Polazeći od toga da bi politika trebala biti sami vrh empirijske mudrosti koja usmjerava narod prema prosperitetu, prema boljitku i njegovoj nacionalnoj i socijalnoj sigurnosti u budućnosti, očuvanju nacionalnog suvereniteta i dostojanstva naroda, jačanju njegove patriotske i socijalne svijesti, a u skladu s humanističkom filozofijom i kršćanskim svjetonazorom koje je nadživjelo sve države i režime svijeta – jer stavlja čovjeka i njegovu društvenu, nacionalnu i socijalnu dobrobit u središte pažnje!
Polazeći od toga da se, gotovo sve političke garniture koje se izredale na vlasti na vrhu hrvatske države do sada, nisu se držale tog principa, pa su često postupale suprotno nacionalnim, patriotskim i socijalnim interesima hrvatskog naroda.
Počesto su služili interesima moćnog globalističkog kapitala i njihovim gospodarima, a zanemarivale su nacionalne patriotske i socijalne interese svog naroda i svih građana u RH, a posebno zanemarivale i interese hrvatskog nacionalnog korpusa razasutog diljem svijeta, koji se silom prilika i pod utjecajem različitih kultura i svjetonazora sve više udaljava od svog matičnog naroda.
Dakle, političke garniture koje nisu stavljale u žižu interes hrvatskog čovjeka, njegov prosperitet, nacionalnu i socijalnu sigurnost.
Stoga nacinalno-patriotsko, gospodarsko-socijalno, kulturno-svjetonazorsko, a posebno i moralno stanje u hrvatskoj državi postalo je krajnje zabrinjavajuće.
Političke garniture nisu u stanju ni sagledati to stanje, a kamo li povući strateške i taktičke političke i gospodarske poteze da se to stanje razriješi. U narodu i iseljeništvu živi svijest da to i ne žele, ili da se barem dovoljno ne trude.
Političke stranke, gotovo beziznimno, ponašaju se kao zatvoreni “feudi” i ne žele se ujediniti na nacionalno-patriotskom, demokršćanskom, gospodarskom i svakom drugom prosperitetnom programu od interesa za cijeli narod, a rukovodstva tih stranaka nisu se sposobna odreći svojih sitnih “feuda” u korist općeg dobra, pače i kvalitetne kadrove unutar samih sebe guraju dalje od svakog utjecaja, da ne bi bile ugrožene njihove rukovodne pozicije.
Socijalna raslojenost hrvatskog društva je znatno veća nego u doba feudalizma i kmetstva. Dok jedni jedva da imaju i zalogaj kruha da prehrane svoje obitelji, drugi se razmeću bogatstvom i imovinom koju najčešće nisu stekli kao rezultat vlastitog rada.
U Hrvatskoj je javno pogažen moral i dostojanstvo naroda. Stoga bi trebalo ubuduće u Ustav RH ugraditi odredbu da ono što nije moralno i pravedno da je istovremeno i protupravno i protuustavno, (misleći pri tom na zakonske propise i niže akte koji daju privid zakonitosti nečemu što je suprotno javnom moralu i pravednosti).
Gotovo cjelokupno hrvatsko bankarstvo je predano u ruke tuđinu od strane političkih garnitura koje su do sada bile na vlasti, nerijetko i po principu – “ žrtvuj cijeloga vola da bi osobno dobio jedan šnicl”.
To je, kako se čini, bio i princip rasprodaje najprofitabilnijih hrvatskih gospodarskih subjekata i nacionalnih vrijednosti. Svakoj daljnjoj rasprodaji treba stati na kraj! I svaki pokušaj prodaje strancima državne imovine od strateških i nacionalnih interesa – treba proglasiti aktom neprijateljstva i podrivanjem narodnog gospodarstva. Želimo obnoviti hrvatsko bankarstvo, to jest da sve one djelatnosti gdje se zarađuje prevrćući novac za novac budu u vlasništvu države, da sva dobit ide u opće dobro – u državni proračun. To se isto odnosi i na osiguravajuća društva i sl. Želimo vratiti u ruke Hrvatske države monopol nad energetikom i strteškim sirovinama i pratećoj djelatnosti.
Rasprodaja nacionalnih dobara pokazala se najpogubnijim potezom političkih garnitura kojima patriotizam ništa nije značio. U našem društvu više nikada niti jedan pojedinac koji stavlja svoj osobni interes ispred zajedničkoga, ne bi se u društvenom položaju smio pomaknuti naprijed niti jedan milimetar.
Hrvatsko selo, a time i poljoprivredna prizvodnja posebno su zapušteni. Polja su neobrađena, mnoge kuće su prazne ili je u njima staračko stanovništvo. Naše selo umire! Umire ponajprije zbog maćuhinskog odnosa vlasti prema poljoprivredenicima, a posebno i prema stočarima, mljekarima i sl.
Zbog uvoznog lobija nestaju naše farme, s tržišta nestaje zdrava domaća hrana, a preplavljuje ga uvozna hrana sumnjive kvalitete. Hrvatsku poljoprivredu treba staviti pod posebnu zaštitu države unapređujući tehnologiju i interes mladih ljudi da ostanu u svojim selima, na svojim imanjima i da tamo proizvode kvalitetnu hranu za široko europsko tržište.
Braniteljska populacija je ugrožena što je pokazala i manifestirala svojim brojnim suicidima (dosad više od sedam tisuća u Hrvatskoj i BiH, (u Hrvatskoj 3017 suicida branitelja, 156 njihovih supruga i 52 braniteljske djece) a u BiH (prema neprovjerenim podacima) više od četiri tisuće braniteljskih suicida, koji nisu samo rezultat bolesti već prvenstveno i kao rezultat lošeg i zapuštenog društvenog položaja i guranja branitelja na margine društva i osjećaja nepravde koja se raširila posvuda.
Zemlja nam je još uvijek dobrim dijelom zasijana minama što često odnosi ljudske živote, pa i one dječje, pa se razminiranje ukazuje prioritetnim u pogledu rasporeda sredstava iz društvenog proračuna ispred financiranja kojekakvih udruga koje nisu u skladu s svjetonazorom najvećeg dijela naroda, a prioritetno im se dodjeljuju neprimjerno visoka sredstva iz proračuna, a zanemaruju se gubitci ljudskih života (više od pet stotina) zbog zasijanih minskih polja. Oni idu izravno na savjest vladajućih struktura, ali nažalost i cijelog naroda.
Političke stranke, gotovo sve, vidjele su spas nacionalnog gospodarstva Ulaskom Hrvatske u EU. Upitno je koliko je to bilo realno argumentirano mišljenje, jer još nigdje nisu javno objavljene analize troška i dobiti ulaskom Hrvatske u EU, te njihovog omjera. Ali, i položaj Hrvatske kao kasnodolazeće članice, kad se stol s jelom (fondovima) već dobrano ispraznio. A posebno kod tog ulaska nije vrednovano zabrinjavajuće recentno stanje gospodarstva kod mnogh članica EU.
Zato moramo biti vrlo oprezni, jer nismo se udružili u EU da bismo možebitno izgubili ili ograničili svoje gospodarstvo, slobodu i suverenost, da ne bismo više bili svoj na svome, i ne želimo biti nikome sluge i potčinjeni. Imamo gorko povijesno iskustvo Beča, Budimpešte, Beograda, Berlina, a sad nas čeka i Bruxelles. Zar mi uvijek moramo tražiti od nekoga dopuštenje što ćemo činiti u svojoj vlastitoj kući i u svojoj obitelji. Kao suvereni narod to ne smijemo dopustiti.” Regnum regno non praescribit leges. (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone)!” Tako je uzviknuo naš časni hrvatski ban Ivan Erdodi isukavši sablju na Požunskom (danas Bratislava) saboru 1790. g. Hrvatski narod i hrvatska politika u EU visoko trebaju dići svoj stijeg, ponos i dostojanstvo. Jedan smo od najstarijih naroda u Europi, imali smo državu i parlamenat kad mnogi drugi (koji nad nama sada žele gospodariti) nisu ni znali što je to.
Perspektiva i budućnost mladih ljudi u vlastitoj domovini je mala ili gotovo nikakva. Zar vam to ne ilustrira činjenica da niti jedan predsjednik hrvatske države do sada nikada nije podnio godišnji izvještaj o stanju društva i nacije. Da se na nijednoj sjednici Državnog sabora nije raspravljalo o sve većem, masovnijem odolasku mladih ljudi iz Hrvatske, što predstavlja pravu moru za cijeli narod. Unutarnjim razarateljima Hrvatske to je očito dobro došlo, pa ne dopuštaju o tome javno govoriti. Kao narod moramo sačuvati svakoga pojedinca i osigurati mu kruh u vlastitoj domovini.
Mi smo iseljenička država, samo iz razloga što se njome loše upravlja, a kroz povijest, jer su s nama upravljali stranci, samo zbog naše nesloge.
Danas, nakon više od tisuću godina, ima nas tek duplo više nego što nas je bilo za vrijeme kralja Tomislava. Hrvatska je danas najviše ugrožena demografski, vlast o tome šuti, umjesto da se po tom pitanju organizira rasprava u saboru, u stručnim institucijama sl. i da se poduzmu sve mjere da se natalitet popravi. Mi moramo takvoj politici koja to provodi već jednom reći – dosta! Trebamo uspostaviti organizaciju države i njenu čvrstoću po uzoru na jake države zapada. A posebno po pitanju zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske.
U svim dosadašnjim ratovima u dvadesetom stoljeću, Hrvatska je izlazila sa sve manjim teritorijem, tj. gubila ga je ili ratom ili još gore za zelenim stolom. I danas se prema Hrvatskoj postavljaju ultimativni zahtjevi za ustup hrvatskog teritorija od strane susjednih država, prvenstveno Slovenije koja je okupirala Sv. Geru, a traži cijelu Savudrijsku valu. BiH svojata dio hrvatskog teritorijalnog mora kod Neuma i protivi se izgradnji Pelješkog mosta. Crna Gora svojata Prevlaku, a Srbija neke prekodunavske teritorije koji su bili u sastavu avnojevske Hrvatske.
Hrvatske znanstvene i kulturne institucije, i hrvatska tzv kulturna i znanstvena elita u cijelosti su zakazali na nacionalnom, patriotskom i gospodarskom planu, kao da ih se ne tiče pogubno stanje u državi i društvu i sve izvjesniji nazirući sunovrat gospodarstva s teškim posljedicama za narod i državu, ali i cijeli nacionalni korpus u svijetu. Kao da sudbina naroda i njegova budućnost ne spadaju u njihovu znanstvenu i kulturnu opservaciju, pa makar i onu sporadičnu.
Želimo pokrenuti, u što većem broju, povratak naših iseljenika i njihove djece u domovinu. Želimo da Hrvatska postane zemlja useljeništva, (prvenstveno povratkom naših iseljenika) i stranih zemlja, da nam ponovno na opustjelim selima ožive stara ognjišta. Mi imamo za to sve uvjete, ali do sada niti jedna politička garnitura za to nije mnogo marila. Mi smo jedinstven narod i gdje god se nalazi koji njegov pripadnik u svijetu treba biti pod zaštitom svoje matične domovine i države.
Domovinsku i iseljenu Hrvatsku želimo povezati svim mogućim vezama, pa i institucionalno, kako bi cjelokupni naš narod disao i osjećao se kao jedno tijelo, kao jedinstven hrvatski organizam. A svakako, napose želimo zaustaviti svako daljnje iseljavanje naših mladih i stručnih ljudi, naših radnika i sl
U tome ćemo zasigurno uspjeti ako se organiziramo i udružimo! Već i snažna želja da se u nečemu uspije je pola uspjeha. Bol jednog hrvatskog čovjeka (na pr. slučaj branitelja Veljka Marića kojeg je Srbija otela) treba biti opća bol, kao i radost i uspjeh svakog čovjeka treba biti opća radost i uspjeh cijeloga naroda. Samo s takvim stupnjem solidarnosti možemo biti uspješan i na svakom planu prosperitetan narod.
Hrvatski nacionalni korpus u povijesno hrvatskim zemljama koje stjecajem političkih okolnosti nisu ušle u sastav RH, nalazi se u degresiji, prvenstveno u BiH, ali i drugim dijelovima bivše Jugoslavije. U BiH-u se vrši arabizacija (naseljavanja Arapa) onih područja koja su prije rata bila nastanjena Hrvatima, kojima je onemogućen povratak. Ta degresija se i ubrzava, a politika iz matične zemlje ne poduzima nikakve ozbiljnije političke poteze da se ona zaustavi. Nezainteresiranost vlasti matičnog hrvatskog naroda za njihovu sudbinu, kao i za sudbinu iseljenih Hrvata je naprosto zabrinjavajuća.
Premda je Hrvatska ustavno deklarirana kao sekularna država, 90% njenog stanovništva su kršćani, visoko pretežno katolici. Primjećuje se vrlo visoka disproporcija zastupljenosti u javnim službama i na visokim političkim funkcijama između brojčanosti kršćana i niske brojčanosti na strani lijevog svjetonazora. U javnim sredstvima informiranja, dnevnom tisku, na javnoj televiziji, na radiopostajama gotovo je zanemarivo malen postotak onih koje se legitimiraju kao vjernici, kao kršćani. Dok se postotak javnih osoba (ateista, agnostika, članova bivše komunističke partije, nacionalnih manjina i sl.) diže vrlo visoko. Počesto se na mainstream medijima ima osjećaj da se još nalazimo u socijalističkoj Jugoslaviji i njenom ozračju. To je najbolji dokaz da Hrvatskom još uvijek dominantno vladaju oni koji je nikada nisu željeli, ne samo samostalnu, već nikakvu hrvatsku državu. Kao demokršćani zbog neprincipijelnih koalicia prisiljeni smo na izborima gasati za “manje zlo”. Što nikad nije bilo dobro rješenje.
Zemlja smo u svijetu koja ima jednu od najvećih dijaspora u odnosu na broj stanovnika u domovini, ali koja se najmanje brine o njihovom nacionalnom opstanku, a da posebno ne govorimo o njihovom eventualnom povratku u Hrvatsku. Pače, što je potpuno suprotno zdravom razumu, od strane politike se forsira iseljenje mladih stručnih ljudi iz Hrvatske. Sve više im se javno s političkih govornica nudila nova tržišta rada u EU ali jednako tako i u prekooceanskim zemljama. Nigdje nema nikakvog poziva da ostanu u svojoj domovini i na svojim ognjištima. Anacionalna politika je u punom usponu s nesagledivim tragičnim posljedicama za narod i njegovu opstojnost.Zastupljenost hrvatske dijaspore u Hrvatskom državnom saboru, u stalnom je opadanju, od nekad s petnaest zastupnika spala je na jedva tri. Što je apsurd, da nekoliko milijunska hrvatska dijaspora je zastupljena jednako kao srpska nacionalna manjina od samo tri zastupnika. Novi Izborni zakon to mora riješiti i visoko revaloriozirati položaj hrvatskog iseljeništva u Saboru.
Pozivamo mlade intelektualce da ostanu u Lijepoj našom, da se društveno i politički organiziraju i ujedine i da sami grade svoju budućnost u vlastitoj domovini, da grade Hrvatsku po mjeri svojih potreba, a jednako tako Hrvate u BiH i drugim susjednim državama da ostanu na svojim vjekovnim ognjištima i da grade suživot s drugim narodima.
Protiv naše domovine i našeg naroda već više od stotinu godina vodi se bespoštedna agresija laži, sve do naših dana. Prešućuje se junačka povijest kakvu je rijetko koji narod imao, a poglavito manji. Iskrivljuju se povijesne činjenice, na svakom koraku. Naš mirni, vjernički, marijanski narod pokušava se prikazati kao narod zla, narod mračnjaštva, fašizma i sl. I na taj način se pravda golemo zlo koje je učinjeno našem narodu u novijoj povijesti i iznutra i izvana. Mi se ne bojimo istine i kadri smo je svugdje i u svakom detalju iznijeti pred javnost i oči svijeta. Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i kontinuiranoj agresiji laži i to frontalno – in continuo – još od početka prošlog stoljeća, bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti. Ta laž dolazi izvana i iznutra. Izvana od susjednih i agresorskih naroda na Hrvatsku, a iznutra od ideoloških protivnika i nevladinih antihrvatskih udruga koje se izdašno financiraju iz Državnog proračuna.
Naša je povijest junačka, ali ona zbog prešućivanja nije duboko ušla u svijest hrvatskog čovjeka. U školskim povijesnim knjigama glavne aktere te povijesti se prešućuje, pa sve do naših dana kad se želi zamagliti i sam obrambeni Domovinski rat, ne bi li se što prije zaboravio. Čak se ide toliko daleko da se slobodno ne smije istraživati povijest II. svjetskog rata i Poraća. Javnosti i znanstvenicima nedostupni su arhivi s dokumentima iz tog tragičnog razdoblja.
Ne želimo ponoviti političke greške naših očeva i djedova iz naše povijesti koje su imale tragične posljedice za cjelokupni nacionalni korpus, a posebno one u dvadesetom stoljeću. Želimo objektivno utvrditi našu sadašnjost u kojoj je duboko ugrađena i naša gorka prošlost, čije posljedice još i te kako osjećamo na svakom koraku.
I nakon sedamdeset godina ne dopuštaju nam da bar prebrojimo svoje mrtve iz najtragičnijeg segmenta svoje povijesti. Kao narod ne zatvarajmo knjigu svoje prošlosti da bismo mogli i znali čitati i njegovu – knjigu budućnosti.
Čuvajmo i spoznajmo svoje korijene da bismo znali učiti iz povijesnih grešaka da ih više nikada ne ponovimo. Hrvatska je došla pred situaciju da se jednostavno mora okrenuti prema budućnosti, a to znači izvršiti dekomunizaciju i dejugoslavenizaciju društva i s javne scene maknuti sve njihove preostale relikvije, ali i brojne istaknute političke protagoniste.
Naše pravosuđe je doslovice blokirano i potpuno nefunkcionalno, nažalost djelomično i korumpirano. Posebno je neučinkovito Državno odvjetništvo (koji počesto pokreće procese na idološkoj osnovi po pitanju svjetonazora. Za lijevi svjetonazor (počinitelje kaznenih djela) uglavnom nije zainteresirano za njihovo prosesuiranje, a posebno nije zainteresirano za pokretanje sudskog procesiranje za ratne zločnice iz redova agresora na Hrvatsku.
Iz lijevog svjetonazora koje je u dobrom dijelu antihrvatsko orijentirano, protiv onih koji Hrvatskoj podmeću fažizam, crtaju svastike na Hajdukovom igralištu, iako se dobro zna tko je tu svastiku nacrtao, ali ga se ne želi procesuirati, ili primjer ubojstva u Vukovaru hrvatskog branitelja, gdje smo svi vidjeli tko ga je ubio (hrvatski policajac srpske nacionalnosti). Prešućuju se i piromani koji su prošlo ljeto zapalili velike dijelove prostora u Dalmaciji. Najvjerojatnije potaknuti naslovnicom na Pupovčevom glasilu –Lijepa naša lijepo gori. Pravosudna pravda je sumnjiva morala, nedobronamjerna, preskače se kazneno procesuiranje krupnih riba, a sitne dužnike razvlašćuje se brutalno izbacivanjem iz stanova i sl. U svemu tome nema ni razuma ni čestitosti ni čovječnosti, a ponajmanje morala.
Ne procesuiraju se oni političari koji otvoreno, pa i u samom Saboru bezkrupulkozno napadaju Hrvatsku na svakom koraku.
Dopustili smo unutarnjim i vanjskim državnim neprijateljima nekažnjivo zlonamjerno podmetanje fašizacije Hrvatskoj što je bila kočnica u njenom razvoju i duhovnoj obnovi, a ne smeta im da se po Hrvatskoj podižu spomenici četničkim vojvodama iz Domovinskog rata, ponekad i uz zaštitu “hrvatske” policije.
U svemu tome nema ni razuma ni čestitosti ni čovječnosti za uspješan rad pravosuđa. Imamo Općinski sud, iznad njega Županijski sud, potom i Vrhovni sud, a iznad njega Ustavni sud. Zašto taj sud zvati “Vrhovnim” sudom, kad mu Ustavni sud brojno puta ruši presude, što znači da Vrhovni sud ne donosi konačne odluke. U organizaciji pravosuđa treba ukinuti tzv. Ustavne tužbe, i vratiti sudovanje u trostepenom sudstvu. Ustavne tužbe su najveća i besmislena blokada redovnog sudstva. Ili će Vrhovni sud donositi konačne odluke ili će se ukinuti tzv. Ustavne tužbe. Obje stvari jedna drugu isključuje.
Sudce u Ustavnom sudu ne bi trebali birati iz redova stranačkih ljudi. Kandidat za ustavnog sadca smio bi biti samo onaj koji zadnjih pet godina nije bio član niti jedne političke stranke, a mogu se birati samo iz redova uglednih odvjetnika, iz redova sudaca i iz redova profesora Pravnih fakulteta. Dakle, samo ljude vrhunske u svojoj struci i potpuno nezavisne od bilo kakve politike, ali i ljude viokog morala i čestitosti.
I samo rađanje hrvatske države bilo je kao rađanje djeteta s mnogo babica (upetljavanje mnogiih stranih država i njihovih politika). Kao što narod kaže – Puno babica, kilavo dijete.
Temeljne stvari nisu uspjele, dopustili smo kriminalizaciju Domovinskog rata, domaće ili međunarodno suđenje ključnim vojnim i političkim figurama, pobjedničkim generalima i brojnim braniteljima iz Hrvatske i BiH, kao da smo izgubili rat pa se vrši odmazda. Nije slobodan ili barem zaštićen hrvatski nacionalni korpus u BiH koji je trenutno izuzetno ugrožen, a slično je i u drugim povijesnim nekad hrvatskim prostorima, koji je sada u nestajanju s tih vjekovnih ognjišta.
Nikakvu suglasnost između hrvatske dijaspore i matične države nismo uspjeli uspostaviti, ni uključiti dijasporu u funkciju države, štoviše ne damo joj ni da se približi, da investira u Hrvatsku, a kamo li da se organizirano vrati u domovinu i da parcipira u vlasti i sl. To je bila i još uvijek je jedna od najvećih strateških grješaka svih generacija hrvatskih političara od 1990 sve do danas.
Dopustili smo tzv. privatizaciju, koja je u suštini bila sveopća pljačka i uništenje hrvatskog gospodarstva. Dopustili smo prodaju u bescijenje strateških firmi INA, Telekom, Banke, Pliva i sl. sve samo s ciljem da pojedinci iz vlasti dobro omrse brk. I današnja kriza oko Agrokora vrti se u istom krugu i s istim ciljem. Svakom razumnom je jasno da nije mogao nastati dug u visini iznosa troška izgradnje par desetaka peljeških mostova, jer je sva roba dobavljača prodana, a novac po već poznatom principu – Tko je jamio, jamio! Iliti izmaglio.
Dopustili smo uvoznom lobiju da uništi našu poljoprivredu uvozom hrane sa stranih tržišta, počesto nekvalitetne, a jednako tako i druge robe kojoj naša industrija ne može konkurirati ni na vlastitom tržištu.
Izvršili smo antilustraciju, umjesto da udbaške kadrove na svakom koraku mariginaliziramo, oni su mariginalizirali sve zdrave domoljubne kreativne snage i zatvorili im vrata za bilo kakve funkcije ili projekte, a posebno u medijima, koja se još uvijek osamdeset postotno ponašaju antihrvatski.
Dopustili smo posvemašnje poniženje Hrvatske radi ulaska u nesigurnu tvorevinu EU, a uskoro se pokazalo da se ostvaruje sve ono na što su ukazivali euskeptici. Masovni odlazak stručnjaka, napuštanje cijelih dijelova Hrvatske od strane njenog stanovništva, potpuno opustošenje cijelih krajeva i totalan demografski pad. Sve brojniji dolazak azilanata i sl.
Ne bismo htjeli biti zloguki prororoci – ali čini nam se da se bližimo finisu Croatiae, ako nešto hitno ne napravimo za spas naše domovine. Europska Unija postaje crna rupa koja guta hrvatsku mladost i sve ono što je najvrjednije. To je djelo samouvjerenih hrvatskih političara, koji nisu dopustili da se kritički javno sagledaju razlozi za ulazak ili neulazak Hrvatske u EU. Opet je bilo – kao guske u maglu, bez pitanja naroda.
Vlast pliva u sukobima stranačkih interesa, neprodorna, ne sagledava i nema vizije budućnosti. Duh poklonstva EU i njenim institucijama je nastavak kmetskog sluganskog mentaliteta koji je u našem narodu prisutan stoljećima.
Povratak komunista na vlast 2000. g, (samo radi vlastitih osobnih ambicija) omogućili su politički liberali. Vratiti ponovno komuniste na vlast je bio suludi politički potez. Taj politički potez izazvao je pravu katastrofu i tragediju Hrvatske kroz punih petnaest godina. Tim činom su antihrvatske snage u Domovini vrlo ojačale. A kao najnepotrebnije Hrvatskoj su nametnule i stalno potpiruju ideološki rat, a to znači nejedinstvo naroda koje je prisutno na svakom koraku. Zbog ideološkog rata propali su u Hrvatskoj brojni kulturni i drugi projekti, jer u svakoj stvari vide fažizaciju i vezu s ideologijom (bolje kazano idejom NDH). Šačica tzv. Antifa je toliko grlata i glasna i drska i bezobrazna prema Hrvatskoj i njenim čestitim ljudima. Zbog njih, i ekstremnog dijela srpske nacionlane manjine okupljene oko SNV i SPC, Sabor više sliči nekom derneku nego ozbiljnoj i najvišoj državnoj tisućljetnoj instituciji.
Podmeće se fašizam u sportu, posebno u onom vrhunskom poput nogometa i sl. samo da bi se naškodilo Hrvatskoj, a tijela procesuiranja ni da se pomaknu. Vide hrvatski grb s prvim bijelim poljem kao “fašistički”. To je budalaština do najveće moguće gluposti. Vjerojatno jedinstvena u svijetu. A da o pozdravu Za dom spremni i ne govorimo.
Kriminal i korupcija ušli su u gotovo sve državne institucije, Vladu, javna poduzeća, ministarstva, županije, lokalne vlasti, čak ponegdje i u policiju i vojsku. “Legalno” se rasipaju silna sredstva iz Državnog proračuna na tzv. nevladine udruge, koje su počesto antidržavni nastrojene, a zanemaruju se one državotvorne i čestite udruge, one nemaju pravo pristupa Državnom proračunu. Sve je postavljeno naopačke. Krivo nasađenim alatom ništa se dobro ne može napraviti, a poglavito uspješno voditi državu.Nepotrebno su državu uvukli u kojekakve međunarodne arbitraže, koje služe za pljačku državnog proračuna, a od njihovih odluka nikakve koristi, samo nove štete.
Kultura, ona filmsko-kazališna naprosto divlja u kršenju svih moralnih normi i javnim vrijeđanjem najvećih svetinja nacionalnih i vjerskih, počesto s pravom blasfemijom, bogohulenjem, sotonističkim seansama, propagiranjem “činjenica” koje su bazirane na lažima i sl. – a sve se financira iz Državnoog proračuna i to nacije koja se izjasnila kao 90% kršćanska i katolička. Hrvatska televizija ni u najmanjem segmentu ili znaku se ne može prepoznati kao hrvatska. Reductio ad absurdum!
Taj apsurd u Hrvatskoj uzeo je velike razmjere. Istina je u Hrvatskoj najveća žrtva, kako u kulturi, a još daleko više u medijima, u prikazu povijesti – kao da nam je svima vrag oduzeo pamet. Istini, pa ma kakva bila, nema mjesta u hrvatskoj javnosti.
Zakonski i etički treba definirati pravo na istinu. Uvijek se sjetim članka pod naslovom – “Pardon, istina ima prednost”. Ako imamo pravo do najmanje sitnice znati što se stvarno događalo u Rimskom Carstvu, pa zaboga miloga kako ne bismo imali pravo na istinu iz naše nedavne povijesti (od 1918 do danas). Unatoč tog prirodnog prava na istinu, mi doživljavamo i nama se servira kao istina mišljenje velikosrpske i jugokomunističke politike, koje su i nikle na zasadama laži, laži kao političkom ubojitom sredstvu prema hrvatskoj sadašnjosti, hrvatskoj povijesti, pa i hrvatskoj budućnosti.
Hrvatski Sabor, iz saziva u saziv, funkcionira na sve nižoj intelektualnoj razini, postaje sve više leglo svađalačkih poluintelektualaca, neodgovornih, neinventivnih, onih koji ne poštivaju dostojanstvo te institucije. Dijapazon ponašanja je od zlonamjernih (preko naciolnalne manjine), pa sve do onih koje narod prepoznaje kao lakrdijaše, koji se sprdaju sa Saborom i njegovim djelovanjem.
Političari, umjesto da budu sluge narodu, da se grčevito bore za narodni prosperitet, oni politiku doživljavaju kao osobni biznis, sve na uštrb Državnog proračuna. Sve prema onoj izreci – Krade se gdje se ima što ukrasti.
Vlast naprosto kao da ne želi zaustaviti kriminal i korupciju u visokim državnim institucijama. Sve bi se moglo riješiti uvođenjem visokih kazni i istovremenim konfisciranjem cjelokupne imovine, ukoliko se pravomoćno utvrdi da je počinitelj kriv. Kriminal i korupciju u državnim institucijama treba dodatno zakonski tretirati i kao nacionalnu veleizdaju. Prema takvima ne bi trebalo imati milosti. Uvesti rigoroznu kontrolu utroška sredstava iz Državnog, županijskog i lokalnog proračuna. Državni novac je svetinja, prema njemu se treba ponašati uvijek i beziznimno – bona fide. Što znači u dobroj vjeri i čestitosti ili pažnjom dobrog gospodara. Pokazuje se da smo sami sebi najveći neprijatelji i da kao narod nismo dostojni slobode.
Hrvatski narod treba dignuti svoj glas i na izborima naprosto pomesti sve one stranke i kadrove koje ne vode računa i nemaju u svojim programima čvrsto izražene stavove i nakane da se hrvatska država, ponajprije pravno, uredi, da pravosuđe bude funkcionalno i učinkovito.
Pozivamo hrvatske inetelektualce iz domovine i iseljeništva da se povežu, umreže i organiziraju, da što više rade u interesu svoje domovine ma gdje bili u svijetu. Svaki pa i najmanji doprinos je dobrodošao. Kao narod želimo opstatii i u budućnosti, pa time svojim mlađim naraštajima pod svaku cijenu želimo osigurati život dostojan čovjeka u vlastitoj domovini.
Prava politika je mudrost, ali narod tu mudrost kod svojih političara rijetko kada osjeti – jer te mudrosti u hrvatskoj politici gotovo da i nema. Briga je pratilac savjesnih ljudi. Gdje ima morala ima i brige za svakog čovjeka i za sav narod. Kao intelektualci osjećamo brigu i odgovornost za sudbinu svoje – jedine nam i najdraže domovine Hrvatske i cjelokupnog nacionalnog korpusa.
I stoga dižemo glas razbora, jer zbog neodgovorne i nesposobne politike, gotovo da smo na putu postupnog gubitka i naroda i domovine i države. Na hrvatskoj inteligenciji je velika povijesna odgovornost i zato pozivamo intelektualce iz Domovine i iseljeništva, kao i njihove institucije da se pridruže nakani da gradimo pravednu Hrvatsku, da je pretvorimo u zemlju patriotizma, pravde, ravnopravnosti, prosperiteta, a napose povjerenja i svake socijalne sigurnosti njenog naroda. “Da bi vazda česna (čestita) bila”, kao što je u izvornoj pjesmi pjevao Antun Mihanović
Sve je to moguće postići ako to vlast želi učiniti. U svojim redovima trebamo tražiti odlučne i sposobne ljude da vode državu kako Bog zapovijeda. Država nam sve više sliči na promašeni investicijski projekt. Dosadašnji model upravljanja državom pokazao se potpuno promašenim i nefunkcionalnim.
Slijedom navedenog treba čim prije sazvati Prvi Svehrvatski nacinalni svjetski kongres, pozvati inteligenciju iz domovine i iseljeništva, ugledne hrvatske intelektualce sa svih kontinenata gdje god ih ima da se okupe i da na tom kongresu utvrde daljnje smjernice za ispravan put i prosperitet Hrvatske!
(“Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnosti.” (CODEX MORALIS CROATICUM) (MP)