznatijih branitelja Vukovara. Njegov način borbe ostao je u sjećanju svima, drže ga jednim od najvećih junaka obrane Vukovara i Borova Naselja.
Rođen je u mjestu Ljubača kod Tuzle 1. veljače 1959. godine, kao najstarije dijete u obitelji, imao je još mlađeg brata i dvije sestre. U tom mjestu je završio osnovnu školu, a u Tuzli srednju strojarsku.
Po odsluženju vojnog roka zaposlio se u Tuzli u tamošnjoj vatrogasnoj brigadi. Bio je svjesni Hrvat. Kada je krajem osamdesetih krenula priprema za provođenje velikosrpskog plana preko tzv. događanja naroda, Marinko je sa skupinom istomišljenika u Tuzli u znak prosvjeda zapalio jugoslavensku zastavu.
Bio je svjestan da mu nakon tog čina više nema boravka BiH. jer bi zbog toga te 1989. najvjerojatnije bio uhićen.
Jedini izlaz je vidio u tome da napusti zemlju. Najprije je automobilom otišao u Sloveniju, a potom je, švercajući se teretnim vlakovima stigao u Njemačku. I to na sam sjever zemlje, u Hamburg. Tamo je zatražio politički azil, bio je smješten u azilantskom kampu na jednom kontejnerskom brodu.
No, odatle je pažljivo pratio razvoj situacije u zemlji. Vidio je da nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. velikosrpske snage uz pomoć bivše JNA pokušavaju ugušiti hrvatsku želju za slobodom. Masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu 1. svibnja 1991. bio je presudan događaj nakon kojeg se odlučuje na povratak u zemlju.
U lipnju 1991. stiže u Hrvatsku i stavlja se na raspolaganje obrani. Njegovi suborci kažu kako se vratio na isti način kako je i otišao – švercajući se teretnim vlakovima. Odlučuje se ići tamo gdje je u tom trenutku bilo najteže. U Vukovaru se pojavio 26. lipnja, javio se zapovjedništvu grada koje ga upućuje u 4. bojnu 3. brigade Zbora narodne garde.
Neko vrijeme su vježbali na pustari Opatovac, a nakon što su zrakoplovi bivše JNA napali tu vojarnu ZNG-a, preselili su se u zgradu Gimnazije u Vukovaru. Potom prelazi u Borovo Naselje. Suborci za njega govore kako se isticao pažljivom pripremom vojnih akcija koje je sam i predvodio.
Tako je bio s postrojbama koje su istjerale neprijatelja s rubnih dijelova Borova Naselja, branio je silos ‘Đergaj’, da bi potom 25. kolovoza bio pozvan kao ispomoć na Lipovački put, dio Borova Naselja prema Trpinji, odakle je krenuo veliki napad na Vukovar.
Velikosrpske snage bile su toliko bahate, prepričava se, da su planirali kako će Borovo Naselje zauzeti prije podne, što će im kao biti teži zadatak, a Vukovar nakon ručka. Međutim, namjerili su se na tvrd orah. Tog dana hrvatske snage su odbile taj napad, uništili su im i jedan tenk, ali je bilo žrtava i među braniteljima.
„Samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon… od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike i više do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali”, rekao je svojedobno o toj borbi Marinko.
Nakon toga Bosanac je prebačen na Borovsku cestu gdje su branitelji spremno dočekivali tenkovsko-pješačke napade agresora iz Borova Sela i planiranim akcijama ih ‘lomili’. Pritom im je pomoglo i što su, na njegov prijedlog, bili iskopali kvalitetne rovove i štitili se minskim poljem s buntovima bodljikave žice.
On sam je na tenkove išao i s ručnim bacačima i s tromblonima. Neprijateljska vojska ga je tijekom jedne od tih bitaka 7. listopada ‘poklopila’ minobacačkim granatama. Bio je ranjen i prebacili su ga u bolnicu. Tamo je bio sedam dana, dr. Juraj Njavro ga je, kako je sam rekao, „zakrpao“, a onda je tražio da ga vrate na položaj na vlastitu odgovornost.
S tako ranjenom nogom se nakon pogibije Blage Zadre 16. listopada pridružio suborcima koji su spriječili prodor kolone neprijateljskih tenkova u Vinogradsku ulicu. Vukao je nogu za sobom, no i u takvom stanju je potom u bitci na Bobotskom kanalu zadao neprijatelju težak udarac.
“Ispalio sam prvu raketu i fulao. Onda su oni pucali po meni i zatrpala me je zemlja, a i u cijev mi je ušla (zemlja). Izvadio sam zemlju iz cijevi i stavio drugi kontejner. Oko mene je nestajalo grmlje i padale su grane s drveća. Pucao sam i čuo jaku detonaciju. Minutu poslije sam podigao glavu i vidio iza nasipa kako tenk i transporter gore”, kazao je o tome.
Zbog problema s nogom bilo mu je lakše djelovati s protuzrakoplovnog topa. Kad je srušio prvi Mig 21 koji ih je napadao iz pravca Borova Sela, nastalo je opće veselje među braniteljima. Rekao je da je ukupno srušio dva Miga iako njegovi suborci govore da ih je bilo tri.
Kako je Vukovar bio potpuno opkoljen oružje je prestalo dolaziti braniteljima. Branitelji se više nisu imali s čime suprotstavljati neprijatelju koji je taj grad u skoro tri mjeseca neprekidnog granatiranja pretvorio u ruševinu.
Nekoliko dana prije pada Borova Naselja, Bosanac je zajedno sa skupinom branitelja u proboju stigao na slobodni hrvatski teritorij, u Vinkovce. Zbog problema s nogom, odmah je prebačen u zagrebačku bolnicu „Rebro“. Najprije je bilo rečeno kako će mu odrezati nogu, a na kraju su je ipak uspjeli spasiti. Potom je prošao još mnoga ratišta, bio je i na Kupresu. Umirovljen je kao pripadnik 5. brigade ZNG-a u prosincu 1994. godine. Taj pukovnik Hrvatske vojske i heroj Vukovara bio je među nekolicinom onih koji su nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja prvi postavili hrvatsku zastavu na vukovarski vodotoranj.
Nažalost, 10. prosinca 2001. pronađen je mrtav u svom stanu za zagrebačkim Srednjacima. Pokopan je uz vojne počasti u Aleji hrvatskih branitelja na Mirogoju. U braniteljskim krugovima se i danas prepričavaju akcije u kojima je nimalo se ne štedeći sudjelovao, i s iznimnim poštovanjem i velikom zahvalnošću govori se o njemu, Bosancu, istinskom junaku obrane Vukovara.