Srb je definitivno postao đavolji simbol u Hrvatskoj, koji nakon vojnoga sloma srpske agresije na Hrvatsku, više nije, bar na realnom horizontu, simbol nekakve vojne ili napadačke ambicije Srbije prema Hrvatskoj. Međutim, to za srpske ambicije više nije ni potrebno, jer im čitav splet okolnosti ide na ruke, pri čemu je osnovna zamisao imati instrumente za trajno slabljenje hrvatske državnosti do njenoga potpunoga urušavanja u nekakvim novim integracijama.
Zanimljivo je gledati stotine tekstova, ponajprije intelektualaca u medijima nacionalne provenijencije, ali i čitav niz autora u tzv. mainstreamu, kako iz godine u godinu uporno dokazuju zločinsku podlogu tog sotonskog rituala u Srbu. To je u samome početku imalo edukativan i lustrirajući značaj, bilo je važno nakon desetljeća službenog mraka da istina o srpskom ustanku protiv hrvatske države i naznake eventualne hrvatske nacionalne suverenosti s barbarskim pokoljima Hrvata dopre do milijuna ljudi.
Međutim, ta istina je danas poznata svakome. Baš svakome.
Ponavljajući iz godine u godinu činjenice i iskaljujući frustracije na Pupovcu, Mesiću, Goldsteinu i sličnim društvenim kreaturama, s jedne strane se stvara ispušni ventil za tisuće svakodnevnih frustracija izazvanim isto tolikim brojem većih ili manjih Srbova u svim sferama službene i javne današnje Hrvatske, a s druge strane se tim kreaturama daje daleko veći značaj od realnoga, doduše u minimalno normalnim i uređenim društvenim uvjetima.
Koliko god je pražnjenje frustracija, pogotovo na internetskim forumima dobro, toliko može biti znak preusmjeravanje stvarne aktivističke energije u zrak, što uvijek ide u prilog održavanju zla među nama, kao sasvim redovne pojave s kojom se sve više navikavamo živjeti, nešto kao sa susjedom koji nam nije po volji, ali živimo uz njega.
Zanimljivo je da u tim rasvjetljavajućim tekstovima u mainstreamu gotovo nikada nećemo uočiti jasnu kritiku ljudima koji donose državne odluke, a u nacionalnim medijima kritika se u pravilu izbjegava izreći i adresirati državnoj vlasti kad je HDZ vladajući.
To ga dođe kao već uobičajeno spominjanje oprosta za agresiju devedesetih pri čemu se ne smije reći kome se to i što oprašta, ili kao srpsko spominjanje istoga rata kao – bezumlja, nevolje, rata, zla i sličnih nedefiniranih sintagmi.
Srb nije nevolja ili nešto što je palo s Marsa.
Značenje Dana ustanka naroda Hrvatske je čak i u samome imenu podmuklo, opasno, radioaktivnije od Černobila s dalekosežnim posljedicama.
Jer ovdje SNV ne govori u jednini o narodu Hrvatske, što bi moglo ukazivati na jedinstveni hrvatski politički narod, nego govori u množini o narodima koji baštine današnju Hrvatsku.
Poznato?
Razumljivo svakome?
Srb nema već odavno samo srpski potpis, iako je srpski izum.
Simbolički to doslovno vjerno predstavljaju vile na spomeniku. Doduše, nema jezičine, rogova, repa, ali dovoljne su vile. A vatra se ispod nesretnog svećenika Katoličke crkve ionako nikada nije ugasila, s tim što je piromana i animalista danas daleko više nego u srpnju 41., godine, jer su vatre iz Pupovčevih ruku preuzele sve navodno civilne, a u biti vojne agenture novoga svjetskog poretka, koje nesmetano i uz potporu hrvatske države divljaju Hrvatskom.
Vile sve njih predstavljaju, a Srb je svima njima vrlo moćno oružje.
Evo zašto.
To što je Srb simbol militantnoga nepriznavanja bilo kakve i bilo koje hrvatske državnosti, pa čak i kad je to samo razlog srpskog ustrajavanja na Srbu, nikako ne bi moglo biti bitniji izazov za hrvatski narod i njegovu državu.
Problem ustrajavanja na Srbu je to što je taj godišnji ritual odavno nažalost u službi i hrvatske političke oligarhije ili novogovorno Plenkovićevoga političkog mainstreama.
Da nije tako odavno bi ili predsjednik Republike, odnosno predsjednica, ili predsjednik vlade, umjesto izaslanika osobno došli pod spomenik, popeli se pod vile, pogledali razdraganu bratiju i antifašistički ološ i mrtvi hladni rekli – braćo Srbi, drugovi antife razlaz, da vas više nikada ovdje nisam vidio ili vidjela. I ponesite vile sobom!
Srbom se lomi kralježnica hrvatskom narodu, kao u ostalom i Motovunskim festivalom, Frljićem na državnim jaslama, s Novostima, s HAVC- om, s HRT- om, s očekivanim usvajanjem Zakona o ratifikaciji Istanbulske deklaracije koja nosi duboki sotonski biljeg udara na samu antropološku bit čovjeka.
Figurativno, od Srba i navikavanja nakon prvotnih javnih stres testova i legalizacije nakaznosti preko stotine Srbova, razvio se cijeli kompleks iznimno degenerativnih realnosti i posve pripadajućih elemenata današnje države u Hrvatskoj.
U sjajnom eseju o značenju sintagme Republika te međuodnosu izvornog značaja toga pojma i današnjih političkih oligarhija, kolega Jure Vujić upozorava na iznimnu opasnost od stvaranja pretežite rezignacije u društvu. Također u istom tekstu upozorava na potpunu isključivost novog globalnog sekularističkog svjetskog poretka i svakoga specifičnog identiteta.
Smisao postojanja Srba je upravo u izazivanju rezignacije, a rezignacija je na vrhuncu kad se s tzv. lakših izazova i nevaljalosti prijeđe na najbolnije simbole i sjećanja.
Nema hrvatskom narodu povijesno težega izazova danas od suočavanja s činjenicom da mu koljači, silovatelji, razbojnici, lažovi, klevetnici i najgori civilizacijski šljam kakav je službeno ozakonila Srbija kao svoj nacionalni program i operativni korpus, samo dvadeset godina nakon strašnih uspomena – ponovo dijeli lekcije, propisuje civilizacijske standarde, a sve to u samome srcu Hrvatske, koristeći hrvatsku državu.
Godinama se, praktično od kad se zna istina o Srbu, hrvatski narod pod prisilom svoje države navikava na to stanje i na život s tom realnošću.
Zato ljudi ne vjeruju državi, zbog toga opipljivog nepovjerenja i ispušnih ventila o kojima sam govorio, Hrvatska zaostaje u svim aspektima, sužavaju se iskorišteni ljudski resursi, stvarno se odbacuje iseljeništvo iako ga se deklarativno grli, zbog toga je nada sve željeniji dar i sve veći nedostatak, zbog toga se napušta Hrvatsku.
S obzirom da ni jedna državna politika nije javno, otvoreno i jasno ništa učinila da u sred mainstreama pošalje poruku naciji o zlokobnosti i neprihvatljivosti Srbova, a jest svakodnevno potičući ih, jasno je kao dan da Srb nije samo Pupovčev projekt ili nekakav dernek antifa kreatura, sve redom pripadnika zločestog komunističkog poretka, te novoangažiranih ili bolesnika ili plaćenika.
To je neslužbeni vrlo moćni projekt današnje političke oligarhije u Hrvatskoj, te agenturni projektić europskog mainstreama koga danas simbolizira oteta oligarhija u Bruxellsu s Merkelicom i Macronom na čelu.
To je stvarni Srb.
Zbog toga je postalo lajanje na mjesec nekome govoriti da su Srbi tada radili ono što su radili u svakoj prigodi kad se Hrvatska nije mogla braniti, a minimum poštenja reći da Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković moraju odmah početi vidljiv javni obračun s tisućama Srbova.
Za to su i izabrani i plaćeni, a za nečinjenje nema opravdanja.
Ni jednoga.
Hrvatske neće biti budu li se Srbovi množili pod njenim državnim krilom.
Iako su se povijesno slučajno praktično preklopili pokolj Hrvata oko Srba u Lici i dani najveće nacionalne pobjede Oluje, više je nego simbolično da je ovo godine đavolji ritual u Srbu pomjeren vremenski u susret Danu pobjede.
Upravo taj znak simbolizira kako zlokobna radijacija Srba rezignacijom kako je naglasio Jure Vujić, Dan pobjede čini sve praznijim.
A kome je istinski stalo do hrvatskog naroda to mora sprječavati na svakom mjestu i u svakom trenutku, svakim postupkom.
Zato je Srb i Srbovi još jedan u nizu testova HDZ-u danas, kojemu se već rubrike žestoko crvene od odavno zaključenih jedinica.
Jer HDZ mora ponovo dokazati s nule da je državotvorna stranka, da neće dopustiti nestanak nacionalnog identiteta uz prežderavanje na osvojenim sinekurama, da zna, hoće i može obraniti svoj narod od iznimnih opasnosti koje je i sam sukreirao i koje nemilice uvodi u nacionalni krvotok.
HDZ mora pokazati da mu Srb nije instrument za lomljenje kralježnice hrvatskom narodu, koga bi onda kao svakoga beskičmenjaka lako mogao modelirati tko god naiđe, plati ili zapovjedi.
Piše: Marko Ljubić