Piše: Josip Vričko za Katolički tjednik
Bliži li se dan kada će i u Kijevu, baš kao nekoć u Sarajevu, osvanuti grafit: „Potpiši, Volodomire, pa nek’ je k’o avlija!“? Bio bi to vjerojatno „truli mir“, ali što – nakon najnovijih vijesti s rusko-ukrajinske bojišnice – predstoji napadnutoj državi? Rat koji je uvijek – truo. A istovremeno ni Zapad nije baš u naročito boljem stanju.
Ravnatelj njemačke katoličke zaklade za pomoć istočnoj Europi Renovabis vlč. prof. dr. Thomas Schwartz sredinom je veljače, kao jedan u (dugom) nizu apelanata, pozvao Europu na zajedništvo u podršci Ukrajini uoči 24. veljače kada je prije, evo, već dvije godine počela ruska agresija na ovu zemlju. Štoviše, Schwartz drži kako nema drugoga načina doli da europske države ujedinjene koračaju svim mogućim putevima kako bi pomogle Ukrajini u borbi protiv agresora. Ali…
Mir – ne po svaku cijenu!
Uza svu čežnju za mirom, usprotivio se, kako veli, trulom miru. „Ne smije biti mira po svaku cijenu, jer bi posljedice po Ukrajinu i stabilnost Europe bile fatalne“, drži ravnatelj Renovabisa naglašavajući, u biti, staru frazu kako se stabilan mir može postići samo ako počiva na pravu i pravičnosti. Točna je, dakako, ta konstatacija, a poglavito je povijesno dokazano kako „truli mir“ po pravilu nosi sljedeći rat. Završetak rata u BiH, koliko god Daytonski mir slavljen nakon krvavoga obračuna nekoć zbratimljenih naroda, bio je, kad se zbroje posljedice, zamrznuti konflikt koji, bez pretjerivanja, traje do danas. Istina, Schwartz je – možda? – zaboravio bosanskohercegovački slučaj, jer je, ipak, bio u prošlom stoljeću… No s pravom se vratio u neposrednu prošlost podsjetivši kako aktualni rusko-ukrajinski rat svoje korijene ima u 2014. kada su Rusi napali Krim i Donbas. Dakle, borbe na istoku Ukrajine traju deset godina.
A baš je, evo, prošloga utorka obilježena 10-godišnjica proeuropskog ustanka, ili, kako su to Ukrajinci krstili – revolucije na (kijevskom) Majdanu koja je izbila nakon što je pod pritiskom Moskve tadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič u zadnji čas odbio potpisati sporazum o približavanju Ukrajine Europskoj uniji. Obilježavajući tu obljetnicu, Volodomir Zelenski je kazao kako su tada Ukrajinci prvi put krenuli u protuofenzivu protiv pokušaja da im se spriječi europska budućnost. „Prva pobjeda u ratu koji se odvija. Pobjeda protiv ravnodušnosti. Pobjeda hrabrosti. Pobjeda Revolucije dostojanstva“, egzaltirano je ukrajinski predsjednik evocirao uspomene na te dane koji su nedvojbeno obilježili ukrajinsku povijest.
”Ostavite ranjene i spalite sve!”
S tim je, međutim, jubilejom korespondirao i tragični događaj. Rusi su, naime, nakon višetjedne ofenzive osvojili Avdivku, vrlo važno željezničko čvorište, zapravo ukrajinski grad koji je bio na prvoj crti bojišnice. I nakon kojega, misle vojni stratezi, ništa neće biti isto. Zelenski je, nakon ove vijesti – citirajući zapovjednike na terenu – obznanio kako su se odlučili povući da bi spasili živote vojnika. No, ubrzo je procurila naredba: „Ostavite ranjene i spalite sve!“ I nekoliko ukrajinskih ranjenika, koji se nisu uspjeli povući, ruski su vojnici ubili kad su stigli do njihovih položaja. Ovu je, doduše, jezivu priču objavio CNN, pa je valja uzeti s (makar) zrnom sumnje… Gotovo istovremeno, međutim, stiže vijest iz Kijeva kako je ministar obrane Rustem Umerov početkom veljače suspendirao (neimenovanog) višeg dužnosnika zbog optužbe za pronevjeru 40 milijuna dolara.
To je samo jedan u nizu skandala koji posljednjih mjeseci pogađaju ukrajinsku vojsku, slijedom čega je šef Ukrajinskog nacionalnog ureda za borbu protiv korupcije Semjon Krivonos priopćio kako je njegova agencija dala prioritet slučajevima koji uključuju nabavku (ponajprije oružja) tijekom posljednje dvije godine i da je tražila pomoć stranih partnera u svojim istragama. „Krađa u vojsci u ovom je trenutku iznimno strašan zločin, a istrage u ovoj sferi jedan su od najvažnijih prioriteta“, kazao je taj dužnosnik novinarima u Kijevu.
Jasno, ukrajinski skandali mogu, a već i jesu, alibi zapadnim donatorima poput primjerice američkih republikanca koji su se (pod navodno pritiskom Joea Bidena) snažno protivili (novoj) pomoći Ukrajini od 60 milijardi dolara.
Kontroverzni američki paket
Na kraju, došlo je do raskola među njima. Dio ih se, naime, priključio demokratima te je, ipak, u Kongresu prošla i ova donacija. Kao – ili možda zapravo baš zato – dio paketa u okviru koga je odobreno i 14 milijardi dolara za izraelski rat protiv Hamasa i 10 milijardi dolara za humanitarnu pomoć u zonama sukoba, između ostalog, i za Gazu. Naglasak je, dojam je, baš na ovome – između ostalog… Doda li se tomu kako su Sjedinjene Američke Države 21. veljače uložile veto na nacrt Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o izraelskom ratu u Gazi, kojom se zahtijeva prekid vatre, i to po (već) treći put(!), jasno je na koju su stranu svijeta zagledane američke oči. Uz to samo dan ranije Washington je objavio rezoluciju prema kojoj je privremeni prekid vatre povezan s oslobađanjem svih izraelskih talaca iz palestinske enklave.
Već je, dakako, odavno jasno kako rat u Gazi nije od Ukrajine odvukao samo pozornost svjetske javnosti, nego i američki novac i oružje budući da je Bijeloj kući, pa i u ovoj izbornoj godini, vanjskopolitički prioritet pomoć Izraelu u njegovu brutalnom ratu protiv Palestinaca.
A i u Europi pušu neki novi vjetrovi. Još početkom ove godine talijanski je ministar obrane Guido Crossetto u Talijanskom parlamentu konstatirao kako je ukrajinska protuofenziva propala te kako je potreban realniji pogled na vojnu situaciju na tome ratištu te navijestio kako je došlo vrijeme za oštru diplomaciju.
Carlson je svome domaćinu postavio vrlo sugestivno pitanje: Može li Orban uzeti Ukrajini dio teritorija gdje živi mađarska manjina? Bio je to, dakako, šlagvort Putinu kako bi podsjetio da je Ukrajina nakon Drugog svjetskog rata dobila teritorij koji je pripadao Rusiji, ali i onaj koji je pripadao Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj…
„Rusija pokazuje volju za pregovorima, dok se Ukrajina u tom pogledu čini manje odlučnom nego ikad. Sve to treba uzeti u obzir na putu prema pregovorima o zaustavljanju konflikta i normalizaciju odnosa“, drži Crossetto.
U to bi doba pregovori vjerojatno značili poraz Ukrajine, jer službeni Kijev od početka rata inzistira kako je jedini cilj osloboditi cijelu zemlju. Zelenski je u tom kontekstu spominjao čak i oslobođenje – Krima! Što je (donekle…) „pilo vodu“ tijekom prošle godine u kojoj Rusija nije imala nikakve spektakularne dobitke na ratištu. Mada, nije imala niti gubitke…
Zašto se Putin (baš sad!) sjetio Staljina?!
Međutim, nakon pada Avdivke te sve snažnije ruske ofenzive na nekoliko ukrajinskih gradova – a niti Kijev nije pošteđen! – okolnosti su se značajno promijenile. Uostalom, i nedavni (kontroverzni) intervju što ga je Vladimir Putin dao (kontroverznom) Tuckeru Carlsonu govori tomu u prilog. Tu je prigodu – neskrivenu pristranost američkog novinara Moskvi što ga i jest kvalificiralo da se kao prvi zapadni novinar dokopa Kremlja – ruski predsjednik iskoristio kako bi (potencijalni) razgovor prometnuo u – monolog. Tko god je imao živaca gledati beskrajno dugačko njegovo prebiranje po dalekoj prošlosti, mogao je u neko doba čuti kako zapravo – iz moskovske perspektive – nije samo Rusija prijetnja ionako ranjenoj Ukrajini.
Carlson je, naime, svome domaćinu postavio vrlo sugestivno pitanje: Može li Viktor Orban uzeti Ukrajini dio teritorija gdje živi mađarska manjina? Bio je to, dakako, šlagvort Putinu kako bi podsjetio da je Ukrajina nakon Drugog svjetskog rata dobila teritorij koji je pripadao Rusiji, ali i onaj koji je pripadao Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj.
Istina, na izravno pitanje: Može li i mađarska šapa pasti na već napadnutu državu?, ovovremenski ruski car nije dao izravan odgovor. Štoviše, tvrdi kako nikada o tomu nije razgovarao s mađarskim premijerom. Ali… Sjetio se Staljina na kojega, a poglavito nakon tragičnog slučaja Navaljni, neodoljivo podsjeća, te, prema vlastitu sudu, poentirao: Ako svi misle kako je Staljinov režim bio grozan i da je kršio prava ljudi i prava država, onda se, drži, može pitati može li se ispraviti i taj njegov postupak pripajanja dijela mađarskoga teritorija Ukrajini?!
Složimo li se da je Ukrajina u vrlo delikatnoj situaciji, ne samo zbog posljednjih vijesti s bojišnice, nego gotovo jednako glede okolnosti na svjetskoj političkoj sceni, prigoda je – mada nevesela! – polemizirati s tezom prof. dr. Schwartza o „trulom miru“ koji bi, po njemu, bio fatalan i po Ukrajinu, ali i po stabilnost Europe.
Svijet u kome živimo…
Ukoliko pak izjednačimo Europu s onim što poznajemo kao Zapad (plus, dakako, SAD), gotovo je nedvojbeno kako je usred aktualnog izraelskog „genocida uživo“ nad Palestincima, taj (famozni) Zapad izgubio i posljednje ostatke kredibiliteta koji se i inače intenzivno kruni(o) posljednjih desetljeća. Na što je upozoreno i tijekom Münchenske sigurnosne konferencije 2024., koja je održana od 16. do 18. veljače u glavnom gradu Bavarske. Veliki kancelar Suverenog viteškog Malteškog reda Paternò di Montecupo istaknuo je, primjerice, da su Ukrajina i Pojas Gaze samo neke od najvidljivijih kriza koje traumatiziraju civile i humanitarne djelatnike. A koje su u tijeku i u zemljama poput: Južnog Sudana, Sirije, Haitija i Mianmara te mnogim drugim sukobljenim regijama u svijetu. A dobitnik Nobelove nagrade za mir 1997. Jody Williams naglasio je kako u svijetu postoji najmanje 114 milijuna raseljenih osoba. To je, eto, svijet u kome živimo, ma koliko Ukrajince (logično) njihova suza najviše peče.
Nije zato daleko dan kada će i u Kijevu, baš kao nekoć u Sarajevu, osvanuti grafit: „Potpiši, Volodomire, pa nek’ je k’o avlija!“ Bio bi to vjerojatno „truli mir“, ali što – nakon najnovijih vijesti s rusko-ukrajinske bojišnice – predstoji napadnutoj državi?
Rat koji je uvijek – truo. A istovremeno ni Zapad nije baš u naročito boljem stanju.