Iako djeluje dominantno, s puno racionalnih, ali ipak nepotpunih i selektivnih uporišta, čak i Hasanbegović, kao neupitno dijaloški i polemički najpronicavija osoba u vrhu NHR i na njihovoj listi, pokušava defanzivno, a s tim i pogubno, dokazati nacionalnom biračkom tijelu valjanost odluke o neizlasku na izbore sa Suverenistima…
Prvo, ne izlaze NHR samostalno na izbore iako tvrde da su upravo tako htjeli testirati svoju političku snagu. U koaliciji su s HSP-om Karla Starčevića pa je fizički vidljivo da nije razlog nesuradnje namjera provjere vlastite snage. Osim ako ne misle da je HSP- ništa.
Drugo, pogrešno je svakodnevno pristajati na javno opravdavanje svoje odluke, jer je to izraz svega suprotnoga od stila i ponašanja zbog kojega je hrvatski narod zavolio Hasanbegovića tjekom obnašanja dužnosti ministra. Pobjednici se ne brane, nego vode igru. No, katastrofalno je pogrešno svoju nepotrebnu obranu pokušavati izgraditi na optuživanju Suverenista, jer da su oni i najgori na svijetu, ni Hasanbegović, ni njegova lista neće zato biti bolji.
Njegov pokušaj dokazivanja pravovjernosti usporedbom nekadašnjih odnosa NHR i Hrasta prema Plenkoviću je nepotreban i ranjiv, posebice jer nije izazvan od Suvrenista, pa slijedom Jonjićevih poruka i svađalačkog stila, ostavlja dojam nemoćne čangrizavosti. Hasanbegović kaže: “Dakle, u tom trenutku, kada su se trebali uspostaviti temelji buduće suradnje, g. Ilčić je u toj Hrvatsko-srpskoj protunarodnoj koaliciji obnašao dužnost savjetnice gđe. Obuljen koja je antipod svega što sam zastupao i što zastupam u hrvatskoj politici”. Ovim Hasanbegović nesvjesno pristaje i preuzima mesijanski status, pretpostavljajući načelima samoga sebe. Premalo je u politici i previše je još uvijek nepoznanica, ali i spornih stajališta oko njega, uz prihvaćene i priznate kvalitete, da bi uzimao svoje stavove kao neupitno nacionalističko i suverenističko polazište. I na temelju toga zahtijevao nacionalno pobjedničko razvrstavanje. Uz to, a slijedom toga, ostavlja dojam osobne povrijeđenosti, svodeći se na svrstavanje Obuljen ili on, dajući Obuljen neprimjeren značaj. Ako je Nina Obuljen izlučna točka njegovog vrednovanja politika, onda valja reći da ona nije postala suprotnost svemu što je Hasanbegović u trenutku kada joj je Ilčić postao savjetnik. Ona je antipod bila i u trenutku izbora za ministricu, a za to su glasovali i Hasanbegović i Esih, kao i Zekanović.
Ne može se raskid Plenkovića s MOST-om uzimati također kao prijelomnica, i govoriti o nastanku nenarodne hrvatsko-srpske koalicije kad je od prije formiranja Plenkovićeve vlade u čijoj su većini bili i Hasanbegović i Zekanović, Pupovac bio otvoreni i zagrljeni partner, kako je javno govorio “suhom zlatu”. Ne može se optuživati Ilčića za kritično ostajanje u HDZ-ovoj većini, a istodobno držati prirodnim biti u većini Zagreba s Mikulićem i Bandićem.
Konačno, i jedni i drugi, i NHR i Hrast, saborsku pozornicu su ostvarili u krilu HDZ-a. Zašto ovo ističem?
Zato što bi se optužujuće nabrajanje, koje evidentno potiču NHR, očito nastojeći prije bilo čega dokazati nekakvu svoju vodeću ulogu na nacionalnom spektru, više vodeći računa o eliminaciji pretendenata na taj izuzetno mali grunt, nego o nužnom iskoraku i proširivanju tog grunta na račun režima, moglo nastaviti u nedogled, međusobno se iscrpljujući na radost kreatora i protagonista režima.
Ako NHR želi demonstrirati svoju nacionalističku supremaciju, radije su to mogli učiniti takvom listom, a nisu, ili rješenjima za nagomilane probleme, a nema ni toga. Legitimno je to htjeti, ali to se ne radi osporavanjem vrlo klimavom argumentacijom najbližeg političkog srodnika, poticanjem navijačkih strasti kod istog izbornog tijela, nego poticanjem snage za rušenje režima, koje se neće ostvariti u Europskom parlamentu, nego u Zagrebu. I stvaranjem nove kvalitete, s novim ljudima i savezima, a ne borbom za ispravniju prošlost.
Piše – Marko Ljubić
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**