Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, Mirela Holy, šokirala je pratitelje na Twitteru komentarom o smrti Miroslava Ćire Blaževića. “Zanimljivo kako na lajni odlazak bolesnog čovjeka u godinama izaziva više empatije no tragična smrt tisuća ljudi u potresu u Turskoj i Siriji”, napisala je Holy.
Kasnije je dodala: Znala sam osobno Ćiru i uvijek je bio pristojan prema meni. Žao mi je zbog njegove smrti no imao je lijep život i umro je u visokoj starosti te njegov odlazak ne smatram tragedijom. Za razliku od užasa u Turskoj i Siriji”
Znala sam osobno Ćiru i uvijek je bio pristojan prema meni. Žao mi je zbog njegove smrti no imao je lijep život i umro je u visokoj starosti te njegov odlazak ne smatram tragedijom. Za razliku od užasa u Turskoj i Siriji
— Mirela Holy (@mirela_holy) February 8, 2023
To je posve na tragu njene ideologije, po kojoj se “nikog ne smije diskriminirati”, pa bi valjda ljudima trebalo biti manje žao kad im umre roditelj ili bračni drug nego kad u Bangladešu umre 1.000 ljudi u poplavama. Naravno, normalno je da ljudi više empatije iskazuju zbog smrti sebi bliske osobe, ili nekog kog poznaju, tko im nešto znači – a Ćiru su u Hrvatskoj svi poznavali, a velik dio ljudi i osobno.
Usto, letimičan pregled Twittera pokazuje da to nije niti točno: Milijun i pol ljudi je u Hrvatskoj twittalo o potresu u Turskoj. No potres u Turskoj je vijest – a smrt Ćire Blaževića nije samo velik gubitak za Hrvatsku, već i prilika da se velikom čovjeku, zaslužnom za jedan od u svijetu najpoznatijih hrvatskih brandova, nogometnu reprezentaciju, oda počast kakvu zaslužuje, da se ljudi prisjete njegovog života. O Ćiri svatko ima svoju priču i anegdotu, svoj doživljaj s njim. O žrtvama potresa u Turskoj ne znamo ništa, ti ljudi su za nas anonimni – i normalno je da nas više pogađa smrt čovjeka kojeg svi znamo, na što su Mireli brojni ukazali u svojim twittovima, no ona je odlučila pokušati to ne razumjeti:
“Možda jer je to lokalno, više poznato… A drugo je tamo negdje daleko i direktno ih ne dira. Ne bih to tako duboko analizirao”, napisao je jedan korisnik, na što mu je Holy odgovorila: “Vi ne biste, ja bih. Moja lajna, moja stvar”.
“Mirela, tog bolesnog čovjeka mnogi doživljavaju kao nekog svoga, zbog svega što je u životu napravio. I ne samo u Hrvatskoj, nego na prostoru bivše Juge, Jednostavno, ljudi su ga voljeli i njegov gubitak smatraju na neki način osobno. Za vama lajna sigurno neće plakati”, redali su se komentari.
“Teško je objasniti razliku između tragedije i očekivanog kraja života osobi koja pati od predrasuda”, poručila je Holy tom pratitelju koji joj je zatim napisao:
“Kad ti umre netko tko ti je blizak, nema očekivanog kraja. A Ćiru su ljudi (većina) doživljavali kao nekog svoga. Kao jednog od nas. Osobno mi je užasno žao ljudi u Turskoj i Siriji ali priznajem, za Ćiru mi je došla suza na oko. On je na neki način i dio mog života i mladosti”.
“Ćiro je vjerojatno priželjkivao smrt jer je bio teško bolestan. Imao je lijep život, radio je što voli i uživao u tome. Žao mi je njegove obitelji, ali njegova smrt nije tragična”, ostala je uporna bivša ministrica.
“Pa tko kaže da je tragedija? Vi ste upotrijebili najobičniju floskulu između njegove smrti i žrtava potresa. Ružno i nepotrebno!”, smatra jedan korisnik, na što mu je ona odgovorila: “A što Vas to toliko iritira? Primijetila sam koliko je Ćirina smrt izazvala više emocionalnih reakcija na tw no užasna tragedija u Turskoj i Siriji. Jesam li možda lagala?”, zaključila je Holy.
Na stranu što Holy uspoređuje nešto što nipošto nije usporedivo, istina je i normalno da smrt bliske osobe izaziva više emocioanlnih reakcija nego tisuću nepoznatih. Smrt jedne osobe koju smo poznavali je osobna tragedija: Smrt deset tisuća ljudi u Turskoj i Siriji je zapravo – kako god to ružno zvučalo – statistički podatak, jer smrt tolikih ljudi teško možemo doživjeti osobno. Osjećaje će prije pobuditi priča o jednoj konkretnoj žrtvi, s imenom i prezimenom, ili priča o ocu koji je držao ruku svoje kćeri zatrpane u ruševinama. No možda bi Holy eto mogla pokušati proučiti taj njoj tako nejasan fenomen, da više empatija izaziva kad nam umre netko blizak, makar bio u godinama i bolestan, nego sto žrtava Tsunamija u Indoneziji ili vijest o pokolju u Kongu, s eko – feminističkog aspekta pa nam javiti o znanstveno izvedenim zaključcima.
No problem je ovdje onaj koji ljevica općenito ima s empatijom i ljubavlju za bližnje: Oni što vole sve ljude svijeta jednako, jer smatraju da nitko ne smije biti “diskriminiran”. Što je samo ljepši način da kažete da zapravo ne volite nikog, i da vam do nikog nije posebno stalo: Ljubav je, u svojoj suštini, diskriminativna – neke ljude volite više od drugih, a za neke vas nije uopće briga, i to je cijela suština. Lako je voljeti sve ljude svijeta, to može svatko. Voljeti jednu osobu s imenom i prezimenom je međutim posve drugi osjećaj, za koji nisam siguran da je Mireli Holy poznat.
I na kraju: Svatko od nas je bio u situaciji da je doznao za smrt nekog za kog ga nije briga. Pristojna osoba u takvoj situaciji nema potrebu soliti pamet onima koji žaluju, ne dijeli pseudo-moralne lekcije s visine i ne obznanjuje urbi et orbi kako je ona ‘iznad’ toga i kako je njena ljubav za ljude “šira”. Pristojna osoba će u takvoj situaciji jednostavno šutjeti, kako ne bi svima dala do znanja da je zapravo neodgojena. Ali dobar kućni odgoj očito nije kolegij na studiju eko-feminizma.
Marcel Holjevac