Još se uvijek nažalost sa sigurnošću ne zna hoće li ove godine sredinom svibnja u Bleiburgu, najvećem stratištu Hrvata, biti održana i sveta misa. Neki tvrde da će je biti, ali da je ne će predvoditi hrvatski biskup, već svećenik…
Ako je tome tako, a izgleda da jeste, onda se slobodno može reći da su i mnogi nevini Hrvati poginuli u tom kraju, nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suda i suđenja, još jednom – ubijeni.
Što su hrvatski biskupi krivi da su ih austrijske kolege osudile na tako strašnu kaznu, da ne mogu ni predvoditi molitvu za tragično nastradale od Titovih partizana, tim prije što su biskupi predstavnici biskupije, poglavari Katoličke crkve koje imenuje papa tim nazivom?
To bi isto tako bilo da recimo ratnom ministru obrane zabrane govoriti na nekom skupu te da kažu kako tom prigodom može govoriti samo neki „vojnik“!
Oni koji o tome s hrvatske strane odlučuju, izgleda da su vrlo olako prihvatili tu „naredbu“, samo da se skup u Bleiburgu održi, pa i bez biskupa!
Dokle će nas marginalizirati, podcjenjivati i gaziti?
Zar im nije dovoljno što je toliko nevinih ljudi ubijeno bez suda i suđenja?
I ne samo to. Jugoslavenski (Titovi) komunisti nisu imali ni minimum poštovanja prema mrtvima. Ponašali su se kao divlja plemena. One koje su ubili u Bleiburgu i na „Križnim putovima“, jer su bili na „drugoj strani“, bez obzira na međunarodne konvencije o ratu koje kažu da svatko ima pravo, pa i pali neprijatelj, na dostojan pogreb i točno ustanovljenje njihovih grobova, toga se nisu držali. Svojim žrtvama uskratili su dostojan pogreb, a obitelji žrtava još ni danas ne znaju gdje počivaju ostaci njihovih dragih, jer su partizani, s kapama „s tri roga“ jednostavno preorali njihova posljednja počivališta.
O preoravanju groblja nadbiskup Alojzije Stepinac uz ostalo je 21.6.1945. u protestnom pismu, koje je uputio predsjedniku “Pučke Republike Hrvatske“, dru Vladimiru Bakariću napisao i ovo: „Rodbina nema prava znati, gdje su grobovi njihovih dragih bića, braće i muževa…U ovom času vrše se ubijanja na nepoznatim mjestima. Tjelesa se bacaju u zajedničke jame i nitko od rodbine ne zna, gdje će naći grob svoga dragoga bića“, dok pastoralno pismo biskupa od 20.9.1945. govori o “bolnoj i iznenađujućoj činjenici“, kako komunističke vlasti razaraju i poravnavaju vojnička groblja, vade križeve s grobova da bi im se zameo svaki trag.
Dakle, Tito i njegovi komunisti se nisu zadovoljavali samo osvetom nad živima, nego nisu poštivali ni pale za vrijeme rata, povređujući njihove grobove i brišući svaki trag svojih protivnika. Članovi njihovih obitelji nisu mogli posjećivati grob svojih dragih, niti prenijeti ostatke u obiteljske grobnice.
Ubijene bez suda i suđenja zatrpavali su u kolektivne jame, protutenkovske jarke, bacali u provalije ili bunare. Mnoge su bacali i u rijeke, rudokope… iz kojih su stršili njihovi udovi i iz kojih su ih i psi izvlačili. Neki svjedoci se sjećaju da je u nekim rijekama, posebice u rijeci Dravi, bilo toliko leševa, da su u ljetu 1945. komunističke vlasti bile zabranile kupanje na određenim mjestima, bojeći se zaraze.
Ovi strašni prizori dokazuju prezir jugoslavenskih komunista prema ljudskim i etičkim vrijednostima, koje inače poštuju sve civilizacije.
Žalosno je i jadno što se još ni danas ne dopušta i ne provode sustavna iskopavanja, jer bi se pronašla ogromna groblja i kolektivne kosturnice, bez obzira što je Tito želio da se zametnu svi tragovi njegovih zločina.
O tome su katolički biskupi često govorili i pisali. Nekima je očito zasmetalo da se i ova istina, ovo divljaštvo, i dalje širi, pa su došli na ideju da se biskupima zabrani govoriti i na komemoraciji u Bleiburgu.
Čak se išlo tako daleko da više nitko ni od političara, a kamoli sudionika Titovih pokolja, ne smije javno ukazivati na ono što su Hrvati prošli od komunističkih „osloboditelja“. Jugoslavenski komunisti u Bleiburgu i na Križnim putovima ubijali su i ranjenike, žene, djecu i starce. Samo ta zlodjela bila bi dovoljna da ih se proglasi najsramotnijim ratnim zločincima. Ali, ne njima su se za „zasluge“ davale nazivi ulica, škola, odlikovanja i niz drugih privilegija.
To je tek dio „priče“ zašto se besramno uskraćuje biskupima da i oni nešto kažu o tom vremenu najveće hrvatske tragedije, o stravi i užasu jugoslavenskih komunista, o jednoj katastrofi hrvatskog naroda od koje se još nismo i još dugo nećemo oporaviti.