Redovni profesor na više zagrebačkih fakulteta i povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Miroslav Akmadža i u svom magistarskom radu, kao i doktorskoj disertaciji, te objavljenim djelima govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu (Katolička Crkva u BiH i komunistički režim, Katolička Crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980., Krunoslav Draganović, Crkva i država – svezak I. – IV., 1945. – 1968., Franjo Šeper: mudrošću protiv jednoumlja, Biskupi, komunisti i svećenička udruženja, govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu).
Sa zvanjem znanstvenoga savjetnika član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a također je i član Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao vrstan poznavatelj prilika i okolnosti u kojima se našla Katolička Crkva na koncu Drugoga svjetskoga rata te zlosilja koje je trpjela kroz totalitarni jugokomunistički režim, profesor Akmadža rado je pristao na razgovor za novi broj glasila Stopama pobijenih.
Gledajući statističke podatke o stradanju katoličkih svećenika u vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, dolazi se do zaključka da je jugokomunistički režim bio znatno suroviji prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata nego što su, primjerice, albanski, mađarski, poljski, slovački ili istočno-njemački komunistički režimi bili prema katoličkim svećenicima u svojim zemljama. Kako to tumačite?
– Razlog tomu je što je Crkva u ostalim zemljama predstavljala samo vjernike i vjeru kao takvu, koju su željeli isključiti iz društva, ali im za to nisu bila nužna ubojstva svećenika. Naprotiv, od njih bi stvorili samo mučenike i jačali vjeru. Zato su nastojali koristiti druge metode, poput onemogućavanja njezina javnoga djelovanja i promidžbenoga rušenja njezina ugleda. No, kod Crkve u Hrvata nije bio problem samo vjera, nego i nacija. Komunisti su, naime, Crkvu u Hrvata doživljavali kao nositelja nacionalnih i separatističkih ideja te su ju kao takvu nastojali prikazati proustaškom, protukomunističkom i protujugoslavenskom organizacijom. Zato su prema njezinim svećenicima ponajprije represivno djelovali optužujući ih za ustaštvo, izdaju jugoslavenskih nacionalnih interesa i rušenje jugoslavenskog jedinstva.
Kad je u pitanju metodologija organiziranih jugokomunističkih zločina uperenih protiv katoličkih svećenika i redovnika na prostoru bivše Jugoslavije, je li ona ujednačena ili je ovisila, i koliko ako jest, o volji nisko postavljenih mjesnih dužnosnika?
– Tu ne možemo dati jednoznačan odgovor. Riječ je o kombinaciji jednoga i drugoga. Normalno da je za obračun s najistaknutijim predstavnicima Crkve, poput Stepinca, Čule i drugih biskupa i redovničkih provincijala, bila nužna odluka najviših predstavnika vlasti, tj. Tita osobno. No, usporedo s tim, niža tijela vlasti i pojedinci, provodili su samoinicijativno represiju nad nižim svećenstvom, što zbog ideološkog zanosa, što zbog dokazivanja ili osobnih animoziteta. To, s druge strane, ne oslobađa odgovornosti najviše predstavnike vlasti jer su ovi za takva postupanja znali, ali nisu ništa poduzimali protiv počinitelja, naprotiv često su takve i nagrađivali. To je razumljivo rezultiralo masovnošću takvih postupaka, posebice u zadnjim ratnim i prvim poratnim godinama.
Zašto je jugokomunistički režim krivio katoličke svećenike i redovnike te se tako surovo okomio na njih koncem Drugoga svjetskoga rata i u poraću?
– Ponajprije zato što su katoličke svećenike smatrali političkim protivnicima, odnosno podupirateljima ustaškoga pokreta. To je bio posebice povod nasumičnim pojedinačnim ubojstvima. No, općenito, za komunističku vrhušku, svećenici su bili potencijalni predvoditelji oporbenih snaga u okolnostima u kojima su ukinute legalne političke stranke. Obračun sa svećenstvom trebao je ponajprije obeshrabriti većinu svećenstva u eventualnom takvom djelovanju, ali i izazvati strah kod vjernika od sličnih posljedica. Vjernici su, naime, trebali shvatiti da ako se vlasti usude tako okrutno obračunati sa svećenicima, što tek onda oni, kao obični građani, mogu očekivati. Tako je neutralizirano svako političko djelovanje izvan partijskih struktura.
Dostupne informacije govore da su ratne i poratne egzekucije rađene na temelju pomno urađenih popisa. Je li to točno i tko su autori tih popisa?
– U manjoj mjeri da, ali najveći broj pobijenih bio je izvan tih popisa. Što se tiče popisa i tu postoje dvije razine. Najviše vlasti zacijelo su odredile koji su to najistaknutiji pojedinci koje po žurnom postupku treba likvidirati. Na nižoj razini rađeni su popisi po raznim kriterijima, koje sam već ranije spominjao: moguća politička opasnost, osobna netrpeljivost, osveta i sl. Jedan od poznatijih takvih popisa bio je u slučaju pokolja na Daksi. Dok recimo u slučaju pobijenih širokobrijeških franjevaca, nije bio nužan popis nego je jednostavno odlučeno da se pobiju svi koji se tamo pronađu.
Kakve su Vaše spoznaje o ubojstvima 66 hercegovačkih franjevaca? Navodno su neki od njih na području Ljubuškoga, odakle i Vi potječete, bili na popisu s najmanje 60-ak osoba koje su jugokomunisti namjeravali pobiti čim osvoje Ljubuški.
– Kao što sam prethodno spomenuo, većina ovih franjevaca pobijena je samim činom zatjecanja u samostanu. Ostali su, pa tako i oni u Ljubuškom, bili pobijeni ili na temelju popisa svih onih građana koji su smatrani potencijalnom opasnošću za režim ili pojedinačno, bez nekog posebnog plana. U tom smislu Ljubuški se bitno ne razlikuje od ostalih zapadnohercegovačkih općina. Zapadna Hercegovina smatrana je ustaškim gnijezdom i izvorištem potencijalnih budućih rušitelja režima i Jugoslavije. Zato su jugokomunističke represivne mjere prema svećenstvu i ostalom hrvatskom puku u tim krajevima bile brutalnije nego drugdje. Normalno, komunistima, kao i sličnim diktaturama, intelektualna elita predstavljala je najveću opasnost, a svećenici su bili najistaknutiji predstavnici te elite, ali i stvaratelji budućih intelektualnih elita. Zato su oni, kao i drugi intelektualci, bili prvi na popisima onih s kojima se treba prvo obračunati.
Imaju li dugogodišnje tamničke kazne koje su odrobijali brojni hercegovački, bosanski i dalmatinski franjevci veze s utemeljenjem udruženja Dobri pastir i zašto?
– Udruženje Dobri pastir, koje su osnovali bosanski i hercegovački franjevci, mimo volje crkvene hijerarhije, a uz potporu državnih vlasti, utemeljeno je ponajprije baš zato da se spriječi kažnjavanje svećenika, ali i oduzimanje crkvene imovine i onemogućavanje sveukupnog crkvenog djelovanja. To je bio i argument franjevaca prema crkvenoj hijerarhiji kada su opravdavali tu svoju odluku. Vlasti su preko udruženja nastojale nadzirati crkveno djelovanje i dovesti Crkvu u ovisnost o državi. Svi oni koji su to sprječavali postali su meta represivnih tijela vlasti te su uglavnom završavali u tamnicama. S druge strane, oni koji su već bili u tamnicama, mogli su si osigurati raniji izlazak na slobodu ako bi se učlanili u udruženje. No, ni formalno članstvo u udruženju nije bilo jamstvo da ne ćete završiti u tamnici ako ste pokazali u svom djelovanju da ste neskloni postojećem režimu.
Kao godinu zaokreta u odnosima jugokomunističkih vlasti i Svete Stolice često navodite 1966. godinu. Što se tada promijenilo za svećenike i vjernike?
– Nakon što je 1960. umro nadbiskup Stepinac, a na čelo Crkve došli reformski pape Ivan XXIII. i Pavao VI., jugoslavenske su vlasti procijenile da je za njihovu međunarodnu afirmaciju, posebice kroz pokret nesvrstanih, bitno poboljšati odnose sa zapadnim zemljama, za što im je trebala normalizacija odnosa sa Svetom Stolicom. Zato su početkom 60-ih godina, u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskoga koncila, koji je otvorio mogućnost dijaloga s komunističkim režimima, jugoslavenske vlasti inicirale pregovore sa Svetom Stolicom. Svetoj je Stolici to odgovaralo kao početna postaja na putu ostvarenja Istočne politike, kojom se trebalo pomoći Crkvi iza »Željezne zavjese«. To je rezultiralo potpisivanjem protokola o normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa 1966. Sve se razumljivo moralo odraziti i na poboljšanje položaja Crkve u Jugoslaviji. Iako time komunisti nisu odustali od krajnjeg cilja, iskorjenjenja religije iz društva, ipak su ublažili politiku prema Crkvi. To je ponajprije rezultiralo smanjenjem sudskih progona svećenika, omogućavanjem gradnje novih crkava, slobodnijom vjerskom poukom i sve brojnijim vjerskim tiskom. Jedino na čemu je država inzistirala bilo je nemiješanje Crkve u politiku.
Poznata knjižica Široki Brijeg, koju je priredio dr. fra Gojko Musa, izišla je iz tiska početkom sedamdesetih godina. Gledajući tu knjižicu danas, u njoj ne postoji ništa što bi moglo biti predmet spora. Međutim, nakon njezina objavljivanja uslijedili su politički progoni, pretresi, sudske presude, a medijska je hajka bila drastičnija nego nakon 1945. S obzirom na zaokret iz 1966., kako to tumačite?
– Prvo, knjižica Široki Brijeg podsjećala je na partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca, što je bila bolna točka koju se uopće nije smjelo spominjati, kao ni Bleiburg. Dakle, riječ je o zabranjenoj temi. Drugo, to je bilo vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj, kada je komunističke vlasti zahvatio opći strah od jačanja nacionalističkih i kleronacionalističkih snaga. Zato ponavljam, država je bila popustljivija prema Crkvi u čisto vjerskim stvarima, no ako je nešto mirisalo na politiku, nije imala milosti.
Crkvenodržavni odnosi u razdoblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije bili su također složeni. Poglavito je to razdoblje burno na području Hercegovine nakon pojave Međugorja. Recite nam malo više o tome.
– Nakon Titove smrti u Jugoslaviji dolazi do ekonomske krize, ali što je još važnije do političke krize vezane uz događanja na Kosovu. Sve je više dolazio do izražaja strah komunista od mogućeg raspada zemlje. Svako masovnije okupljanje naroda predstavljalo je potencijalnu opasnost. To je vrijeme učestalih velikih crkvenih manifestacija, na kojima se masovnošću izražavala odanost naroda prema Crkvi, a Crkva sve češće predstavljala zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa. To je svakako izazivalo zabrinutost državnih vlasti. U tim okolnostima dogodilo se i Međugorje koje postaje potencijalno okupljalište širokih masa. Dok su masovna vjernička okupljanja u Solinu, Mariji Bistrici i drugim tzv. umjerenijim krajevima, još i mogla proći, u srcu zapadne Hercegovine, koja je smatrana izvorištem neprijateljskih snaga, to je bilo neprihvatljivo. Posljedica toga je represivno postupanje vlasti u Međugorju i okolici.
Posljednjih godina često se govori o pojmu lustracije. Što bi, po Vama, taj proces obuhvaćao i je li on danas u ovim okolnostima uopće moguć?
– Kao povjesničar ponajprije smatram da mi povjesničari svojim istraživanjima moramo doprinijeti lustraciji, tj. utvrditi činjenice o svim nedaćama i njihovim pokretačima u vrijeme jugokomunističke vladavine, odnosno razdvojiti žito od kukolja i to unijeti u školske udžbenike. Lustracija u glavama starijih naraštaja nije izvediva, jer je teško utjecati na mišljenje ljudi koji su proživjeli komunističko razdoblje, bilo kao žrtve bilo kao progonitelji. No, naša djeca moraju učiti i znati što je i kako bilo u to vrijeme i koje su posljedice toga, ne toliko radi naše prošlosti, koliko radi njihove budućnosti. Lustracija u sudskom ili političkom smislu smatram da je zakašnjela i danas neprovediva. No, u duhovnom, obrazovno-odgojnom i kulturološkom smislu može se puno napraviti.
Na koncu, koja bi bila Vaša završna poruka čitateljima glasila Stopama pobijenih?
– Poručio bih im da je jako dobro što mogu upoznati prošlost svojih predaka i svoga kraja te tako sačuvati sjećanje na sve one koji su patili za našu bolju budućnost. No, ne smiju biti opsjednuti prošlošću, nego usmjereni prema budućnosti, tako da poučeni prošlošću ne dopuste da nam se više ikad dogodi ono što nam se dogodilo u vrijeme jugokomunizma. Također, da spoznaja o onom što nam se dogodilo ne bude izvorište mržnje, nego poticaj da mi danas, za dobrobit naše djece i naroda, živimo u duhu kršćanske ljubavi, praštanja i solidarnosti.
Razgovarala:Anita Martinac/Stopama pobijenih