Šaljući vijenac i izaslanika Ivića na Sutjesku, Plenković je manirom slona u staklenoj bašči nastavio politiku mehaničkog i nasilnog pokušaja gradnje navodnog jedinstva današnje Hrvatske. To je tipičan postupak čovjeka koji nema minimum senzibiliteta za realne pretežitosti i koji misli da je svijet oko njega projekcija, isključivo vidljiva iz njegovih krugova i s njegovih prozora.
Suvremena hrvatska država vrijedi onoliko koliko poštuje svakog hrvatskog čovjeka, posebno one koji su u prošlosti ostavili život pod različitim državnim stjegovima. S toga stajališta bi bilo normalno i poželjno otići na Sutjesku i pokloniti se hrvatskim žrtvama, kad bi prije svega tamo bilo istaknute hrvatske žrtve. Kao što bi bilo normalno i eliminirajuće za svakog čovjeka na državnim funkcijama otići u Galiciju, na Soču i diljem Europe, pogotovo Hrvatske, BiH i Vojvodine, gdje su ginuli Hrvati. Bilo bi normalno da ljudi s minimumom senzibiliteta za hrvatsku povijest politički potaknu i organizacijski provedu na svim tim mjestima izgradnju spomenika i groblja, potaknu državne institute da istraže povijesne događaje, te definiraju način kako iskazati obvezu poštovanja svoga naroda, a posebno da trajno spriječe povijesne interpretacije i manipulaciju tim žrtvama sa stajališta i platformi, koje su se pokazale neprijateljskim prema hrvatskom narodu i njegovoj državnosti. U toj skali pristojnosti i normalnosti ne bi smjelo biti mjesta za kriterij selekcije na čijoj strani su se borili i umirali hrvatski vojnici.
Na Sutjesci nema hrvatskog groblja, nema ni spomenika hrvatskim mladićima. Tamo je spomen kompleks podignut u slavu i besmrtnost zloćudne ideje, pri čemu su tamo poginuli posve nebitni u povijesti te ideje, iako se po njima Tjentište prijetvorno naziva Dolinom heroja. Jasno je kao dan svima s povijesnim sjećanjem i znanjem da je kompleks osmišljen i podignut radi veličanja jednog i to trostrukog heroja, a tisuće su ugrađene kao pijesak u to “herojstvo” jednoga i njegovo povijesno – nedjelo. Nedjelo sa smrtonosnim biljegom na povijesti hrvatskog naroda. Na Sutjesku Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske nije smio ni kročiti baš zbog toga, zatim nije smio doći zbog organizatora te svečanosti, jer oni i njihovi nasljednici i danas zagovaraju i veličaju pravo ubijanja po svim dokazima puno više od stotinu tisuća Hrvata pozivajući se na pravo koje proizlazi iz žrtve Hrvata na Sutjesci, koju su oni u konačnici nasilno preoteli i povijesno osramotili, a konačno, nije smio otići tamo i zbog toga što historiografija koju su oktroirali današnji organizatori, Hrvate poginule na Sutjesci nikada nije imenovala Hrvatima, nego isključivo Dalmatincima, a režim kojemu je podignut spomenik na Tjentištu za 45 godina okupacije Hrvatske, te sve do danas u svim segmentima suvremenog hrvatskog društva, zorno je pokazao da je u svojoj naravi izrazito antihrvatski, pri čemu pojmove kao Dalmatinac, Istrijan, Slavonac ili Ličanin ne koristi da bi istaknuo hrvatsko identitetsko bogatstvo, nego da bi uništio – hrvatski integralni identitet.
Zato, ako je itko ubio te Hrvate iz Dalmacije na Sutjesci, ubili su ih današnji organizatori navodne komemoracije, ispod koje se krije sramni bal vampira i ubijaju ih svakim trenutkom svoga postojanja daleko teže nego Nijemci 1943. godine, jer nakon smrti od njemačkog ili bili čijega metka u borbi, ostaje slava i poštovanje, a nakon svakodnevnog komemorativnog orgijanja današnjih antifašista kojom se ubijaju slava i poštovanje ostaje samo sramota. U toj sramoti nitko živ tko drži do čovječnosti ne smije sudjelovati, a država koja se potčini tom orgijanju, ne odaje počast stradalnicima kroz svoju povijest, nego današnje generacije čini stradalnicima. Više nije vijest da je Plenković na čelu tog procesa, piše Marko Ljubić na svom Facebooku.
PLENKOVIĆEV VIJENAC NA SUTJESCI!
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**
G.S.