Volontirajući ovih dana za GI „Istina o Istanbulskoj“ imala sam priliku susresti ljude različitih naravi, temperamenata, profesija, nazora, razgovarati s osobama upućenijim u problem Istanbulske ili potpuno neupućenima, onima koji traže volontere i onima koji ih izbjegavaju. Bilo je onih koji nisu osobito obrazovani, ali intuitivno, životnom mudrošću obdareni, razumiju bit stvari, onih koji nisu puno proučavali, ali vjeruju priopćenju Biskupske konferencije o Istanbulskoj konvenciji, onih koji, poučeni iskustvom s hrvatskom politikom i lažima političara ništa više ne vjeruju „političkoj kasti“ kao i onih koji su imali neka negativna iskustva s ljudima iz Crkve pa ne vjeruju „crkvenjacima“; onih koji su visoko obrazovani i pročitali su nešto o tome, pa i pojedine članke Istanbulske i nešto im „smrdi“, ali im nije do kraja jasno što (jer ne poznaju kontekst – nemaju sliku cjeline pa ne mogu posložiti kockice mozaika), kao i onih visokoobrazovanih koji naivno ponavljaju kako je ta konvencija namijenjena isključivo zaštiti žena od nasilja i kako će „naša Vlada Interpretativnom izjavom“ spriječiti rodnu ideologiju „ako je ima“ jer „nigdje se u Iistanbulskoj ne spominje“. Ima onih koji vjeruju samo sebi, protivno svakoj logici i onih koji vjeruju onima koji su nelogični, unatoč moći vlastitog logičnog zaključivanja. Šarenilo pogleda i stavova, vrlo različitih i vrlo sličnih, s krupnim i sitnim nijansama.
Bilo je šarolikih argumenata i među vjernicima: od toga da nekima u pitanje njihove vjere i Evanđelja ne ulazi problem rodne ideologije pa ne žele potpisati do onih koji „samo mole, a ostalo ih ne zanima“; većina će potpisati jer im je to „udar na temelje njihova razuma, vjere i morala“, tj. pitanje dobra i zla. Našao se jedan vjernik s pitanjem zašto smo unutar crkvenog dvorišta ako je Biskupska konferencija zabranila prikupljanje po crkvama i onih koji su nas pitali imamo li dozvolu jer njihov župnik tvrdi da je biskup zabranio prikupljanje. Čak su nas i fotografirali ispred katedrale kao dokaz svoje tvrdnje župniku da je samo unutar sakralnog prostora zabranjeno prikupljanje. Bilo je različitih pristupa među ateistima: od vrijeđanja izdaleka, od toga da dođu kao da će potpisati, a onda išaraju rubrike za potpise i usput sočno opsuju, ali i onih koji „poštuju pravo svakoga na vlastiti životni izbor“, ali ne „žele da gay osobe zakonski dobiju mogućnost usvajanja djece“ i onih koji se bore za znanost (biologiju, fiziologiju, medicinu…), koju rodna ideologija bezobrazno negira.
Nailazili su pojedinci koji su nam govorili da smo zaostali u srednjem vijeku, iako povijest pokazuje da je taj „napredak“ (čitaj: seksualna raskalašenost) što ga oni zastupaju bio uzrok propadanja civilizacija još u starom vijeku pa bi to njihovo bilo povratak u vrijeme prije srednjeg vijeka, a ne napredak. Bilo je preplašenih, hrabrih, ljutitih, odlučnih, veselih, zauzetih, namrgođenih iz jednog i drugog tabora. Bilo je onih koji se nisu ni osvrnuli. Među mnoštvom koje je prošlo potpisujući ili ne potpisujući za referendum, naišla je i jedna Kanađanka podrijetlom iz Hrvatske. Pitala je što je Istanbulska, a kad smo joj objasnili kako se iza plemenita nastojanja da se zaštiti žene od nasilja na mala vrata gura rodna ideologija, uzviknula je: „Mislila sam da je Hrvatska još normalna”.
Ne dajte da vas prevare, narod su u Kanadi prevarili s tim „genderom“ i sad je tamo ludilo. Djeci peru mozak. Sin mi je došao iz škole i pitao me: `Mama, jesam li ja muško ili žensko?` Uče ih o seksu i seksanju.“Prodefiliralo je, dakle, mnoštvo sličnih i različitih ljudi. No, naišao je jedan čovjek drugačiji od svih. Nekako kao da nije od ovoga svijeta, oslobođen svjetovnih okova i tereta, kao da poznaje tajnu koja bi ovome kaotičnom vremenu i ljudskom nemirnom duhu dala mir i radost. S osmijehom na licu i radošću u očima, blaženim pogledom iz kojeg se čita LJUBAV, iz kojeg isijavaju mir i dobrotaupustio se u razgovor s gospođom koja je uz naš stol s kolegicom prikupljala potpise za drugu referendumsku inicijativu, onu Narod odlučuje!
Na pola sam uha čula kad je rekao da mu nije stalo niti najmanje do njega osobno, nego da služi Isusu i ide gdje ga on šalje. Poučio nas je, neprestano se osmjehujući, pogledom usidrenim u naše duše, nju više, nas dvije, koje smo bile zauzetije potpisivanjima, manje, kako trebamo voljeti sve ove različite ljude i blagoslivljati ih znajući da ih voli naš Gospodin, da ih trebamo gledati Isusovim očima i željeti im najprije spasenje, da trebamo prije svega moliti jer je to najvažnija djelatnost i tražiti tako stalno vezu s Bogom poništavajući sebe i svoj ego, a služeći njemu koji svime upravlja. Da ne zaboravimo da je naš najvažniji posao naša vlastita duhovna promjena, podvrgavanje Božjoj volji, da ništa ne možemo učiniti, da sve On čini, gospodar svemira i svega stvorenoga. Da ni jedna naša inicijativa ne vrijedi ako sebe kroz nju promičemo, jer cilj je sebe poništiti da bi On živio u nama.
Taj sam tren shvatila: Samo takvi ljudi mijenjaju svijet. Oni koji dopiru do duše. U trenutnoj situaciji bukom zaglušenih ušiju, sebičnošću zamagljenih očiju, ohološću zarobljena uma teško je doći do čovjekove duše jer do nje prodire samo LJUBAV, koja i nama kršćanima danas nedostaje. Ali ne ljubav kakvom je shvaća svijet – puki osjećaj ugode i podržavanja ugode, nego LJUBAV koja stvara i održava svijet – LJUBAV koja je ISTINA, PUT i ŽIVOT, ona koja se daje razapeti zbog grješnika i njihova spasenja, ne osuđujući njih, nego grijeh koji čine; LJUBAV koja je svjetlo svijeta i u čijoj se nazočnosti svaka tama i zlo otkrivaju i osvjetljuju, a grješnik oslobađa okova. LJUBAV koja je LOGOS, SMISAO pa joj je protivna svaka nerazumnost i besmisao, grješno preziranje uma i nijekanje istine . LJUBAV kojoj je stalo do spasenja svakog čovjeka i zato se ne boji nazvati grijeh grijehom, ludost ludošću, zlo zlom.
Zakazali smo, jako, jako, mi kršćani jer smo prestali govoriti o grijehu i o njegovim posljedicama: sljepoći razuma i propasti duše, odakle dolaze sva druga zla i nevolje, zbog kojih propadaju pojedinci, narodi, civilizacije. I zato je svijet ovakav kakav je.
Zaspali smo mi kršćani, obljutavili. I zato je moguće ovako varati ljude kako ih se danas vara.
Ali možda je ovo početak našeg buđenja.
Ovaj zahtjev za referendumom jedan je korak prema tome da se iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži istina i ne prihvaća prijevara.
Matija Grgat